Nakon ‘posjeta’ iseljeničke putne isprave Petra Markotića njegovom rodnom kraju, morat će čuveni narodni pjesnik Vinko Vujević – Čerčil, na svom smjerokazu u središtu ovog ljubuškog sela, brojnim metropolama dodati i najveću južnoameričku, Buenos Aires.
Zubom vremena nagrižena unatoč posebnoj zaštiti, isprava krije životni roman, prepun nostalgije i sjete.
Dok Emilija Markotić drhtavom rukom iz posebne kožne navlake vadi iseljeničku putovnicu izdanu u ime „Njegovog Veličanstva Aleksandra I, po milosti Božjoj i volji narodnoj kralja Srba, Hrvata i Slovenaca“, Petru Markotiću na dan 19. kolovoza 1928. godine u Mostaru, ravnodušnih nema.
Desetljećima je taj komadić papira bio jedina veza Petra Markotića sa rodnim krajem. Za promjene režima i država nije čuo, vjerovao je da se sa njom može vratiti!? Otišao je sa samo 17 godina. Putovnicu je na očevoj samrti, preuzela kćerka Emilija obećavši ispuniti zavjet.
„Blizu stotinu momaka samo iz Graba, a 40.000 ljudi u krugu od stotinu kilometara oko Ljubuškog otisnulo se u drugoj polovici dvadesetih u Argentinu“, tvrdi Petrov bratić Pero Markotić uz sestru Milu zaslužan za spajanje dvije udaljene obitelji.
„Stric je umro 1990. u Argentini. Sada znamo čitav život je patio i želio doći, ali nije mogao. Za naše pojmove bio je bogat. Imao je na stotine ovaca, krava, konja, ali ne i novca da dođe u posjet. Kad bi dovoljno uvećao stado, zadesile bi ga suše ili poplave, ali ga želja nije napuštala. Zahvaljujući Internetu naša djeca su se nedavno, uspjela povezati i tako su došle Emilija i njezina kćerka Florencija“, sažima Pero osamdesetogodišnju storiju.
Uz pomoć Emilijine kćerke Florencije, Perine sestrične Maje Vujević i engleskog jezika od Emilije doznajemo da je ona jedno od devetoro (!) Petrove djece. Na oca uz obiteljsku relikviju – iseljeničku putnu ispravu, te fotografije, podsjeća je tek po koja riječ uspavanki koju je djeci pjevao i njegova čežnja za rodnim krajem, koja je rušila jezične barijere.
„Otac je puno radio, a majka nas odgajala“, kaže Emilija, od koje doznajemo da se šestoro djece preselilo u gradove, uglavnom u Buenos Aires, gdje i ona danas živi, a u prostranoj provinciji Chacho 1.200 kilometara od argentinske prijestolnice, žive majka Andrea, sin Leonardo i dvije sestre. Prvi susjed bio im je Petrov rođak Ivan. Za razliku od nepregledne argentinske pampe u Hercegovini je kaže, najviše očaravaju brda.
Pošta dva puta godišnje!
Posjet Emilije Markotić pravo je otkrivenje za Grabljane, pa i Ljubuški kraj, jer otkiva nepoznate detalje o brojnoj neznanoj iseljeničkoj populaciji. Do Petra Markotića u Palmar Chico u provinciji Chaco pošta je stizala samo dva puta godišnje! Emilija kaže da je najbliža pošta udaljena 350 kilometra, a pisma su od farme do farme putovala po četrdesetak dana. Dugo nisu imali struje i telefona, jedino bogatstvo bili su nepregledan ravnica, usjevi i stoka. Time je otkrivena i tajna zašto su se pokidale brojne veze između argentinskih Ljubušaka i rodne grude.
Jedno pismo godišnje
Petar – Pero Markotić koji je ime dobio po stricu, odlaska se sjeća iz bakinih priča. „Uprtila je njegov sanduk i otpratila ga do Vrgorca, dalje se do Drvenika prebacio kolima, a onda do Splita čamcem. Iz Splita se putovalo za Italiju, a tek onda za Argentinu. Iseljavanje je organizirao Caritas. Za strica smo znali po pismima koja su stizala jedanput godišnje sa pet dolara, za baku“, kaže Petar koji se na zimu sprema posjetiti rođake u Argentini. (dmu)
BiH bez veleposlanstva u Buenos Airesu
Najteži dio puta do ostvarenja očevog sna, Emiliji Markotić bilo je čekanje na vizu u Stutgartu. „Obećali su odmah, a onda smo morali čekati deset dana“, otkiva Mila Markotić koja je sa bratom Perom gastarbajterskim novcem „podmazala“ dolazak rođake iz Argentine. Dovoljan je i ovaj primjer koji otkiva brojnu hercegovačku iseljeničku populaciju u Argentini, za tvrdnju kako je odluka Predsjedništva BiH o ukidanju veleposlanstva u toj zemlji, bila ludost.
