Još se uvijek nalazimo u vremenu iščekivanja. Još smo uvijek na rijeci Jordanu čijom dolinom odjekuje glas: „Pripravite put Gospodinu“. U Evanđelju današnje nedjelje opet nam progovara Ivan Krstitelj. Ivan nastupa u nečije ime. Ivan je službi nekog drugog. On ne povlađuje ljudima. Kaže ono što mora reći, bez obzira na posljedice koje ga mogu zadesiti. Tako mu je, naime, i njegova neustrašiva riječ prouzročila na koncu i smrt. Ljudi su mu masovno dolazili: radoznali i pobožni, priprosti ljudi i predstavnici vlasti.
Ključno pitanje današnjeg Evanđelja glasi: „Tko si ti?“ Četvrto evanđelje nikad ne naziva Ivana – Krstiteljem. Četvrto ga evanđelje od prvog njegova spomena naziva „svjedokom svjetla.“
Ivan je krsteći izazvao čuđenje. Krštavanje ili uranjanje u vodu bilo je neobično i tako karakteristično za Ivana da mu naziv „Ivan krstitelj” pridaje i poznati židovski povjesničar Josip Flavije. Njegovo krštavanje izaziva pitanje: Što Ivan želi time postići? Što on misli o sebi, tko je on? Ovo mu pitanje postavlja i službeno poslanstvo koje dolazi iz Jeruzalema. Ivan govori kao svjedok i naglašava svoju vjerodostojnost. Ivan je znao tko je on i zašto je stvoren. Promovirajući Mesiju, uspješno je izvršio svoju misiju.
Ivan uporno odbija sugestije kako je možda upravo on reinkarnacija proroka Ilije ili, čak štoviše, novi Mesija. On je svjestan da je njegov posao samo pripraviti put Onome koji dolazi. On prvo odlučno kaže što on nije, zatim što on jest i tko dolazi poslije njega. Ivan je onaj istaknuti Božji glas, koji najavljuje Gospodinov dolazak i potiče svoje slušatelje da se pripreme za taj događaj.
U Ivanovu evanđelju Isus sedam put kaže: „Ja sam.“ S druge strane, Ivan Krstitelj triput kaže: „Ja nisam“. On još dodaje kako mu nije dostojan odriješiti ni remenje na obući“. Ivan je svjestan razlike između njega i Isusa. Svjestan razlike između gline i kipara. Svjestan je razlike između onoga koji moli i onoga koji prima molitve. Samo velik čovjek može prepoznati veličinu drugoga. Ivan je svjestan svoje nedostojnosti pred Bogom. Sebe shvaća tek u odnosu prema njemu. Bog ovo Ivanovo ponizno „ja nisam“ pretvara u njegovo „ja jesam“. Samo onaj tko je pred Bogom ponizan, može pred ljudima ostati uspravan.
Dobro je poznavati i prihvatiti vlastita ograničenja. Nije to nikakva sramota. Da bismo prihvatili sami sebe, trebamo se prvo upoznati. Mislim da svi smo čuli za onaj famozni filozofski moto “Čovječe, upoznaj samog sebe!“. Već se tisućama godinama ljudi okupiraju ovom kratkom rečenicom. Upoznati sebe znači jednostavno biti prosvijetljen. Upoznati samog sebe – teška je zadaća. Tko uspije upoznati i, samim tim, pobijediti samog sebe – ni cijeli mu svijet nije ravan. Bez poznavanja vlastitog “ja“ te razumijevanja naših bližnjih koji nas okružuju, teško ćemo doći od Boga. Prosvjetljenje dolazi upravo od Boga.
Dar Božjeg prosvjetljenja bitan je u našoj svakodnevici. Ako sam svjestan samog sebe, lakše ću shvatiti i razumjeti i druge ljude. Ako netko smatra da je veći i bolji od ostalih, onda nastaju problemi. U cijeloj se toj priči rađa i sindrom “mlađeg sina“ iz prispodobe o milosrdnom ocu. Iako nisu sposoban za takvo što, ljudi često osjete potrebu za samostalnošću bez Boga koja redovito završava loše. Čovjek smatra da se može ponašati kao Bog i onda se cijeli svijet transformira u – svijet malih bogova. Povijest nas je do sad trebala naučiti da svaki takav pokušaj završava – katastrofom. Kad shvatimo da smo Božji instrumenti, bit ćemo smireni i sretni. To je poruka Ivana Krstitelja. Nije ovo poruka samo za katolike i ostale kršćane nego za sve one koji traže mir, sreću i slobodu.
Ivan je upoznao i svoje i Isusovo istinsko “ja“ i za to je svjedočio. Mi smo još uvijek u traženju.