Prije svog predavanja u Hrvatskom domu “Herceg Stjepan Kosača”, Michael je razgovarao s fra Daliborom Milasom te u svom zanimljivom razgovoru za našu web-stranicu s nama podijelio nekoliko zanimljivih misli.
Michaele, jednom ste prilikom izjavili da je dvadeseto stoljeće bilo vrijeme raspeća brojnih naroda i nacija, ne samo iz geopolitičkih razloga, već i zbog toga što se pred našim očima odigravala jedna konačna, višedimenzionalna faza povijesti. Kako komentiraš današnju situaciju u svijetu, u kakvom smo razdoblju i gdje nas takva situacija vodi?
Oh, mladi ljudi stvarno zbilja znaju postavljati teška pitanja… Moje je osobno mišljenje da mi sad ulazimo u najteže razdoblje povijesti ikada, jer brutalni režimi naše povijesti ostavili su biljeg na ljudima, koji su, ruku na srce, nepripremljeni “uletjeli” u demokraciju. Iza svakog oblika tiranije stoji materijalizam, odnosno vizija čovjeka kao inteligentne životinje koja ne poznaje vječne vrednote, te se u takvom okruženju smatra da čovjeka zbog toga možemo ubiti. Zanimljivo je da fašisti, komunisti, moderni ljevičari pa čak i kapitalisti smatraju da je ljudski život jeftin i nebitan. Neovisno o tome tko upravlja nad nama i u kakvim god geopolitičkim uvjetima živjeli, ne smijemo zaboraviti da smo ljubljena djeca našeg nebeskog Oca i Stvoritelja. Svaka vlada, politika ili pak društveni sustav koji nam govori drugačije, neizmjerno je opasan ne samo za naše živote nego i za naše duše. Čini se kao da svijet pomalo odlazi od Krista. Treba biti iskren pa reći da nam je upravo kršćanstvo iznjedrilo zapadnjačku kulturu, da je upravo kršćanstvo omogućilo ovakav razvoj demokracije, da je upravo Kristova žrtva omogućila sve ovo u čemu danas možemo uživati. Ako napustimo njegov put, imat ćemo privremenu civilizaciju koja će nazadovati i ubrzo propasti. Bit će sve više laži i sve više smrti.
Ova me vaša vizija budućnosti podsjeća na film “Knjiga iskupljenja”, post-apokaliptičnu priči u Americi u kojoj se glavni lik kojeg je utjelovio Denzel Washington, bori kako bi zaštitio svetu knjigu koja čuva tajnu spasenja čovječanstva. Na kraju se pokaže da je ta knjiga zapravo Biblija napisana Brailleovim pismom, dakle, pismom slijepih ljudi.
Da, odlično si to primijenio. To je to. Svi smo u određenom smislu slijepi i potrebna nam je Riječ da bismo progledali. To je sam Isus Krist. Ako želimo pronaći pravi put, trebamo se okrenuti njemu, jer on je “put, istina i život”.
Maloprije ste spomenuli totalitarne sustave. Vjerujete li da danas postoji takvo nešto?
Donekle, ali suvremeni totalitarni sustav ne odvlači ljude u koncentracijske logore nego ih tjera da krše svoj vlastiti moralni kodeks. Na primjer, Europska unija se zaista trudi nametnuti neke nove zakone katoličkim nacijam kao što su pobačaj, homoseksualni „brakovi“, eutanazija. Ovi problemi postaju goruće teme u svim zemljama koje imaju katoličku pozadinu. Problematično je to što Europska unija nameće te zakone upravo onim nacijama koje sve ove probleme smatraju velikim zlom. Mišljenja sam da nas ekonomskim mamcem pokušavaju privući i zavesti kako bi nam nametnuli svoje zakone. Moramo, dakle, biti oprezni da ne izgubimo svoju dušu i karakter.
Pisana djela Michaela O’Briena obiluju apokaliptičnim žanrom i nekakvim silama koje stoje iza svega toga…
Pišući knjige s apokaliptičnim temama, ne želim niti imam namjeru predvidjeti budućnost. U svojim romanima ja samo postavljam pitanja. Ako su ovo ta posljednja vremena, a ja to ne mogu znati, onda moramo sami sebi postaviti neka pitanja. Gospodin kaže u evanđelju: “Bdijte i pazite!“ Moja su pitanja: jesmo li budni? Pazimo li? Obraćamo li pozornost na ono što se događa u našoj okolini? Jer svijet se zaista mijenja nevjerojatnom brzinom. Koja je vrijednost ljudskog života u našem modernom svijetu? Koji je smisao našeg postojanja? Gdje je Bog u našem životu? Ako ne postavimo sebi ova pitanja, bit ćemo zavedeni, oslijepit ćemo i zlo će nas nadvladati.
Dobro sve to, ali postoji li itko konkretan tko stoji iza svega toga?
Što se tiče osoba, ne vidim nikoga konkretnog tko stoji iza svega ovoga, ali vidim mentalitet materijalizma koji je, kao što sami vidimo, poguban. U svemu se tome vidi duh Antikrista. Isus i Sveto pismo nam svjedoče da su glavne osobine Lucifera – ubojica i lažljivac. Neka vaše oči budu otvorene! Gdje god vidite duh ubojstva i laži, tu je duh i Antikrista. Jednom će se u našoj povijesti pojaviti konkretna osoba koju su Krist i proroci nazvali Antikristom. Bit će to, dakle, stvarna osoba koja će imati apsolutnu moć nad cijelim svijetom. Ne znam hoćemo li doživjeti te događaje, ali, kako god, ne treba se bojati.
Koji je danas glavni izvor lažnog poimanja ljudske naravi? Kako ga spriječiti da utječe na nas?
Lažno poimanje ljudske naravi proizlazi iz lažne propagande i indoktrinacije, ali glavni korijen je grijeh. Kad god griješimo, lažemo sami sebe. Što više lažemo sami sebe, to smo ranjiviji. Tu leži opasnost.
Zašto biti vjernik, zašto biti kršćanin? Koji je smisao svega toga?
Otkad je Isus došao k nama, uporno govori: “Dođite k meni i živjet ćete.” Ako želimo živjeti što potpunije u ovome svijetu, a vječni život u onom idućem svijetu, moram poznavati Isusa Krista. On nije samo ona teologija u koju vjerujemo, on je naš živi spasitelj – naš Bog.
Ponekad se čini da su mladi danas pomalo izgubljeni. Koje im se opcije pružaju? Kako im evanđelje Isusa Krista učiniti privlačnim? Jer, veliki broj njih smatra Krista nekom osobom iz prošlosti, dakle, osobom koja jest prošlost…
Molitva. Mladi trebaju moliti. Živjeti puninu naše katoličke vjere. Naravno da će to ponekad biti nezgodno i mučno, ali put s Isusom Kristom započinje onda kad mu pristupimo i zamolimo ga da nas vodi. Tada zapravo postajemo ono što jesmo i otkrivamo svoj pravi identitet. Mi ne poznajemo sebe dovoljno i ako želimo sebe upoznati, trebamo komunicirati s Isusom Kristom. Mladi katolici u našem vremenu trebaju biti heroji.
Koga bismo mogli nazvati herojima?
Heroji su oni ljudi koji se ne boje slušati Isusa i zajedno s njim ići kroz svoj život.
Odakle inspiracija za slikanje i pisanje? Zašto pišete, zašto slikate?
Jedan je moderni filozof rekao da je sva umjetnost čin ljubavi. Ja slikam i pišem zato što osjećam ljubav. Suosjećam s ljudima koji pate, a posebno s mladima koji su upali u pakao droge ili u neke druge destruktivne situacije. Oni ne osjećaju ljubav.
Umjetnost je, dakle, Božje djelo…
Dobro rečeno. Ja nikad ne stvaram prije nego se ne pomolim. Kad pišem, molim se svaki dan za nadahnuće. Milost je što mogu raditi svojim ljudskim rukama. Nisam lutka. Ako kojim slučajem prestanem moliti, moj će rad osiromašiti i neću moći izraziti Božju ljubav.
Ponekad je teško moliti i ne osjećamo duhovne plodove, ali, ako ne molimo, onda se uopće i ne trudimo. Milost uvijek djeluje, ali moramo je tražiti.
Vratio bih se opet na apokalipsu… Pišete o njoj. Ova je tema itekako prisutna u tvojim djelima. Što je s njom? Moje je viđenje da je apokalipsa fantastična stvar. Kad netko govori o apokalipsi, mene nije strah. Kad se kaže „apokalipsa“, većina će ljudi automatski pomisliti na najgore: prirodne katastrofe, kuga, glad i slične opasnosti. Zašto ne bismo počeli promatrati apokalipsu kao nešto pozitivno?
Odlično primijećeno. Slažem se s tobom. Apokalipsa će biti nezgodna, ali prolazna. Sveto pismo govori o vremenskom trajanju od tri godine. Knjiga otkrivenja naziva blagoslovljenima one koji ustraju u tom vremenu. Apokalipsa je pročišćenje svijeta. Dok svijet bude prolazio kroz to vrijeme, činit će se da zlo pobjeđuje, ali sjetimo se samo Kristova križa i što se dogodilo tri dana poslije.
Možemo li onda reći da su ove naše zemlje i ova posljednja ratna i poratna zbivanja kroz koja smo prošli zapravo naša apokalipsa?
Definitivno. Tako je.
Dakle, svatko od nas ima svoju privatnu apokalipsu.
Apsolutno se slažem. Svaka osoba će proći kroz takvo što. Evo na primjer moja osobna prošlost: moji su pradjedovi iz Irske. Od 1845. do 1850. Irsku je pogodila velika glad ili takozvana “Velika krumpirova glad” koja se odnosila na nestašicu hrane. Točan broj žrtava se ne zna točno, ali malo manje od milijun ljudi je umrlo od gladi, a oko dva milijuna ljudi moralo se iseliti iz Irske. I sve se to događalo dok su nekoliko stotina kilometara dalje Englezi obilovali hranom. Upravo je to bila naša apokalipsa, s kojom se čak i dan-danas moramo ponekad nositi, kao što je na primjer pitanje oprosta Englezima. Slično je i sa situacijom u ovim ovdje krajevima: u posljednjem su ratu kušani naše srce, vjera i ljubav. Hoćemo li oprostiti? Možemo li oprostiti? Ako oprostimo, Krist je pobijedio. Ako ne oprostimo, zlo odnosi dvostruku pobjedu.
I, na koncu, što biste željeli poručiti onima koji ovo budu čitali?
Vjerujte Bogu. Posebnu mu vjerujte onda kad nema previše razloga za to. Bog uvijek djeluje, ali moramo dati vremena i njemu da preuredi naše živote i nama da budemo strpljiviji. I, što je još važnije, molite se Bogu da vas ozdravi, da vam dadne snage i da vam pokaže put.