Ornela Vištica: Najljepša Hrvatica

Ornela Vištica (21), koja studira glumu na Akademiji Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, u klasi Željka Mesarića, nije ni slutila da će pri prvoj ispitnoj predstavi zablistati do te mjere da će je u ljetnom izdanju hrvatskog tjednika „Globusa“ proglasi i najljepšom Hrvaticom. Naime, baš na toj predstavi zapazili su je organizatori tog izbora ljepote, koji joj je samo nekoliko mjeseci kasnije uputio poziv za fotografiranje kandidatkinja.

Premda je bila fascinirana ponudom, kaže da je nije mogla prihvatiti bez odobrenja svojega profesora, jer, kako navodi, prema pravilniku Akademije, mladi glumci ne smiju raditi ništa slično bez odobrenja. Ali, kako vrijeme snimanja nije bilo u terminima glume, odobrenje je dobila, te ljepotom očarala i stručni žiri i javnost, ponijevši titulu najljepše Hrvatice. Za rezultate je saznala dok se odmarala u rodnom Mostaru.

Kako ste doznali za svoje imenovanje najljepšom Hrvaticom?
– Bila sam u Mostaru i odmarala. Moguće da mi je bio i isključen hrvatski broj, zaista ne znam, ali nije to ni bitno. Jednog jutra me nazvao ujak i pitao: „Dobro, ima li se tebi što čestitati?“ Onako bunovna i zbunjena, jer me probudio, samo sam čula da trebam kupiti novine, jer sam izašla na naslovnici s velikim napisom – „Globusova najljepša Hrvatica“ . Tako sam se prije vidjela u novinama nego što su mi javili. Bila sam pozitivno šokirana i veoma mi je to značajno. Žao mi je što se to specijalno izdanje ne prodaje u BiH, odakle sam, i što su ljudi koji me ovdje poznaju i cijene ostali uskraćeni da to vide.

Kakva su Vam iskustva sa snimanja?
– Snimanje je upriličeno u Novom Vinodolskom. To je posebno iskustvo, zaista je bilo super raditi s cijelom ekipom. Veće iznenađenje mi je bilo kad sam doznala da nas je dvanaest u tom natjecanju, a ne stotinjak, kako sam ja očekivala. Neven Ciganović je radio styling i sve je bilo vrhunski, ali sam ja mogla ostati samo jedan dan. Morala sam se odmah vratiti na Akademiju i nastaviti s obavezama, tako da sam sve to nekako i zaboravila ili možda nisam imala vremena ni razmišljati o tom izboru. Po završetku akademske godine vratila sam se u Mostar, nestrpljiva da vidim mamu i svoje dugogodišnje prijatelje, koji mi za boravka u Zagrebu veoma nedostaju. Htjela sam se opustiti kako to čovjek može samo kod kuće, i uživala u društvu dragih mi ljudi.

Kako su na Vašu titulu reagirali na Akademiji?
– Svi su bili presretni zbog mene, jer već po završetku slikanja su me interno zvali „naša najljepša Hrvatica“, tako da im je to bilo normalno. Čestitali su mi govoreći da nisu ni bili iznenađeni. Svi smo na neki poseban način vezani i bliski kao obitelj, što u principu i jeste potrebno za opuštenu atmosferu, kako bi se što bolje mogao napraviti neki komad.

Vaša mama je sedamdesetih godina bila prva pratilja Miss Jugoslavije, koliko ste zapravo slične?
– Svi su nas uvijek nekako uspoređivali i tražili nam zajedničke crte, ali zaista i ne ličimo. Zapravo smo dvije potpuno različite osobe. U fizičkom smislu kao da nismo mama i kći. Međutim, naš odnos je poseban, tako da smo duhom apsolutno jednake, vesele i uvijek nasmijane.

Kako ste se pripremali za prijemni?
– Što se mene tiče, nije nikad bilo dvojbe gdje ću i što studirati. No, svjesna da za prijemni treba dobro znanje, zaista sam se potrudila i iscrpno spremila za to. Neizmjerno sam zahvalna mostarskoj glumici Tatjani Feher, koja mi je nesebično pružila pomoć i danima me pripremala za prijemni ispit, ali i Draganu Despotu, koji mi je, pri dolasku u Zagreb, također bio velika podrška.

Kakav je osjećaj zaploviti u svijet šoubiznisa?
– Kako sam išla na glumu, profesori su nas sve vrijeme na to pripremali i govorili da, ako se mislimo baviti glumom, moramo biti dostupni i medijima. Već su nas na to počeli privikavati. Iskreno, kako se sve ovo dogodilo iznenada, moram priznati da jesam pod pritiskom i da nisam postigla još tu opuštenost, pa smatram da moram još raditi na tome. Pošto sam još mlada i na samom početku, ne bih voljela da odem u nekom krivom smjeru. Čak i mama mi govori da trebam paziti na sve to i ne dozvoliti da mi slava udari u glavu. Uvijek me je tako i odgajala da, unatoč svemu što mi se bude događalo u životu, koji je zaista nepredvidiv, moram ostati dosljedna sebe. Ako tu uspijem, znat ću da sam ispunila jedan od velikih životnih ciljeva. Bitno mi je da ostanem ista i kad hodam ulicom, da se mogu zaustaviti i pričati s Romima kao i sjediti u nekom elitnom restoranu bez ikakvih kompleksa.

Jeste li ikad razmišljali o manekenstvu?
– Jesam kao mala, voljela sam pogledati dobre revije, ali se nikad nisam željela baviti tim poslom, jer se najbolje pronalazim u glumi. Gluma ti pruža da, osim fizičkog izgleda, iskažeš i neki unutarnji svijet, doživljaj i emocije.

Kad se u Vama javila potreba za glumom?
– Kao mala sam se uvijek preoblačila i po kući glumatala, a maškare su mi bile nešto posebno, jer sam uživala u prerušavanju, transformiranju. Uvijek sam bila uključena u sekcije, čak od vrtića, tako da sam od malih nogu uvijek nekako na sceni i tu sam se uvijek pronalazila.

Jeste li razmažena mamina cura?
– Ni slučajno! Od malena me učila kako se ne može sve uvijek dobiti i da postoje stvari koje jesu i one koje ti nisu servirane. Ne treba se time zanositi i bez obzira što me mama sama odgojila, nije me razmazila. Znala je u određenim momentima biti i stroga prema meni, mada nikad nisam bila pod staklenim zvonom.

Kao se snalazite bez mamine kuhinje?
– Uh, teško. Moja mama inače odlično kuha i stvarno mi je bilo posebno u početku vrlo teško. Nikad mi nije slala hranu u zdjelicama, već me učila da sebi spremim jelo, tako da sam se poprilično i osamostalila. Navikla sam da se moram brinuti sama za sebe i da moram sebi kuhati. Obožavam tjesteninu. Nekoliko puta je zagorjela, ali sada uvijek bude odlična.

Gdje izlazite kada dođete u Mostar?
– Kad sam u Mostaru, važno mi je da vidim ljude koje volim. Mjesto na koje ćemo otići apsolutno je nevažno, jer meni je u Mostaru zaista svugdje super. Odem u Stari Grad, ali obiđem i kafiće po tržnim centrima, a s društvom znam završiti i na narodnjacima, premda ih nikada ne slušam.

Životni moto...
– Vjerom u sebe i upornim radom sve se može postići. To mi se najbolje pokazalo pri upisu na Akademiju, kad su svi govorili da je gotovo nemoguće upasti. Uz podršku meni dragih ljudi i kvalitetnih priprema, ipak sam uspjela.

Gdje planirate na ljetovanje?
– Još imam mnogo obaveza, a planiram malo do Makarske rivijere s prijateljima, potom i do Istre. Ali se bojim da će, dok sve pozavršavam, proći i paklene vrućine. U svakom slučaju, nastojat ću se zabaviti što više, kako bih u novu akademsku godinu ušla što opuštenija i uhvatila se ukoštac sa stjecanjem znanja.

Neostvareni san?
– Ne želim zvučati pretenciozno, ali zaista ne znam što bi mi bio neostvareni san. Osjećam se u skladu s onom izrekom „život je san“ i baš sve što mi se u posljednje vrijeme događa izgleda kao neki san iz kojeg se ne želim probuditi.