Prije par dana službeno je započela nova akademska godina na mostarskom Sveučilištu. Uz ove „stare“ u Mostar će se sliti mase novih, neznanih, lica koja će vjerojatno i uskoro nekima postati hit. Jedni će dobro započeti sa fakultetskim obvezama, redovno će učiti i truditi se kako bi svoju „misiju“ uspješno priveli kraju.
Kao takvi će se svidjeti svojim profesorima koji će u njima pronaći klice novih obrazovanih ljudi u koje se isplati ulagati. S druge strane, pak, biti će i onih „hitova“ koji će studirati uz hitove. Živjeti će od četvrtka do četvrtka. Inače, u Mostaru za takve „vazda gori“.
Da odmah na početku riješimo dileme, ja uopće nisam protiv izlazaka. Dapače! Treba izaći u grad i proveseliti se s ekipom, ali u normalnim uvjetima. Nije nužno da se pod svaku priliku mora izaći svaki tjedan. Ako misliš da ti „vazda gori“, onda to i košta.
Uz ionako velike školarine, to sam odavno i prekrižio. Sebi sam na prvo mjesto zacrtao školu i nekakav pravilan životni tijek. Iako ne izlazim svaki tjedan, smatram da opet u normalnim „količinama“ izlazim, imam dovoljno prijatelja, kao i poznanika. Ništa mi i ne fali. Također, takav životni tijek sam podredio i u znak zahvalnosti prema svojim roditeljima koji mi omogućuju da imam potrebno. Jer nije od mene pošteno da izlazim svaki tjedan i trošim „pare“ na veliko, dok se moji starci trude da mi osiguraju ono osnovno i gledaju kako će mi dati 20 maraka za fakultet. Mislim, da je slična situacija i kod drugih studenata, posebno onih koji dolaze iz udaljenijih mjesta.
No, da sada ne ispadne da sam počeo o svojim nostalgičnim mislima, prebaciti ću se na ono o čemu sam želio progovoriti dijeleći s vama koji ćete ovo čitati. Suvišno je pričati o tome koliko nam treba i koliko trošimo, kada znamo da nam je „zemlja“ ionako odavno u jednoj „stvari“.
Da nisam jedini s ovakvim stajalištem svjedoče mnogi (sličnih situacija) s kojima sam proteklih dana o istoj temi razgovarao. Iz par sličnih „mišljenja“, posebno bih izdvojio jednu rečenicu koju mi reče jedan od onih sličnoga mišljenja: „…više mi vridi kava s nekim prijateljem i opušten razgovor nego ludi izlasci do jutra i pijančenje s grupom od 5-6 ljudi“. I baš je tako, jer kada malo bolje pogledamo i nemamo puno izbora u tome što nam se nudi u tim večernjim izlascima. No, jedno je sigurno koliko god izlazili, opet „pare padaju na sunce“. Samo zamislite da mi svojim izlascima punimo dva proračuna: privatnicima što drže diskoteke i državi! Pitate se kako državi? Pa, zapitajte se, koliko ste samo kazni platili za vožnju iza 23h? Zar je to vrijedno svakotjednog ludog izlaska?! Možda negdje i jeste, ali u ovakvoj „državi“, bogme, i nije.
Više i ne postoje neki „prokulturni“ objekti gdje bi se moglo izaći. Nažalost, sve se svodi na cajke, raznorazne Bubamare i Krmke. Neka mi ne zamjere, ali sami se tako nazvaše. Koliko su im smiješni „umjetnički“ nazivi, još su im smješnije poruke iz pjesmuljaka. Pa kažu „Uđi mi duboko“, „celo selo šmrče belo“ i kakve li još gluparije od kojih odmah dobiješ potrebu za Sekinim „Aspirinom“, prije nego što postaneš „Kraljica trotoara“. No, šalu na stranu, ali to se uistinu danas traži. I sam sam zbog takve masovnosti tih hitova svjedokom partya s takvim repertoarom.
Često se zna dogoditi da jedno opijanje uz takav repertoar, nažalost, završi (ne)svjesnim „fufanjem“ djevojaka i muškaraca. Pretvaraju se u neprepoznatljive likove spremne učiniti sve. No, ne želim zamisliti što žene dovodi do toga da spadaju na to, niti ne želim misliti što muškarce dovodi do toga, da se isprazne u takvo nešto. Želim ne vidjeti sve to kao nekada, ali mi to više ne uspijeva! Nažalost, sve je češća pojava i u našem malenom hercegovačkom podneblju. Zbog čega je tako, teško je o tome pričati i diskutirati.
Kako god, danas bismo teško nabrojali pet klubova i kafića zajedno u gradu koji nisu podlegli pritisku publike i otvorili vrata spomenutim likovima. Svjedoci smo da i nekada renomirani rock i pop kafići i klubovi turbo, da ne reknem folk, brzinom prelaze na cajke, ili u najmanju ruku postaju univerzalni. Tako ste jedan dan slušali Milu Kitića, a drugi techno party, čime se još više gasi neka urbana scena, a u najlošijem scenariju i sami kafići i klubovi.
Zbog takvoga utjecaja, nekada jaki „korpus“ ex yu scene mnogi strpaju u isti koš s turbo folk cajkama, samo zbog ekavice ili spomena yu, i kao takve se ne vrte na TV i radio stanicama. No, bez obzira ima nas koji u takvim pjesmama pronalazimo neku vrijednost. Bez obzira, Đole će se kod nas i dalje vrtiti. Nećemo se smatrati nikakvim izuzecima, uostalom i on sam reče: Posvud promašena vrsta… Samo retki nađu retke… i čekati ćemo vaskrsenje o kojem Đole propjeva. Doći će vrijeme sigurnih izlazaka, pristojnih djevojaka i muškaraca, cijeniti će se neke veće vrijednosti i poštivati će se moralna vertikala.
Na nama je da biramo, jesmo li došli u Mostar da se iz njega vratimo kao obrazovani ljudi ili smo došli proživjeti neki „gradski“ život. Ako smo pametni izabrati ćemo ovo prvo i truditi se opravdati svoje životne ciljeve. Ja sam izabrao prvo i neka mi nitko ne zamjeri. U suprotnom bi mogao „polomiti čaše od kristala“ i čekati da dođe „sexy seka“. Živi bili pa vidjeli, svatko bira svoj put.