Naime, daleke 1811. g, u vitinskom zaseoku Brljici, u Vida Borasa i žene mu Père (rođene Šimović iz Hamzića)rodilo se četvrto dijete po imenu Nikola. Prije njega rodili su se Ilija, Šima i Petar, a nakon njega još i Šimun.Kao prava mnogobrojna tradicionalna hrvatska katolička obitelj, jedno dijete trebalo je u fratre. Božjom voljom ili ne, to je zapalo Nikolu, koji je nakon određenog stupnja položenih zavjeta u franjevačkom redu, odlučio odstupiti, ili što bi narod rekao – skinuo se, pa su od milja ili od pogrde, svi potomci tog nesuđenog fratra (u narodu: pratra) prozvani PRATROVIĆI.
Pratrovića danas u Brljici nema, u donjoj Vitini ostalo ih je tridesetak, a ukupan broj živućih triput je veći od toga. Teško je reći točan broj, budući da se stalno rađaju novi, ali i umiru stari, mladi se žene pa dovode odsvuda buduće majke novih Pratrovića, ali se i udaju mlade Pratruše pa se opet taj broj smanji. Hvala Bogu! Ne mogu svi ostati prikovani uz ovaj tvrdi hercegovački kamen. Borasa Pratrovića možda nema puno, ali su dobro raspoređeni. Ima ih što su otišli preko bare još prije I. svj. rata, pa su danas njihovi potomci pravi Amerikanci (primjerica Lindsay-Katrin, 1985., kći Keitha-Michaela Borasa Pratrovića, 1964.), ali i unatoč tome znaju da su Pratrovići i odakle vuku korijene.
Pratrovići su bili zastupnici i u Hrvatskom saboru u Zagrebu (Florijan Boras Pratrović) i u Domu naroda Parlamentarne skupšine FBiH u Sarajevu (Ante Boras Pratrović), jedan je aktualni dekan Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (Damir Boras Pratrović), jedan dugogodišnji pomoćnik načelnika općine Ljubuški (Ivan Boras Pratrović), a i mnogi drugi, da ih sve ne nabrajamo, također su svojim visokim obrazovanjem i mnogim društvenim uspjesima i postignućima zadužili svoja okruženja i učinili ponosnim Pratrovića lozu. Mnogi su tek na tom putu, pa na studijima i svojim radnim mjestima uz brojne druge društvene aktivnosti često ostaju prepoznati. Poseban ponos sigurno je u srcima Pratrovića na spomen svih onih koji su bili branitelji i koji su poginuli u oba svjetska rata, te u ovom zadnjem obrambeno-domovinskom. Vice (rođen 1917. godine od oca Stojana i majke Mare), jedini je od cijele ravne Pratrovića loze koji se zaredio, naravno, u franjevački red, kao i njegov pradjed Nikola. Pošto mu je brat Ivan nastradao od partizanske ruke u II. svj. ratu, uzeo je njegovo ime, i kao fra Ivan Boras Pratrović, ostao upamćen kao jedan od omiljenih fratara u Hercegovini koji su istinski živjeli svoju vjeru i svoj poziv. Možda najpoznatiji i najcjenjeniji Pratrović bio je pokojni Mile Boras Pratrović, profesor rimskog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu
Pratrovići na prvom Okupljanju Brljičana 2011
Pratrovići koji su ostali u Vitini, nisu nikad izgubili običaj da se za blagan Isusova rođenja, za Božić, nakon pučke mise okupe i zajednički obiđu sve kuće u Vitini u kojima žive potomci te loze. Redovito dođu i oni iz Zagreba i drugih bližih mjesta, kojima to druge obveze i planovi dopuste. Ove godine u četiri se kuće stavljala na stol najljepša meza, uštipci, pite, najbolje vino i rakija, suhe šljive, smokve, orasi, kolači i druge slastice. U kući pokojnoga Stanka Borasa Pratrovića domaćini su bili njegovi sinovi s obiteljima te njegov unuk imenjak, koji ima najmlađu mladu, Emanuelu, rodom iz Viteza. Nakon toga,tridesetak Pratrovića svih uzrasta, posjetilo je kuću pokojnog Dragana Borasa Pratrovića gdje ih je dočekala njegova udova Lekuša sa sinom, a zatim i pokojnog Marka Borasa Pratovića gdje je domaćin bila Markinica – Juričuša sa svojom kćeri.
Blagdanska trpeza bila je obilna u svim kućama, Pratrovići su se družili, kroz toplu obiteljsku atmosferu komentirali društvena zbivanja u Vitini i svijetu, te nagađali tko bi se do sljedeće godine još mogao oženiti i udati, te u koga će se roditi dijete. Zadnje određište i ove je godine bila kuća pokojnog Slavka Borasa Pratrovića, gdje su njegova žena Čolakuša te sinovi bili domaćini, a u jednoga se upravo prije četiri mjeseca rodio unuk, Dominik Boras Pratrović, koji odrasta baš u Vitini, što je posebna radost i nada, ne samo da se ova loza neće izgasiti, nego da neće ni napustiti svoje ognjište.
Uz pjesmu, smijeh i prepričavanje zgoda iz djetinstva koja su zajedno proživljavali, ali i nakon toliko godina ostali u čvrstim kontaktima, Pratrovići su do kasno u noć proslavili i ovaj Božić, zajedno, zbog običaja, ali prije svega i zbog vjere koja ih je i očuvala i koja im je bila zvijezda vodilja.