Pored fra Filipa koji izgubi glavu na braniku svoje vjere, darovitog i vrijednog Muhameda sina Huseina, prepisivača rukopisa sa orijentalnih jezika, fra Lovre Šitovića, pjesnika, propovjednika bez premca i ratnika, Mehmed-bega, svjetskog putnika, sakupljača narodnog blaga i bošnjačkog prvaka, etnik ljupkog grada nosi i pjesnik Petar Jakovljević.
Petar Jakovljević Ljubušak rođen je u Ljubuškom 1876. godine u imućnoj i uglednoj obitelji. Njegov otac Stjepan doselio se u ljupki grad iz Širokog Brijega . Razvio je trgovinu i postao ugledan među svojim sugrađanima i u široj okolini . Istakao se kao kodžobaša , tj. izabrani predstavnik u zaštiti prava katolika u ljubuškoj nahiji za vrijeme osmanske uprave ( otuda i prezime Kodžobašić-Ljubušak ) . Poslije završene osnovne škole u rodnom mjestu i trgovačke u Sarajevu , postao je trgovački zastupnik . Po prirodi posla , stalno je putovao i nastanjivao se u raznim mjestima , ali se uvijek vraćao svom rodnom Ljubuškom .
U životu se zanosio različitim političkim idejama , ali za politiku , kao ni za trgovinu , nije imao posebnog dara . Pjesme je počeo objavljivati još u mladim danima u raznim glasilima ( Osvit , Hrvatski borac , Nova zora , Novi hrvatski radnik , Novi svijet , Pravaštvo , Starokatolik , Novi čovjek itd ) . Izdao je dvije zbirke pjesama , a treća mu je ostala u rukopisu . Pokušao je da u Zagrebu izdaje list ” Beriš ” , ali u tome nije uspio . ( 1 , 2 )
Iako književni znalci tvrde da nije imao posebnog dara za poeziju i da njegove pjesme osrednje vrijednosti spadaju u popratno književno naslijeđe iz raznih perioda u povijesti hrvatskog i drugih naroda , za nas je značajan kao naš sugrađanin , koji je volio svoj rodni grad i o njemu prvi napisao pjesmu , u mladim danima , davne 1894. godine . Umro je 1967. godine u dubokoj starosti u jednom staračkom domu u Zagrebu
Moj grad – Ljubuški
Mio mi je moj Grad – kao Zemlji Sunce;
Sve mu stijene ljubim, krše i vrhunce,
Beriš, i bregove, vrlet i planine,
Rasadnjake, bašće, pećine, doline.
Prostire se divan, na strmoj vrleti ,
A opasan hridom, grabom i goleti
Podno rušnog zida “Šćepanova grada”,
Gdje je prošlost mnogo bilježila jada.
Bilježila jada, ne da smo ih htjeli:
Nego , što smo rodno kamenje voljeli,
Pa za ljubav svoje Slobode, stijena-
Branijasmo Grudu od tuđih hijena .
Volim i djevojke; a kako i ne bi,
Kada su radišne u kućnoj potrebi-
I ko drijen zdrave, mile, ponosite,
Ružinoga ruja, čiste i stasite .
Volim i seljake, od kog mi je pleme,
Kroz čije žuljeve dlane teče sjeme,
Čiji plod sve hrani, a zdrav život daje
Potomaka čilih, da nam povijest traje…
Ljubuški , 1894 .
