Nevladina organizacija „EHO“ uz pokroviteljstvo Odjela društvenih djelatnosti Općine Ljubuški organizira promociju knjige „Otvoreno pismo tebi, s ljubavlju“, autorice Berke Nezić. Promocija će se održati u petak, 7.svibnja 2010.godine u Gradskoj vijećnici Ljubuški s početkom u 20:00 sati. Promotorica je književnica Božica Jelušić.
{xtypo_rounded2} Berkina istina je kao homeopatija
Stara istina da Život piše romane, ni u naše doba ne gubi na vjerodostojnosti. Događaju se velike osobne drame, egzodusi, gubljenja iluzija, nesretne ljubavi, nenadoknadivi gubitci, priče koje „režiraju“ mračne sile iz pozadine, a sve se to prelama preko ljudskih egzistencija, ostajući uglavnom u području neizgovorenog. Dogodi se da ljudi i nestanu s pozornice postojanja, odnoseći na drugu stranu svoju istinu, nerizgovorenu i nesaslušanu. Jer za čin pisanja, za hrabrost suočavanja ne odluče se (pre)mnogi, već samo oni, koji su uvjereni da imaju što reći, te da bi njihovo posredovano iskustvo još nekome moglo pomoći.
Dakako, ta vrsta autora (spisatelja) uglavnom operira stvarnosnom, činjeničnom građom, i nakane literarizacije nisu u prvom planu. Govori se s pozicije povjerenja, nevidljivom sugovorniku s druge strane korica, zamišljajući pritom da je to biće empatije, otvoren čovjek, prijemčiv na tuđu bol, otvoren za pouku i trasmisiju iskustva.Što je iskustvo dublje, univerzalnije, upečatljivije, to je i potencijalni krug primatelja veći, a koncentrični krugovi obuhvatniji. Ma koliko podozrivi bili spram „zanatske nedorečenosti“, često nas znade iznenaditi smionost autora s obodnice književnosti, koji se hvataju u koštac s nekom zahtjevnom opširnom prozom, da bi priopćili što im se događa, i kako su „isplivali“ iz vrtložne bujice neprilika i nesreća. Tu se bez zadrške i kompleksa posiže prema svojoj biografiji, ali i svemu usvojenom iz (uglavnom ezoterične) literature, putovanja, predavanja i seminara, te pragmatične filozofije preživljavanja, ali ne „gazeći“ preko drugih, već hvatajući se s njima u sinergijsko kolo.
Među autore s našeg govornog područja ( na granici Hrvatske i Bosne), pojavljuje se i BERKA NEZIĆ, potpuno novo ime, koja je tek u svojim pedesetim godinama ostvarila mladenačku ambiciju da postane spisateljicom. Ovakvo dugo „odgađanje“ nije slučajno. Život je nije mazio, okolnosti joj najčešće nisu bile sklone, a većinu presudnih životnih odluka morala je donositi sama. U gotovo doslovnom smislu riječi ona je samostvorena (self-made) osoba, koja je ponajviše učila po načelu „pokušaj-pogreška“, da bi nakon žestokih i slamajućih kriza, uzela svoj život u ruke i učinila od njega nešto vrijedno spomena. Iskustva emigracije, teških bolesti, obiteljskih i društvenih lomova, u njenom se tekstu sklapaju u mozaik, doduše nepoliranih zrnaca, ali upečatljivih i životnošću prožetih odlomaka.Rečenica razgovorna, jasna, direktna, u mnogim slučajevima govor ulice i privatnog kruga, ovdje funkcioniraju kao „plijenitelji“ pozornosti. Čitatelj stječe dojam da je upravo on oslovljen, da mu se Berka obraća kao dugo traženom „dežurnom uhu“, koje će priču poslušati/ pročitati do kraja. Pritom postoji i jedna indirektna nakana: ona vjeruje da je njeno štivo neslučajno našlo upravo tu adresu, i da onaj koji prima treba iz njenog „slučaja“ polučiti i naučiti nešto za sebe.
I zaista, uronimo li u ovu prozu bez predrasuda i bez očekivanja o djelotvornim receptima s brze ruke, naći ćemo ovdje zrnje mudrosti, dovoljno da nahrani „karakterne, inteligentne i misleće duše“, kojima se Berka Nezić u prvom redu obraća. Da bi sama do njih došla, instinktivno se odlučila ostaviti prosječnu, uniformiranu i po obrascu skrojenu službeničku karijeru, te se upustila u potragu za višim, duhovnim znanjima. Našla se u drevnim tehnikama samoozdravljivanja, zdravog života i iscjeljenja u blagotvorni energetski krug, što ga stvara kozmička sila i sva živa i neživa priroda oko nas. Izučavajući i primjenjujući Reiki i Feng Shui, ona je uspjela na vlastitu primjeru dokazati koliko zdrav duh može „popraviti“ bolesno tijelo, mobilizirajući snage samoozdravljenja, optimizma i pouzdanja u svoj „unutrašnji glas“.
Čovjeku današnjice, opsjednutom brzinom, konzumerizmom, idejom brzoga uspjeha i nadvladavanja konkurencije pod svaku cijenu, naša će učiteljica života preporučiti da se služi često zanemarivanom intuicijom, jer „Osim upozorenja na opasnosti, možeš intuiciju koristiti za napredak, stvaralaštvo, nadahnuće. Intuicija koristi različite izvore. Osim kozmičke, univerzalne, svemoguće energije, jedan od izvora je i naša duša. Intuicija je motorola, povezuje informacije između nas, kozmičke mudrosti i naše duše“ (str. 361). Dakako, kao i sveukupna moderna psihologija, i drevne tehnike usmjerene su na prethodno suočavanje sa samim sobom i čišćenje unutrašnjega zrcala. Nadvladati svoj prebujali ego, svesti svoju ličnost u realne dimenzije, postaviti ispravan fokus/ cilj, zaštititi se od „kradljivaca energije“ i imati snage govoriti istinu (sebi i drugima), najbitnije su postavke na putu prema novoj ličnosti, koju želimo izgraditi.
Nadasve, čini se, istina i istinoljubivost djeluju kao homeopatski instrumenti. Polazeći od sebe, narodski kazano, od svog vlastitog praga, ova će hrabra žena pokazati da istina oslobađa, štoviše, da je važnija od sviđanja, dobrog dojma, ukrašenog okvira koji nam stvaraju brak, ugled i položaj, bankovni račun i javna priznanja. O sebi piše ne kao o literarnoj heroini, koja iz svake situacije izlazi neokrnjena i neizgrebene pozlate, već kao o slabom ljudskom biću, sklonom zabludama i promašajima, za koje će na „šalteru stvarnosti“ uvijek platiti račun. I svoju užu i širu obitelj, sredinu iz koje je potekla, bolničke i građanske krugove s kojima je „ratovala“, prikazuje istom metodom, da bi jedan po jedan, odstranila kamenje iz svoje aure i okružila se spasonosnom, bijelom svjetlošću, kao energetskim štitom.Tako pročišćena, može se uvrstiti u ono malobrojno duhovno plemstvo, na koje aludira Muriel Barbery, konstatirajući u svojoj novoj uspješnici: „Što je plemkinja? To je žena izvan dosega prostote, premda njome okružena“.
U meliorističkom, empatijskom i holističkom stilu, Berka Nezić odlučuje da tako stečena znanja podijeli s drugima, djelujući preko antistres škola i radionica, te pomažući u osobnim kontaktima, gdje god se ukaže prigoda i potreba. Pokazuje im kako „ukrotiti čakre“, savladati strahove, kako se izboriti za svoj san, probudit u srcu plamen nade. Umjesto samosažaljenja i potoka suza, ona svakome nudi brigu o sebi i brigu o ljudima (bližnjima), kao snažan pokretač najjačih snaga opstanka. U prožimanjima, sinergiji, nadvladavanju predrasuda, u otvorenosti za nova iskustva, poručuje nam meritorno, leži izlaz iz tunela, prolaz u bolji svijet i kvalitetniji osobni život, ma koliko duga ili kratka bila naša dionica.Gotovo polovica knjige opisuje taj dio autoričina života i puta, te se čita s napetošću i pozornošću, kao da nam pred očima promiče dobro režiran i čvrsto kadriran film.
I konačno, od korica do zadnje stranice, ili od naslova do završne poante, knjiga Berke Nezić prožeta je ljubavlju, kao osnovnom pokretačkom snagom Svemira. Ljubav, po svetim spisima, nadahnula je stvaranje svijeta i čovjeka. Ona je temelj roditeljstva, partnerstva, prijateljstava i veza, koje tajanstveno traju dulje od jedne karme i jednog utjelovljenja. Ljubav dolazi „odozgo“, a razvija se i oplemenjuje na razini zajednice. Ona lako otpušta i oprašta, vidovita je i lucidna, samoobnovljiva, neuništiva i kao kakav perpetum mobile, hrani se vlastitim gorivom, bivajući sve obilnija, što se više dijeli. Treba je znati izraziti, otvorivši srčanu čakru, i usmjeravajući njen tijek u sve veću rasežnost. Ako to još uvijek ne umijemo i ne znamo, i teško nam se odlučiti na rizično otvaranje, da ne bismo bili ranjeni, odbijeni ili neshvaćeni, ova će nam knjiga u tome nedvojbeno pomoći. Stoga joj dajemo svoju srdačnu preporuku, budući da već ima duboko uvjerljiv razlog nastanka i širenja u svijet.
{/xtypo_rounded2}
Radio Ljubuški