Još jedna godina se bliži kraju. Zapravo jedna godina moga osobnog života ide kraju. Tako je brzo prošlo 365 dana (8.760 sati, 525.000 minuta, 31,536.000 sekunda? Opravdano je pitati se: kako su prošli ti dani života koji se nikada više neće vratiti?
Što nam govori naša savjest? Možemo li biti zadovoljni sa svakim danom? Koliko smo dana od tih 365 darovali Bogu koji nam ih je darovao?
Što smo učinili od tih dana, što smo učinili od svoga života, što smo učinili za svoj vječni život?
Što je svatko od nas iskusio kroz ove dane? Neka svatko tijekom današnjega dana malo zastane i razmisli, kako su prošli ovi dani koji se nikada više neće vratiti.
Svi ćemo se pitati, što nam je ova godina donijela? Svi će priznati: bila je krizna i recesivna…!
Njavažnije pitanje za svakoga od nas je: Što je meni osobno ova godina donijela?
Možda radost, sreću, neki uspjeh, neku ispunjenu nadu, uslišanu molitvu…
Možda samo probleme u obitelji, s djecom… razočaranje… svađu… bolest… gubitak neke drage osobe..
Što smo i koliko dobra ili, nedaj Bože, zla učinili tijekom 365 dana?
Što bi bilo s nama da noćas u ponoća moramo pred Vječnoga?
Hoće li nas godina što je upravo prolazi jednoga dana tužiti sudu Božjemu jer smo je proveli daleko od Boga (bez Boga)?
Predajmo svaki pojedini dan ove godine u Božje ruke. Zahvalimo Bogu ponajprije za dar života, za sve one radosne trenutke i za svaki dar.
Recimo mu hvala i za one kalvarijske trenutke, nesporazume… za sve slabosti koje su nas dovele dotle da smo se trgli iz pospanosti i krenuli drugim putem.
Zahvalimo Bogu za ove milosne trenutke da možemo Bogu predati svoj život od njega se svemu nadati. To nije po sebi razumljivo. To je milost…
Svi znamo, iako najčešće na to ne mislimo: Na kraju života ozbiljnije se gleda na život.
Svatko od nas piše knjigu svoga života, svatko slika sliku svoje vječnosti? Što smo napisali u godini što ćemo je za nekoliko sati pokopati?
Čime smo se bavili u protekloj godini? Što je bilo naše glavno zanimanje? Nažalost, nekima je psovka, bludničenje, đavlekanje – vražekanje bilo glavno zanimanje u protekloj godini.
Zamolimo Gospodina da nam sve oprosti i sve zaboravi…
Što se događa sada u svijetu u jednoj minuti:
– U jednoj minuti se rađa 120 djece, a umire oko 100 ljudi.
– U jednoj minuti se vodi 350.000 razgovora.
– U jednoj minuti izlazi 80 novih vozila iz tvornica.
– U jednoj minuti se naša zemlja okrene oko sunca za 1.750 km.
Jedna godina ima 525.000 minuta.
Ja bih htio kući, u nebo! Biskup Sailer pripovijeda o jednom malom prvopričesniku koji je Djetetu Isusu napisao pismo i postavio ga iza tabernakula. Sadržaj pisma bio je: “Dragi Isuse, na ovom svijetu nije više lijepo. Meni se ovdje više ništa ne sviđa. Ja bih htio kući, u nebo!” Četrnaest dana iza toga mališan je već doista bio kod kuće, u nebu. Svakoga dana za 24 sata bliže smo svome izbavljenju, svojoj domovini, nebu, vječnoj Ljubavi i vječnoj sreći.
Sada je sve prekasno – Koliko sam dobra za života mogla učiniti?
Neka mlada Amerikanka, udata za jednoga veoma bogatog čovjeka iz New Yorka, vra-ćala se iz Kalifornije svojoj kući. Na putu je doživjela prometnu nezgodu. Zadobila je veoma teške rane. Liječnici je nisu mogli spasiti.
Kao djevojka bila je veoma pobožna. Potjecala je iz dobre kršćanske obitelji i bila je dobro odgojena. Nakon udaje došla je u posve drugu sredinu. Tu nitko nije govorio o Bogu, duši i vječnosti.
Ispočetka je to mladu ženu veoma smetalo. Ali malo po malo ona se sasvim lijepo priučila na ovaj udoban i raskošan život i gotovo posve zaboravila na Boga i spasenje svoje duše. Sada, nakon teške nesreće, eto je na samrti. Mora ostaviti sve i poći Bogu na račun, koji ju je tako dugo čekao na pokoru i popravak.
“Moram li umrijeti, gospodine doktore?” – pitala je nervozno liječnika.
“Nažalost, gospođo!” – glasio je kratak odgovor liječnika.
“Koliko još imam živjeti?” “Možda još jedan sat!?” – rekao je liječnik.
Strah je prostrujao njezinim tijelom. Ta kako i ne bi. Ona odlazi s pozornice svijeta. Odlazi iznenada u nepoznato. Kakav život i kakav svršetak!?
Tako zamišljena stavi ruke na oči i jedan trenutak osta nepo¬mična. A onda smogne snage kao da želi nekud skočiti i poviče silnim, bolnim i očajnim glasom: “Kući, kući u New York!”
“To je nemoguće!” – reče blago liječnik. “Umirite se jer svako uzrujavanje veoma je opasno!”
A tada će ona: “Gospodine doktore, koliko dobra sam mogla učiniti novcem kojega sam posjedovala samo da sam ostala vjerna životu svoje mladosti – svojim idealima. Ali, ja sam mi¬slila samo na zabavu i modu. Sada mi preostaje samo još jedan sat života. Sada je sve prekasno!”
Nije živjela niti jedan sat jer ju je uzrujavanje ubilo za neko¬liko minuta. Liječnik je kasnije izjavio da nikada u svome životu nije nešto tako strašno doživio kao riječ te mlade gospode na umoru – riječ prekasno! Prekasno – zaista to može biti najstrašnija riječ u našem ljudskom govoru.
Tko bi bio kadar izbrojiti sve nepoznate slučajeve koji su slični svršetku spomenute gos-pođe? Koliko iznenadnih smrti u nezgodama: prometa, potresa, poplava… Budimo uvijek vjerni svome krsnom obećanju. Mislimo stalno na Boga, držimo njego¬ve zapovijedi, moli-mo se i tako proslavimo Boga svojim životom.
Molitva na kraju stare godine
Predobri Bože! Na kraju ove godine dolazim k Tebi da Ti zahvalim na svemu što si mi udijelio u minulom razdoblju. Zahvaljujem Ti ponajprije za nebrojene milosti i duhovne darove od kojih sam tek neznatan dio primijetio i osjetio. Zahvaljujem Ti što si mi tolike molbe dobrostivo uslišao, što si tolike moje zablude popravio i tolikim me spasonosnim opomenama i duhovnim utjehama obasuo.
Zahvaljujem Ti nadalje i na milostima vremenitog života, osobito što si me i ove godine očuvao na životu, iako sam svojim grijesima toliko puta zaslužio da mi ga oduzmeš, jer sam ga često zlorabio. Zahvaljujem Ti za tolika druga dobročinstva: za zdravlje, za sreću i slogu u obitelji, za uspjeh u pothvatima i blagoslov u vremenitim stvarima!
Zahvaljujem Ti naposljetku, Bože moj, i na darovima koji su me bolno pogodili. U duhu žive vjere i djetinjeg predanja gledam u njima Tvoju očinsku ruku jer znam da ih je Tvoja dobrota poslala za moj popravak i duhovno dobro. Daj mi samo predanje u Tvoju svetu volju i strpljivost da u svemu i po svemu što mi se dogodi Tebe proslavim i dušu svoju spa-sim!
Ti si me, eto, Gospodine, prošle godine tako divno vodio: znao si dobrostivo sputavati moje strasti, obuzdavati neuredne težnje, raspršivati strah, olakšavati žalosti, tješiti me u potištenosti, jačati u slabosti. Budi i sljedeće godine moja snaga da Ti vjernije služim i što savršenije ispunim Tvoju svetu volju, pa došlo što mu drago! Ti si uza me, čega da se bojim? U Te se, Gospodine, uzdam, ne ću se postidjeti dovijeka.
Druga misao koju želimo dozvati u pamet na kraju godine jest pitanje kako smo se služili darovima i dobročinstvima koja smo primili od Boga. Ako u svojim postupcima prepoznamo nevjernosti, propusta, zlouporaba, dobro je od srca se pokajati i zamoliti Boga da nam oprosti. Zahvalnost i kajanje – to su na današnji dan najprječe i najsvetije dužnosti. Mnogo je onoga na čemu trebamo zahvaljivati Bogu, ali je i mnogo onoga zbog čega se moramo kajati.
Stara nam godina također doziva u pamet veliku istinu o prolaznosti vremena. Sve na ovome svijetu prolazi i nestaje. Stoga nije dobro na tako nesigurnu terenu graditi svoju životnu sreću. Nitko pametan ne gradi kuću na mostu jer se na njemu ne stanuje nego se preko njega samo prelazi. Ovaj je život kratak i prolazan i zato se ne smijemo ovdje ugni-jezditi kao da ćemo vjekovati. Na to nas upozorava i apostol naroda: “Braćo, ovo vam kažem: vrijeme je kratko. Preostaje da i oni koji imaju žene žive kao da ih nemaju; i koji plaču, kao da ne plaču; i koji se raduju, kao da se ne raduju; i koji kupuju, kao da ne pos-jeduju; i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju, jer prolazi vanjski oblik ovoga svijeta” (1 Kor 7, 29–31).
Na današnji dan godine 1640. malo prije ponoći umirao je u francuskom selu La Louvesc veliki pučki misionar sv. Franjo Regis iz Družbe Isusove. Posljednje riječi koje je upravio svom subratu bile su: “Ah, brate moj, kolika sreća! Kako zadovoljan umirem! Vidim našega Gospodina i Mariju koji mi otvaraju nebeska vrata.” Još je uspio izmoliti: “U ruke Tvoje, Gospodine, predajem duh svoj!” I pobožno je preminuo.
Kako sretna smrt! Tako su umirali sveci. Oni su znali dobro živjeti pa su znali dobro i umri-jeti. Nisu se neuredno prilijepili za zemaljska dobra pa im rastanak od ovoga svijeta nije bio težak. Neka i nas svojim primjerom nauče dobro živjeti, neka nas nauče Gospodinu sveudilj zahvaljivati, neka nas uče pokajanju za naše grijehe, neka nas također nauče umrijeti u Gospodinu da i nama kao njima dan smrti bude dan rođenja za nebo! (P. Josip Antolović)
