Ovih dana susreli smo se s poznatim misionarom i dugogodišnjim suradnikom Večernjeg lista fra Vladom Erešom, koji je voditelj Hrvatske katoličke misije u Lausanne-Wallis u Švicarskoj. On je i danas u inozemnom izdanju Večernjaka redovito prisutan s prilozima iz svoje misije.
Iz Večernjeg lista – izdanje za BiH prenosimo razgovor u cjelosti:
Fra Vlado, poznati ste po svojim zanimljivim putovanjima po svijetu, no mnogi i ne znaju da ste Vi zapravo u katoličkoj misiji u Švicarskoj? Možete li nam objasniti kakav je bio Vaš put?
Nakon ugodnih osam godina u domovini (Široki Brijeg i Mostar), volja je bila mojih starješina da radim za naše iseljene Hrvate, vjernike u izvandomovinstvu. Najprije su me odredili u Singen-Konstanz, u Njemačku, gdje sam proveo punih jedanaest godina vodeći misiju i čuveno, najveće hodočašće iseljenih Hrvata – Birnau. Nakon toga me je, u dragoj uspomeni, provincijal dr. fra Tomislav Pervan premjestio u jednu od najvećih misija u Švicarskoj St. Gallen, i tu sam ostao punih šest godina. Divno sam radio sa suradnicom s. Ivankom. Svjedok je tomu jedna opširna knjiga od 516 stranica “Lijepo je raditi i moliti sa svojim narodom”, da bi me onda iznenada i bez ikakva pitanja, a kamoli razgovora, bivši provincijal Soldo premjestio u dio Švicarske, gdje se pretežito govori francuski, a ja ga ne znam ‘ni beknuti’ te se mučim na sve moguće načine kako bih bio od koristi svom narodu. To je romanski dio Švicarske – od Ženeve do Furke, gdje je izvor čuvene rijeke Rhone i gdje se nalaze vrlo poznata izletišta i skijališta Zermatt i Saas Fee. Tu sam već petu godinu. To je ogromni teren. Do prije godinu dana to su bile dvije misije, da bi odlaskom u mirovinu fra Ivana Matijaševića, Švicarci taj ogromni teren spojili u jednu misiju, koji je prostorno kao, primjerice, cijela sjeverna Hrvatska.
Kako funkcionira Hrvatska katolička misija u odnosu na, primjerice, župe u domovini?
– To je razlika k’o nebo i zemlja. Ovdje su župe, tj. jedno selo ili više njih, odnosno jedno mjesto ili gradić. U tuđini, to je jedno područje (manje ili veće) i odgovoran si za to. Konkretno, ja imam pet kantona: Wallis, Vaudt/Lausanne, Ženeva, Neuchatel i Fribourg. Sv. misu slavim na 12 mjesta. Prevalim za petak, subotu i nedjelju i više od tisuću kilometara i slavim šest sv. misa. Uz to, radi ogromnog prostora, poslije sv. mise slijedi vjeronauk, potom dogovori za razne misijske susrete i proslave. Tu je još puno drugih kršćansko-hrvatskih obveza koje se najviše tada zbivaju. Budući da je misija jedina ustanova koja redovito, ustrajno i uredno okuplja Hrvate katolike, ima tu još i kulturnih, sportskih i zabavnih dogovora. Uglavnom nemamo vlastite prostorije pa koristimo dvorane, sobe i crkve švicarskih župa. Na usluzi su nam švicarski domaćini. Redovito održavamo godišnju pripravu za Prvu svetu pričest, Svetu potvrdu i prigodni vjeronauk za sve. Tu su i probe za pjevanje, folklor itd… Svakako, imam i misijsku suradnicu Vlatku Pavlinović.
Zar ste Vi jedini zaduženi za “služenje” našem narodu u tom dijelu Švicarske?
– Ne. Mi na ovim prostorima, istina, imamo hrvatske konzulate i veleposlanstva s kojima divno surađujemo. U našim predstavništvima rade divni ljudi, većinom su i vjernici, ali oni imaju toliko puno posla, toliko stranaka sa zahtjevima za putovnice i ostale usluge te jednostavno nemaju kada dolaziti i baviti se još nečim o čemu sam govorio. Ali, kada ih god pozovemo na bilo koju priredbu, vrlo rado se odazovu. Oni su pretrpani obvezama za naš narod. U misijama je svima nama primarno vjersko i sve što se oko toga okreće, ali ima nas svećenika koji želimo i hoćemo i malo drukčije. Kako? Naime, u misijama ima prostora za cjelokupnu aktivnost. Uostalom, zar slika iz naše prošlosti nije vrlo jasna – Crkva je očuvala, kako vjeru, tako i kulturu našega naroda. Ja osobno iza sebe imam puno folklornih skupina koje sam osnivao. To se pokazalo kao jako dobra ideja. Povezivanje u zajedništvo cijele jedne regije, gdje žive naši ljudi, jako je potrebno. U mojoj sadašnjoj misiji imam čak četiri folklorne skupine, a i peta je u nastajanju. Recimo, u Ženevi od 50 vjernika na sv. misi, 35 ih vježba folklor. Vodi iz Karmela Kristić, r. Ljubić, čiji su roditelji iz Širokog Brijega. Ona je rođena u Kanadi, živjela je i udala se u Ameriku za Hrvata Ivana, a nedavno je došla živjeti u našu misiju. Učila je, igrala i naučila igrati folklor u misijama i sada sama vodi druge u učenju. Ona i njezin sin su nedavno na krizmi prekrasno pozdravili biskupa na tečnom hrvatskom jeziku, iako se ni jedno nije rodilo u Hrvatskoj. To su čudesa za naše prostore. I da završim o tome, naše zajednice su divni prostori za njegovanje kulturnih sadržaja. Ima i časnih iznimaka, samozatajnih pojedinaca koji daju snažan doprinos očuvanju kulture našeg naroda u tuđini.
Ima li nade u povratak Hrvata na rodna ognjišta?
– Zanosio sam se tim mislima sve donedavno. Ali što sam stariji, sve sam tanji u svojim uvjerenjima i predviđanjima. Naravno da bih volio da smo zajedno i da smo u Hrvatskoj ili na hrvatskim prostorima, kao što je npr. Hercegovina, ali bojim se da ću otići s ove zemlje, a ostat će mi to “samo želja pusta”… Navikli se svi – i stariji i mlađi. Mlađi pogotovo! Sređenost školsko-radnog sustava – tamo gdje živimo, a nesređenost svega tamo odkud smo potekli, tamni želju u povratak. Iako teško, ipak stječemo jednu razinu standarda u zemljama u kojima u iseljeništvu živimo. U domovini imamo toliko pametnjakovića na svim razinama, ali da ne možemo ući u ritam nečega lijepoga i sređenoga u iseljeništvu i to donijeti ovdje, ne ide mi u glavu. Samo jedan primjer: toliko se razvikano priča, napada moju Crkvu, ‘pucika’ se sindikate za ‘uzbunu’ za rad trgovina nedjeljom, a gdje to, molim vas, trgovine rade nedjeljom!? Svi ti koji odlučuju, prošli su Europom i znaju da se nigdje ne radi, a ovdje ‘prodaju maglu’ da se mora raditi. Kad god to čujem, naježim se. Zar ne postoji nitko tko će dignuti glas i reći: gdje se to radi, vi nezasitni…!? A tako bismo mogli doći i do drugih područja, koja bi se uspješno mogla kopirati, da bi bilo reda, rada i mira na našim prostorima. Ali…. Nema… mala sitna ‘raja’ nema prostora podići svoj glas. Uvozimo svega i svačega… Kad ćemo jednom početi uvoziti reda, rada i korisnih ideja koje će koristiti svima nama. Toliko je naših ljudi u tuđini koji imaju novca i bogatstva, pa da ulože u svoju domovinu… Ali nema ih… Oni su razočarani jer treba dati ‘trećinu ispod stola’ kako bi se dobilo ono ‘iznad stola’. E oni neće… I tako ostade sve u tuđini. Svakodnevno slušam ovakve lamentacije i jadikovke… Nema glave koja bi poslala stotinu glava u iseljeništvo pa da kopiraju i donesu korisne i dobre ideje iz susjedstva. To mi ne ide u glavu.
Još smo i nacionalisti…, kažu. A jeste li Vi?
– Jesam, teški. Pogledajte, kad se koga upita jesi li…? Izmrdava se… Pa ovo, pa ono itd… Dvojica pjevala neku zabranjenu pjesmu, jednom se nabija na nos svakog časa, a drugi to još dobro i kapitalizirao… Svaka čast… Zato – jesam. Volim svoje do boli… Tomu me je naučila zemlja u kojoj živim. Pred svakom štalom objesili su svoju zastavu. Nose majice s ‘križem’ (amblem države) gdje god mogu. Ja živim u gradovima od kada sam u tuđini, pa često odlazim u vrt kod naših vjernika. Pogledam uokolo, svaki je u svoj vrt izvjesio zastavu i ponosi se time. U vrt, molim te lijepo… Amerikanac u svaki kadar filma u pozadinu stavlja svoju zastavu, a mi ‘jadnici’, manji od makova zrna kad te netko optuži da si nacionalist. Male zemlje su dokaz opstanka, jer vole sebe i svoju povijest. Ne bude li toga među nama i u nama, jao nama… I ovo će malo nas uskoro nestati. A da polako nestaje, dokaz je vlč. Baković koji je već izgubio glas vičući… Ode i taj ‘zadnji Mohikanac’ želje za opstankom našega naroda.
Svoje voljeti je i Božja volja, zar ne?
– Pa naravno. I Božja i ljudska i svaka. Ali primjećujem da ovdje u nas i nije baš tako. Jedno je što voli, poštuje i oduševljeno časti mali čovjek, svakodnevni čovjek, tvoji i moji roditelji, braća i sestre, a drugo je što nas ne prati javnost. Rekoh maloprije da javno, narodi kroz čije zemlje prolazim i tamo gdje živim, ističu svoju nacionalnost – to mi stranci najbolje osjećamo – a ovdje u mojoj domovini nije baš tako. Tko zna iz kojih razloga naši mediji prigušuju radost svoga naroda na zajedničkim skupovima, pa to na kapaljku iznose… Zašto ‘love’ riječ iz usta nekog propovjednika pa da se iskonstruira potrebna ‘poruka’ koja udara protiv većine, a da bi vijest sličila senzaciji. Šaka osoba koje imaju medije u rukama, udara protiv većine koja to sluša. Tko to naredi da se nedavno u javnost ne dade kako se stotinu tisuća ljudi okupilo oko Thompsona u Čavoglavama? Tko to prešuti Škoru u Kninu? Radi koga ne veličamo Gotovinu, Norca, Ćorića, Darija Kordića i sl.? Tko to opet udara na naše svetinje? Manjina udara, a većina šuti… Ovaj milijunski vjernički narod šuti…šuti… Dokle? Ma dođe mi da predložim osnivanje jednog ‘katoličkog sindikata’ koji bi svako malo pozivao na prosvjede ovaj milijunski hrvatski vjernički narod. Pa bi vidjeli mediji: pisani i elektronički, kako je to napasti, blatiti, omalovažavati većinu puka vjerničkoga u ovoj prelijepoj i vjerničkoj zemlji. Vidjeli bi onda neki kako su besmislene riječi o uklanjanju križeva i sličnih svetinja iz javnosti. Iz vjerničke, većinske javnosti…. Ej, danas se pojaviš, iz tko zna kojih razloga si tu gdje jesi, sutra te ne poznaje ni mjesto gdje si živio… i ti bi uklanjao vječnog Boga kojeg časti i mlado i staro… Strašno, da strašnije ne može biti, a masa šuti. Tu i tamo pogdjekoji glas. Ali, šuti…
Izlaz iz toga… Recesija…?
– Vratimo se pozitivnom i vrijednostima, kako u sebi, tako i oko sebe. Ta famozna riječ recesija je toliko u upotrebi, a nju je u praksu dao netko tko je duhovno u recesiji. Manjak duše i poštenja, a višak sebičnosti i bahatosti proizveo je recesiju. Daj meni i samo meni, a drugo što bude. Neka crknu… Dao je da cijelom svijetu trnu zubi, “a ja ću vikati recesija…”. Velika je kriza duha… A kad je duh u krizi, onda i tijelo pati… Treba vratiti dostojanstvo ljudskoj duši da bi nama svima bilo lakše… A problem je: tko će to i kako će… Jer, nemamo odgovora na to pitanje, zato će još dugo, dugo patiti ovaj svjetski narod. A oni će naći novu krizu. Još sutra…, živi bili pa vidjeli… A ti, mali čovječe, jer nemaš mehanizam obrane, pokuni se i pati!
Što ćete raditi kada se vratite na radno mjesto?
– Svoj uobičajeni posao. Nedjeljne i subotnje sv. mise, vjeronauk, posjet obiteljima, probe folklora, duhovne obnove. Već 16. i 17. rujna ove godine stiže mi vlč. Zlatko Sudac i imat ćemo veliku duhovnu obnovu. Krajem studenoga stiže nam dr. fra Šito Ćorić koji će imati zanimljivo gostovanje. Imam dva jesenska domovinska susreta – zabavno-kulturnog karaktera. Za Svisvete planiram studijsko-hodočasnički izlet mladih u Rim, itd. Pišem knjigu “Moja lurdska priča”. Nakon vrlo uspješne knjige “Naš križni put u Lourdesu”, koja je u samo godinu dana doživjela dva izdanja, nastavljam daljnje pisanje. Tu je i zabilješka moga rada u Wallisu u kojoj će biti popis svih obitelji koje tu žive. Pisanje nekih pjesama je na redu itd…, ali, glavni je misijski rad s narodom. To bi bio moj pogled ovog trenutka na moj narod i moju dragu Domovinu. Želio bih joj sve najbolje i molim Boga da je ne prepusti u ruke “grabežljivih vukova koji, kao ričući lavovi, trče okolo da je progutaju”.
Fra Vladimir (Vlado) Ereš rođen je 15.08.1953. u selu Radišići kod Ljubuškog. Prve četiri godine školskog obrazovanja završio je u rodnom selu, u mjestu Vitina završava osnovnu (5. do 8. razreda) školu. Nakon završetka osnovne škole odlučuje život posvetiti vjeri i Bogu, prijavljuje se kao kandidat za franjevca Hercegovačke franjevačke provincije, te 1968. godine upisuje klasičnu gimnaziju u Dubrovniku. Nakon završetka gimnazije odlazi na Humac u franjevački samostan, gdje ostaje godinu dana kao novicijat. Poslije služenja vojnog roka upisuje teološki studij u Sarajevu, od 1974. do 1978. godine te nastavlja završne dvije godine studija u Fuldi (Njemačka). 1980. godine se vraća u domovinu da bi do 1984. godine radio kao duhovni pomoćnik na Širokom Brijegu, gdje sagrađuje crkvu u selu Dobrkovići. Nakon toga prelazi u franjevački samostan u Mostar. 1988. godine odlazi u Njemačku na mjesto ravnatelja HKM Singen / Konstant (Bodensee). U toj Hrvatskoj katoličkoj misiji je bilo održavano naše poznato katoličko hodočašće u Birnau-u, koje ja fra Vlado vodio punih jedanaest godina. 1999. godine napušta Njemačku i odlazi za Švicarsku, gdje preuzima Hrvatsku katoličku misiju u St. Gallenu, gdje ostaje sve do 2005. godine, kada prelazi u Wallis, gdje vodi misiju Sion. Danas služi kao ravnatelj Hrvatske katoličke misije Lausanne. U Njemačkoj je izdavao, sve te godine, misijsko glasilo “Glas misije” Singen te napisao dvije knjige: monografiju “Birnau” i “Tako smo pomagali domovini” (zbir svih pomaganja Domovini tijekom rata). U St. Gallenu, na odlasku, priredio je knjigu od 516 stranica, svih događanja u misiji St. Gallen za vrijeme svojih 6 godina života i rada u toj misiji. Upravo ovih dana izašla mu je i najnovija knjiga “Naš križni put u Lurdu”, koja je ponuđena vjernicima, a posebno hodočasnicima koji su bili u Lurdu.