Povodom 22. godišnjice stradanja hrvatskih branitelja jutros su na spomen obilježju u Komolcu (Dubrovnik) položeni vijenci i zapaljene svijeće. Uz roditelje i obitelji poginulih branitelja u Komolcu su se pridružili i vijence položili predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskoga rata, predstavnici Grada Dubrovnika i Policijske uprave dubrovačko-neretvanske.
U Komolcu su poginuli branitelji Ivo Botica, Pero Nenada, Miho Klečak i Mario Mandić.
foto: www.portaloko.hr
{xtypo_rounded2}
Mario Mandić (Veljke) rođen je 3. ožujka 1971. godine u Hardomilju, općina Ljubuški, a poginuo je 12. studenog 1991. godine u obrani Dubrovnika u mjestu Komolac kao pripadnik specijalne postrojbe police “GROF”{/xtypo_rounded2}
Mariov suborac Braco Elezović u svojoj kolumni “Kako je počeo rat u Dubrovniku” između ostalog piše:
“Spuštala se noć. Zapovjednik Ile je odabrao nekolicinu momaka koji su imali puške sa tromblonskim nastavkom te dvojicu sa zoljama, ručnim raketnim bacačima. Pokojnog Marija Mandića je imenovao zapovjednikom skupine koja ostaje a on se sa ovom grupicom uputio u polje napraviti sačekušu za tenkove. Bilo je smiješno gledati četvoricu ljudi koji idu praviti zasjedu jednoj kompletnoj armadi tenkova, transportera, kamiona i pješadije ali Ile je bio takav i ostao je takav cijeli rat, ludo hrabar, srčan i nepokolebljiv. Nas dvadeset i dva je ostalo na farmi da bi spriječili četnike u daljnjem napredovanju i eventualnoj pljački farme i odvoženju stoke. Tada još uvijek nismo znali ni koliko ih je, ni kuda će izbiti pred nas, ni kako su naoružani, doslovno ništa nismo znali. Jedino što smo znali bilo je to da s toga položaja nema povlačenja dok Ile ne zapovjedi drugačije a pošto on nije bio među nama trebalo ga je čekati da se vrati. Pokojni Mario Mandić je bio spreman izvršiti njegovu zapovjed a mi smo bili spremni poslušati Marija.
Nakon možda pola sata od prvog mraka, ono što je isprva izgledalo kao nekakva tutnjava u daljini, začuli smo motore tenkova i ostale mehanizacije. Zvuk je bio sve bliži i bliži. Dolazili su. Uskoro smo ugledali prigušena svjetla i čini mi se da koloni nije bilo kraja. Počeli smo razabirati i glasove i bilo je sve jasnije da smo lagano upali u klopku. Brdo iza nas je gorjelo i bilo osvijetljeno kao u sred bijelog dana, ispred nas je bila farma na koju je stiglo barem 20000 četnika naoružanih svim i svačim osim aviona. Nitko od nas nije poznavao teren da bismo se po mrklom mraku nekako izvukli preko bokova a pitanje je bilo da li su bokovi uopće prohodni i da li su četnici sa nekom od svojih postrojbi krenuli i po bokovima te nas potpuno odsjekli. Unatoč nezavidnoj situaciji još uvijek sam se nadao da nije sve tako crno kako se čini jer je, iako mala, postojala mogućnost da nas Crnogorci dosad nisu spazili te da ćemo se pred zoru moći izvući. No nada je splasnula nakon par minuta. Mario je pokušao motorolom stupit u kontakt sa Ilom, ali na njegov poziv se odazvao kapetan (prezimena se ne sjećam) bezbednjak iz vojno-pomorskog sektora Boka i pozvao nas na predaju. Bili smo locirani i to nam je jasno dao do znanja te nam obećao ukoliko se ne predamo da ćemo u zoru biti „eliminisani“. Ako se pak predamo obećao nam je vrhunski tretman prema Ženevskoj konvenciji i još neka slična sranja. Samo što nije obećao kurve i hotel sa pet zvijezdica.
Mario Mandić mu je lansirao odjeb, ugasio Motorolu i rekao ono što sam znao i bez njega – nema povlačenja dok Ile ne zapovijedi. Dakle to je to. Tu će sve završit. “
{youtube}lq24972regY{/youtube}
LJ::portal