– Išao sam u Sarajevo kod ministra financija i tražio da mi mjesečno daje samo po 100 KM kako bismo moja supruga i ja mogli kupiti lijekove. Rekao sam, evo ti moja knjižica na kojoj je 1991. godine na Ljubljanskoj banci ostalo 28.670 maraka – priča za Večernji list čovjek iz Ljubuškog koji je došao podnijeti tužbu. Stvar je sada na sudu u Strasbourgu.
Dok se pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu vodi proces oko povrata stare devizne štednje, Vlada F BiH, ali i drugoga entiteta, sa strahom čeka rješavanje ovog problema. Po saznanju da bi presuda mogla izazvati velike poremećaje u gospodarstvu, pokušavaju pomjeriti rješenje za neka druga vremena, tj. kad na vlasti bude netko drugi.
– Ovakve i slične priče čujem svakodnevno. Ljudi dolaze sa svojim problemima, noseći pregršt knjižica i svaka ima posebnu priču. Saslušam ih i utješim koliko je to moguće – priča Izet Šehić, čovjek koji obrađuje zahtjeve Udruge građana za povrat stare devizne štednje iz mostarske podružnice. Šehić vadi i pokazuje uredno poslagane papire s mnogim podacima.
Tu su brojke, dužnici, kontakti, stanje, kamate i sve što bi bilo od koristi i tužitelju u Strasbourgu i ovoj udruzi, ali i oštećenom. Svakih nekoliko minuta javlja se na telefon i u dugim pričama pojašnjava puteve kojima oštećene štediše moraju proći kako bi došli do svoga novca. Do sada je samo u Mostaru obrađeno 1.818 zahtjeva u kojima se potražuje 45.791.640,48 KM.
Dok ljudi ulaze i izlaze, svaki za svoj novac ima posebnu priču. Sve su one tužne, pune boli i emocija. Znaju i da je s ovim procesom evidentiranja već bilo mnogih zapleta. Ljudi više nikome ne vjeruju.
– Mi planiramo raditi sve dok i posljednji štediša, naravno oni koji to žele, ne dobije svoj novac. Naime, nedavno sam u podrumu u Tomislavgradu našao ovaj paket pun zahtjeva. Ljudi se igraju s tuđim sudbinama. Slušao sam i ispunjavao zahtjeve ljudima kojima je na bankama ostalo i po 600 tisuća maraka. Bilo je i onih koji su tražili da se podnese tužba i za 100 KM. Govorio sam im kako tako mali iznos mogu dignuti te da im za taj ‘sitni novac’ moram naplatiti potrebne naknade. No, ljudi su bili principijelni i ja to cijenim – pojasnio je Izet Šehić.
