Oda leptirićima

leptirici
leptiriciValjda se ponekad čovjek može samo nasmiješiti uvidjevši kako život piše priče našeg života. I ponekad mi se čini da je Bog uistinu humorističan. Zamišljam ga gdje sjedi negdje tamo u fotelji, i nasmiješen nas vodi onako malene i smotane. Moja priča nije važna. Nije možda ni zanimljiva.

Nije možda ni smiješna ni poučna. Ali je moja. I priča je to o leptirićima. A kao i svaka priča, i moja ima početak.

Upoznao sam je sasvim slučajno. Bila je u društvu moje prijateljice. I odmah mi je nešto zapelo za oko. Bio je to osmijeh od uha do uha s prekrasnim, bijelim zubima. Bila je vesela i nasmiješena i moram priznati da sam isprva mislio da mi nešto nije u redu s frizurom. Drugačije nisam mogao shvatiti zašto se smije. Naš kratki susret je završio i vjerujem da je se nisam sjetio te večeri kad sam pošao spavati, baš kao ni ona mene.

Vrijeme je činilo svoje, a pošto smo imali zajedničke prijatelje, opet sam je znao tu i tamo sresti. Sad bismo se već i pozdravili i ona bi u svom stilu nabacila koju foru kojoj sam se ja iskreno smijao. Crna kosa znala je prekriti pola njezina lica, ali njezine su se oči ipak vidjele i opetovano zračile nekom zaraznom radošću. Ni tada ona nije bila netko poseban u mom životu. Ona je bila jedna od lijepih cura s iznimnim smislom za humor.

No tada se dogodilo nešto. Sjedio sam u kafiću sa svojim prijateljima i zbijao šale na račun izlaska od večer prije. Spazio sam je krajičkom oka kako prolazi, pogledao za njom i osjetio leptiriće u želucu. U trenucima kad sam mislio da nikad više neću osjetiti da mi se netko sviđa, odletio sam nebu pod oblake od sreće. I kao što pjeva jedan od meni dragih pjevača: nakon toliko godina, ponovo budan sanjam ja… nakon toliko godina opet u ljubav vjerujem! Ma znam ja da to nije ljubav. Ali spoznaja da postoji još ova botanika u meni i da nije krepala bila je dovoljna da mi ta osoba (p)ostane posebna.

Ako skužiš tko sam, i da je ovo za tebe, nemoj se ljutit. Ja znam da ljepotica i zvijer idu zajedno skupa samo u bajkama. Ali znaš kako kažu: u ljubavi i ratu nema pravila.

Ovaj moj tekst moje je hvala na leptirićima.

Objavljeno u časopisu “Moj kamen 25”