Nakon što sam nekoliko puta preslušao raspravu po četvrtoj točki dnevnog reda sa posljednje, 11. sjednice Općinskoga vijeća Ljubuški, o Prijedlogu Zaključka o davanju negativnog mišljenja na Prijedlog Prostornog plana Županije Zapadnohercegovačke za period 2012-2032, dugo sam dvojio što učiniti.
Na kraju sam se odlučio izvesti jedan mali eksperiment.
Uzeo sam vagu i na jednu stranu vage stavio Prijedlog Prostornog plana Županije Zapadnohercegovačke za period 2012-2032, odnosno izgradnju šest mini hidrocentrala na rijeci Trebižat, a na drugu stranu vage Općinski proračun, JKP Ljubuški, GP Bijača, izgradnju autoceste, razno razne koncesije, asfaltiranje cesta, privatizaciju poduzeća i još što šta ali vaga se tek jedva malo pomjerila. Debelo je pretezala na stranu zaštite Trebižata. Nastavio sam dodavati na drugu stranu vage pa sam stavio sve točke dnevnog reda o kojima je kroz 11. sjednica raspravljalo Općinsko vijeće Ljubuški, ali badava. Vaga je ponovo debelo pretezala na istu stranu. Onda sam se vratio unatrag četiri godine pa pokupio sve točke dnevnog reda o kojima je raspravljalo Općinsko vijeće Ljubuški u prošlom sazivu pa ih “natovario” na drugu stranu vage. Vaga se tek malo pomjerila i dalje debelo pretežući na stranu zaštite ljubuške prirodne ljepotice. Na kraju sam se samo zapitao koliko bi se još godina, ili desetina godina, morao vratiti unatrag i stavljati utege na drugu stranu vage kako bi je doveo barem u ravnotežu.
Preslušavajući raspravu o tom nesretnom županijskom prostornom planu mogu reći da sam manje više bio zadovoljan raspravom svih vijećnika koji su raspravljali o toj točki, razmišljanjima načelnika Barbarića i izlaganjem gospođe Lucije Mikulić. Djelomično sam zadovoljan i zaključkom koji je donijelo Općinsko vijeće ali držim da je on preblag, da u potpunosti ne odražava mišljenje ljubušaka. Po mom osobnom mišljenju, ne šalim se ni najmanje, u zaključku je obvezno i kao prvo trebalo stajati da se svi oni koji su sudjelovali u izradi spomenutog prostornog plana pošalju na psihijatrijsko promatranje. Naime, meni nikako ne može biti jasno kako nekome uopće može pasti na pamet predložiti takvo nešto. To doista ne može biti normalna osoba. Međutim, puno gore od toga je što se tu ne radi samo o jednoj, već o skupini osoba. Ozbiljno se pitam zar neka skupina osoba može biti toliko bolesna. Stvarno me zanima što bi rekli liječnici. Ako bi taj liječnički konzilij utvrdio da su te osobe psihički zdrave, onda se pitam zar u ŽZH postoji netko tko toliko mrzi Trebižat i Ljubuški da im je spreman to učiniti. To uistinu mora biti neka mržnja kakvu još uvijek nisam susreo u svom životu, a vjerujte mi susretao sam svakakvih. O nemoći općinskih vijećnika, a i nas ostalih ljubušaka najbolje govori to kako, u svoj svojoj nemoći, sada posežemo za nekom javnom raspravom o tom prostornom planu koja bi se održala u Ljubuškom. Upravo tako, ništa drugo nego čista nemoć. Javne rasprave se vode o ozbiljnim konstruktivnim stvarima i ozbiljnim projektima. Organizirati raspravu o mini hidrocentralama na Trebižatu i nekakvim zaštitnim pojasevima je obična glupost, čista budalaština i čista bedastoća (zamolio bih čitatelje da mi oproste na izrazima ja blažih nisam mogao naći). Isto kao što je glupost, budalaština i bedastoća predložiti takve projekte za tu prelijepu rijeku. Ako resorni ministar ili ti kvazi stručnjaci, koji su to predložili, slučajno ne znaju što bi to značilo za rijeku Trebižat i za Ljubuški ja ću im objasniti. Da bi me lakše i bolje razumjeli morat ću se poslužiti primjerom, recimo iz Posušja. Dragi moji, samo jedna mini hidrocentrala na Trebižatu je isto kao da je netko predložio da se Park prirode “Blidinje” proglasi za odlagalište otpada u ŽZH u idućih sto godina. I još puta sto. Šest mini hidrocentrala na Trebižatu je kao županijsko odlagalište otpada na “Blidinju” pa puta milijun. Ni malo manje. Ili možda primjerom iz Širokog. Oni su poznati po mesnoj industriji. To je kao da je netko predložio da se buduće klaonice u ŽZH grade na vrelu Borak. Pa puta deset milijuna. Nije šala, otprilike to je tu negdje. Ako mi ne vjerujete upitajte kojeg god hoćete Ljubušaka. Netko će se možda zapitati pa kako su zastupnici u skupštini ZHŽ usvojili Izvješće o provedenoj Javnoj raspravi o Nacrtu Prostornog plana Županije Zapadnohercegovačke, posebice pojedini zastupnici iz Ljubuškog. Moram biti iskren pa reći kako je to moguće. Osobno priznajem da bi se i meni, a vjerujem i mnogima od nas to moglo dogoditi. Jednostavno, čovjek ponekad dođe na sjednicu Skupštine da nije dobro proučio ili pregledao materijale uvjeren da je neka “stručna” skupina doista stručno i pripremila te materijale. I dogodi se greška, podržiš nešto što nikad u životu ne bi podržao kada bi malo bolje ušao u srž materije. Međutim, greška i nije tako strašna ako se može ispraviti. Na našu sreću s ovom greškom je upravo tako, ona se još uvijek da ispraviti. Stoga se u svojim razmišljanjima pridružujem vijećnicima u Općinskome vijeću Ljubuški njihovim apelima i pozivima svim zastupnicima u Skupštini ZHŽ, ne samo onima iz Ljubuškog, da što prije isprave tu grešku. Moram još reći da sam o izgradnji tih mini hidrocentrala na Trebižatu razgovarao s mnogim osobama i da su sve, ali baš sve, bile istog mišljenja kao i ja, a to je da je i postojeća hidrocentrala u Peć Mlinima previše i da bi nas još jedna “dokrajčila”. Da ne spominjem što bi uradilo šest takvih, kako neki rekoše, proizvodnih pogona.
Neki od mojih sugovornika su mi predlagali da na Radiju Ljubuški pokrenem rasprave po tom pitanju. Odgovorio sam im da to ne želim i neću. Jednostavno ne želim raspravljati o tome je li mlijeko bijelo ili crno. Ne želim se dovoditi u situaciju da mene ili nekoga drugoga neki mangup (opet se ispričavam na izrazu, blažeg nema) uvjerava kako je mlijeko crno. Možda će nekad, za godinu, pet, deset ili više netko stvarno proizvesti crno mlijeko. Neka ga proizvede. Ja ga sigurno neću piti. Ovi u županiji neka piju ako žele, na zdravlje im bilo. Volio bih znati s kim će nazdravljati.
Drago Vukojević | Radio Ljubuški