Razgovor s tvorcima filma Čakarovi Doci

Pobjednik ovogodišnjeg West Herzegowina Festa, kratki film autora Ivana Lovrića i Josipa Kežića govori o homoseksualizmu među Hercegovcima – što je, vjerovatno, jedina gora stvar od biti gay u Bosni.

Čarls Marić mladi je Hercegovac koji nakon petnaest godina života u Njemačkoj dolazi da posjeti rodni kraj, malo hercegovačko selo za koje ga danas vežu samo uspomene na Anđelka, prijatelja iz djetinjstva.

Čarls je ime dobio po muževnom američkom glumcu Charlesu Bronsonu, ali on ne voli da ga zovu tako, pa ga zato poznanici i prijatelji oslovljavaju skraćeno – Čmarić. Nakon odrastanja u hercegovačkoj zabiti, život u Njemačkoj znatno je proširio Čmarićeve vidike i donio mu razne oblike emancipacije.

No, ono što je najvažnije je da tamo, za razliku od mjesta u kojem se rodio, on može slobodno ispoljavati svoju seksualnu orijentaciju – Čmarić je, naime, homoseksualac…

Ovo je, ukratko, tema kratkometražnog filma Čakarovi Doci autora Ivana Lovrića i Josipa Kežića, koji je žiri nedavno završenog, sedmog West Herzegowina Festa proglasio najboljim festivalskim ostvarenjem. Ne treba posebno ni spominjati da je film, zahvaljujući svojoj tematici, izazvao pravu lavinu reakcija na internet-portalima (uglavnom, hercegovačkim), od suzdržane tolerancije, ili bolje rečeno pomirljivosti prema gay populaciji, pa do beskrajnih rasprava o katoličkim dogmama i vrijednostima, uz hitlerovske zaključke tipa “to je bolest koju treba iskorijeniti“. Sa Ivanom i Josipom, mladim autorima koji su se usudili pozabaviti tabu (i po život rizičnom!) temom gay Hercegovaca, razgovarali smo o njihovom filmu i ključnom pitanju – ima li za homoseksualce života u Bosni i Hercegovini?

Prije svega, otkud ideja da snimite film čiji je glavni akter homoseksualac u Hercegovini?

Ivan – Naša primarna djelatnost je tamburanje u bendu Quartet Moderato Cantabile pa smo tako jednom prilikom nastupili u Sisku kao predgrupa Rambu Amadeusu. Za tu prigodu, Josip je meni i Josipu Galiću, koji glumi Anđelka u filmu, napravio frizure zbog kojih bi vjerojatno i moja baba došla na ideju da napravi hercegovačku verziju filma “Brokeback Mountain”, a kamoli ne bi jedan hair-stylist iz Ljubuškog. I to je to, nikakvi “plemenitiji” razlozi…

Nakon prikazivanja na West Herzegowina Festu, mnogi su komentarisali da ste sa ovim filmom srušili tabue o Hercegovcima kao ljudima izrazitog macho mentaliteta, koji Hercegovinu predstavljaju kao prostor “operisan” od homoseksualizma?

Josip – Očito je da su Hercegovina i Hercegovci visoko otporni na homoseksualizam, a ako se netko slučajno i zarazi time, telepataskim sposobnostima, ili indirektno – pogledima i gestama, biva natjeran na skrivanje ili emigraciju. Rekao bih da nismo operirani nego jednostavno imamo odlične metode za rješenje tog problema.

Ivan – A što se tiče tog macho mentaliteta, činjenica je da je oduvijek bilo “macho” Hercegovaca koji su, nekim slučajem, preferirali rozu motiku, tako da se u filmu ne radi toliko o rušenju tabua i stereotipa, koliko o tome da se, eto, o toj temi po prvi put priča na ovakav, makar i parodijski način. Iako, jedan od ciljeva je bio i dati protuargument onoj: “Pederi?! Bože sačuvaj, toga u nas nikad nije bilo niti će bit!”

Reakcije publike na film su, očekivano, podijeljene. Kako ste vi sve to doživjeli (i preživjeli)?

Ivan – Reakcije očekivane, a mi smo još živi…znači, dobro je. Zanimljiva je ta potreba balkanskog čeljadeta da svakome popuje i uči ga moralu. Valjda time sami sebe uzdižu u svojim očima. Mada je stvarno smiješno, ako ne i žalosno, kako čak i ovakva parodija neke ljude natjera da uzmu tastaturu u ruke i opletu komentare o crkvenom nauku, prirodnom poretku, moralnim vrijednostima i sličnim uzvišenim stvarima. Ali zar se moglo očekivati išta drugo? Pa ni frizerski salon za snimajne jedne scene iz filma nismo mogli dobiti od prve iz jednog jedinog prozaičnog razloga, koji je jedan od kamena temeljaca života na ovim našim prostorima: “Šta će selo reć?!”

Glavni lik u filmu vraća se u rodni kraj nakon 15 godina života u Njemačkoj – je li za jednog gay Hercegovca (a i Bosanca), zaista, jedina varijanta u kojoj može slobodno živjeti negdje “vani”?

Josip – Je.

U jednoj sceni u filmu frizer kaže, parafraziram: “Volim ja sve, samo nek’ nisu Židovi i pederi…”?

Josip – Čim kažeš da si frizer, povratno pitanje je “Jesi li gej?”. To što netko izabere neko zvanje, ne bi trebalo imati veze s njegovim seksualnom orijentacijom. Tako da dolazi do toga da osobe koje su se našle u tim zanimanjima ponekad imaju prezadrte stavove po tom pitanju.

A Židovi? Šta ja znam…moglo je tu komotno stajati i Hrvat, Srbin ili Bošnjak, svejedno je. Dakle ništa osobno, to je samo jedan pojednostavljeni način na koji smo nastojali prikazati homofobiju i ksenofobiju određenih ljudi u filmu. Pa smo onda računali, ako se već netko nađe uvrijeđen, bolje da to ne bude nitko od naših komšija, već netko tko će ti malo teže staviti soli na rep.

Jednu ozbiljnu, “zabranjenu” temu odlučili ste prikazati na pomalo parodijski, krajnje simplificiran, može se čak reći naivan način?

Ivan – Zašto ne? Svijet bi bio puno jednostavnije i ljepše mjesto za živjeti kada bi se i o “teškim” temama pričalo na takav način. Nitko nije umro od zajebancije. Dosta više uzvišenosti, ozbiljnosti, smrknutih lica i metle u guzici.

Ako nije previše intimno pitanje, kakav je vaš lični stav prema homoseksualcima?

Ivan – Mene kao građanina zanima samo to je li netko ok čovjek, plaća li režije, piša li po haustoru ili možda kao općinski namještenik lagodno i nepošteno živi na našoj grbači. Ako si okej, valjaj se ispod plahte u svoja četiri zida s kim god hoćeš, nema nikakvih problema jer to me stvarno ne zanima. Isto kao ni gay-prideovi. Ali apsolutno ne podržavam bilo kakvo nasilje nad njima.

Josip – Živi i pusti druge da žive. Draže bi mi bilo biti u društvu gej osoba nego mafijaša ili političara. Gej osobe su na kraju krajeva vrlo miroljubiva stvorenja. A dodao bih još jednu stvar…mišljenja sam da je danas (a još više sutra) Zemlja kao planet prenapučena i da je homoseksualizam dan s nekim razlogom te da je njegova svrha na Zemlji nešto više od same seksualne opredijeljenosti. Možda se homoseksualizam, zbog nemogućnosti prirodne reprodukcije, tu nameće kao jedino etično rješenje za napučenost i s njom, danas-sutra, povezani manjak hrane i smanjenje uvjeta za život dostojan čovjeka.

Šta se događa dalje u filmu, kada Čmarić sretne starog druga, čobana Anđelka, nećemo otkrivati. Reći ćemo samo da ljubav pobjeđuje sve prepreke, pa čak i stoljeća krutog, konzervativnog mentaliteta u Čakarovim Docima. Koga film zanima, može ga pogledati ovdje .. Napomena: film je sinhronizovan na hercegovački.

Crtice iz biografije stvaralaca

Multiseoski bend i vjetar u kosi

Josip Kežić, rođen 1985., živi i djeluje na relaciji Zagreb – Ljubuški. Kad poraste, želio bi raditi kao animator na dječijim proslavama. Najdraža boja mu je zelena.

Ivan Lovrić, rođen 1981., Zagrepčanin je čitlučke vjeroispovijesti (ili obrnuto); dugogodišnji apsolvent najbesmislenijeg fakulteta na svijetu – Fakulteta političkih znanosti. Voli vjetar u kosi i svira po svatovima.

Svake godine, filmovi su im među najzapaženijima na West Herzegowina Festu. Osim filma, ove godine pobijedili su i u glazbenoj konkurenciji Festivala s jedinstvenim i prepoznatljivim multiseoskim bendom Quartet Moderato Cantabile, o kojem se također dosta priča po Hercegovini u posljednje tri godine, a koji je solidno pustio korijenje i u Zagrebu.

Što se tiče budućnosti ostvarenja Čakarovi Doci, Josip i Ivan kažu: “Planovi su da se pušta samo na zabavama zatvorenog tipa i na tečajevima za ’izlaženje iz ormara’. A ako glumačka ekipa ne poklekne pred atacima društva, bili bismo sretni da se napravi i nastavak.“