Iz Naših ognjšta prenosimo Vam razgovor misionarkom širokobriško-probojskih korijena koja se vratila iz Ekvatora za koji kaže:U Ekvadoru ima siromaštva, neimaštine i zapuštenosti, ali nema pesimizma i depresije! Jer, kao što sam već ranije rekla – kad nam doista ne preostane ništa više, u Biti imamo – Sve…
* Drina, molim Vas da se na početku ovog našeg razgovora predstavite našim čitateljima!
Ja sam Drina Ćavar, Zagrepčanka hercegovačkog podrijetla, ing. matematike i teolog. Otac mi je iz Širokog Brijega, a mama iz Proboja kod Ljubuškog. Imam još tri brata. I staru tetu, tatinu sestru koja živi s nama, i sastavni je dio naše obitelji, te svima nama uzor požrtvovnosti i dobrote.
* Kako je i kada došlo nutarnje zvanje (poziv) kod Vas da pođete u misije?
Uz tradicionalan vjerski obiteljski odgoj, zajedničke odlaske na sv. misu, redovnu obiteljsku molitvu, pohađanje vjeronauka, od predškolskog uzrasta, nadalje, preko svih sakramenta, za svojevrsno duhovno zvanje koje sam osjetila još 2006. godine, najzaslužnija je moja višegodišnja suradnja s p. Lukom Rađom, i prije, a pogotovo poslije njegove teške prometne nesreće 2003. godine…I njegovo djelovanje kao studentski kateheta, u Palmotićevoj od 2001. godine, kada je nastajao SKAC, i sve aktivnosti za mlade u Palmi bile na svom vrhuncu, kada smo pratili Papu diljem Hrvatske, prigodom njegova 3. pohoda i 100 apostolskog putovanja 2003. godine, kada smo zajedno s grupom entuzijasta pripremali ljetni duhovno rekreativni kamp za mlade Modrave, koji već 8. godinu predstavlja pravo misijsko djelovanje među mladima i misijsku atmosferu unutar Hrvatske u materijalno najskromnijim, a duhovno najplodnijim uvjetima, gdje sam prve tri godine bila i animator za mlade, istovremeno tijekom godina organizirajući razne humanitarne, praktične i dr. projekte za pomoć p. Luki nakon njegove nesreće…Sve to snažno je zahvatilo moju svakodnevicu, i potaklo odluku da radikalno promijenim neke situacije i životne prioritete.
*Prodali ste auto, ostavili dobar posao i pošli ste u daleki Ekvador. Kako ste to mogli? Što Vas je ponukalo na to?
Potaknuta obiteljskim odgojem, te riječima, djelima, životnim svjedočenjem i duhovnim optimizmom p. Luke u njegovoj teškoj situaciji, polagano se u meni bistrila ideja što je zapravo Bitno u životu, a što uopće nije…I kako tek kad nam doista ne preostane ništa više, u Biti imamo – Sve…Odjednom je kvalitetno radno mjesto i sigurna budućnost u vodećoj hrvatskoj banci, kao u pjesmi Novih Fosila, koje sam od djetinjstva rado slušala “Ti imaš auto, stan i krug prijatelja, posao stalan i sitna veselja…”, sve je to postalo totalno sporedno i nebitno…Bitno je bilo samo odazvati se na taj snažan unutarnji poticaj – ostaviti obalu, zaveslati na pučinu i učiniti “ono malo više”…Na koji god način to Bog bude želio od mene…Čak prvenstveno nisam mislila da će to biti baš odlazak u misije, no ta mogućnost se nekako spontano otvorila.
* Pune dvije godine boravile ste na Ekvadoru kod časne sestre Lenke Čović. Što ste sve radili tamo u te dvije godine?
U relativno mladoj Zajednici Krista Misionara Molitelja, koju je 1999. godine osnovala naša misionarka s. Lenka Čović, i kojoj se kasnije postepeno pridružilo 12 mladih časnih sestara Ekvadorki, te su uz pastoralne i duhovne aktivnosti, posebno tamo gdje čak još nema niti svećenika, osnovale i njihov misijski i edukativni centar u malom selu San Francisco de Oyacoto, na 2500 m nadmorske visine, oko sat vremena vožnje od glavnog grada Quita, ali skoro potpuno izoliranog i zapuštenog, s malim seoskim makadamskim prašnjavim puteljcima, na najkvalitetniji i najplemenitiji mogući način sam koristila obje svoje struke, informatičku i teološku, svoje znanje stranih jezika, te svoja profesionalna iskustva iz Banke, i animatorska sa Modrava, sada za one najpotrebitije i socijalno ugrožene – naime predavala sam siromašnoj indijanskoj djeci na obroncima Andi, engleski, informatiku i matematiku u centru s. Lenke, za predškolski, osnovnoškolski i srednjoškolski uzrast, pomažući oko školskih zadaća srednjoškolkama u internatu s. Lenke, te sudjelujući u pastoralnim aktivnostima Zajednice Krista Misionara Molitelja, pripremajući 2 grupe prvopričesnika, i vodeći grupu mladih, uz brojne druge aktivnosti u centru – raspodjelu hrane za stotinjak dječice, koji dobiju 2 obroka dnevno, pranje suđa svih njih, povremeno i prijevoz dječice do škole i nazad, dežuranje uz njihove školske i slobodne aktivnosti i dr.
* Približite nam malo Ekvador. Kakva je zapravo to zemlja i tamošnji narod? Koliko je prisutno siromaštvo tamo? Kakvi su ljudi? Čime se bave?
Ekvador je lijepa i prirodno bogata tropska zemlja, na obali Tihog Oceana, na presjeku ekvatorske linije i planina Andi, oko 5 puta veća od Hrvatske, s otprilike 13 milijuna stanovnika, većinom indijanskog porijekla, u obalnom dijelu ima i dosta doseljenog crnačkog stanovništva, bijelaca, i mješanaca. Ekvador je od Hrvatske udaljen nekih 14 sati leta avionom, a vremenska razlika je ovisno da li je kod nas ljetno ili zimsko vrijeme – 6 ili 7 sati zaostatka u odnosu na Hrvatsku. U Ekvadoru službeno postoje 4 regije, redom sa zapada na istok – otočje Galapagos, Obala Tihog Oceana ili tzv. Costa, planinski lanac Andi u središnjem dijelu, tzv. Sierra, i Amazonija na istoku, prema granici s Peruom, čija predivna priroda je na žalost, jednim dijelom zagađena, radi štetnog djelovanja američke naftne kompanije. Na Andama na par tisuća metara nadmorske visine, klima je najugodnija, i čitave godine prevladava ugodno proljetno vrijeme, s nešto više oborina u jednom dijelu godine, a nešto manje u drugom, dok je u ostalim dijelovima Ekvadora, na nižim nadmorskim visinama, neugodna, vruća i sparna tropska klima, uz bujnu tropsku vegetaciju, mnoge vrste banana, koje su im i glavni izvozni proizvod, papaje, mango, šećernu trsku, kukuruz, juku…Unutar Ekvadora ima brojnih vulkana, od kojih se neki povremeno i aktiviraju. Uz obalu i na Amazoniji, kuće ili bolje rečeno barake, su od lošijih materijala, drveta i trske, dok su u planinskom dijelu i zbog klime od nešto kvalitetnijih materijala i betonskih blokova, ali sve to jako siromašno, većinom uz samo jednu prostoriju, koja istovremeno služi i kao dnevni boravak, i spavaća soba, i kuhinja i blagovaona…Namještaj je skoro nikakav i minimalan, a u područjima uz rijeke, često se roba i dan danas pere izravno u rijeci, koja im u nekim mjestima služi i kao jedina, prirodna “kupaona”… Službeni jezik je španjolski, makar njihova brojna indijanska plemena diljem Ekvadora, njih preko stotinu različitih grupacija, imaju svaka svoj tradicionalni jezik, koji se na žalost već pomalo gube i zaboravljaju, tako da npr. njihovi djedovi i bake znaju te stare jezike, a unuci već samo španjolski. Većinom su katolici, oko 90%, iako u novije vrijeme ima dosta upliva i raznih sekti, a čak i oni koji se vode kao katolici, uglavnom su to samo na papiru, odnosno kao što s. Lenka često znade reći – oni su pokršteni, ali nisu evangelizirani…Crkveni sakramenti, za njih postaju samo dio folklora, i razlog za višednevne proslave, često na žalost bez shvaćanja njihove prave biti. Uz katoličke vjerske obrede, mnogi od njih i dalje pribjegavaju praznovjerjima, vračanjima i drugim ranijim navikama i tradicijama. Najveći problem je slabo funkcioniranje ili potpuno nefunkcioniranje njihovih obitelji, pogotovo u seoskim sredinama, djevojčice tamo rano sazrijevaju, već od 15. godine smatraju se odraslim djevojkama, zato je puno maloljetničkih trudnoća, samohranih majki, promiskuiteta i mijenjanja partnera, alkoholizma i nasilja u obiteljima, na žalost često i seksualnog.
Djeca u takvim obiteljima su brojna, ali često iz više različitih brakova i od više partnera. U nekim dijelovima Ekvadora, posebno u Amazoniji, često roditelji radi financijske koristi, prisiljavaju svoje maloljetne kćeri na udaju i sl. Mnogi roditelji su i dalje potpuno nepismeni, dosta djece iz centra s. Lenke, nisu uopće službeno prijavljeni u matične knjige i sl…A da nema misijskog centra s. Lenke, vjerojatno dječica uopće niti ne bi išla ni u kakvu školu…Majke su uglavnom doma s djecom, a očevi imaju povremene poslove kao zemljoradnici, zidari, čistači, vozači, trgovci…Zbog alkoholizma, često izgube posao, pa onda traže dalje, a nekada ih na teškim građevinskim ili dr. poslovima, zamjenjuju i njihovi sinčići iz nižih razreda osnovne škole, kako bi na taj način pokušali sačuvati posao. Unatoč prirodnim bogatstvima, siromaštvo je jako izraženo, pogotovo u seoskim sredinama, dok u gradovima postoji i malobrojna bogata klasa, veliki i bogati trgovački centri i sl…Fakultetsko obrazovanje se skupo plaća, kao i medicinske usluge, te si kvalitetno školovanje i liječničku skrb, mogu priuštiti samo najbogatiji, što rezultira velikim klasnim razlikama i nepravdama. Unatoč svemu tome, pogotovo siromašno seosko stanovništvo, posebno voli svečanosti, slikovite procesije, vesele proslave, uz živu ekvadorsku glazbu, brzog ritma, vatromete, te ne propuštaju bilo kakvu priliku za slavlje, veselje, ples, druženje…Prema strancima osijećaju neku vrst strahopoštovanja, te su iznimno ljubazni i uslužni, uvijek sa iskrenim smiješkom i vedrinom na licu. Meni je posebno zanimljiv bio podatak, da je Ekvador 1. zemlja na svijetu službeno posvećena Srcu Isusovu, još krajem 19. st. U Ekvadoru, osim s. Lenke, ima još nekoliko hrvatskih misionarki, Službenica Milosrđa, a tamo, uglavnom u obalnom području, živi i oko 4000 osoba hrvatskog podrijetla, koji su uglavnom već zaboravili hrvatski, i osijećaju se prilično izolirano i napušteno od svoje hrvatske domovine…Tako sam npr. u glavnom gradu Quitu, u dijelu grada čije ulice nose imena europskih zemalja, naišla na ulicu s imenom – Yugoslavia, te pokušala pokrenuti mehanizme za promjenu tog imena…
* Ima li koja anegdota koju bi ste podijelili s nama za vrijeme Vašeg boravka u misijama?
U posebno slikovitom sjećanju ostale su mi svakodnevne vožnje u našem kamiončiću, prenatrpanom dječicom – onu iz udaljenijih sela, smještavali smo dublje u prikolicu kamiona, a ona koja stanuju bliže, prema izlazu…Kako su ceste loše i makadamske, kamion bi često poskakao na rupama na cesti, a dječica su se svakom tom skoku posebno veselila, podvikivala i ciktala od smijeha…Na sav glas plješćući, pjevajući crkvene pjesmice, koje su ih sestre naučile, te poneku i na engleskom. Bilo je zanimljivih situacija i u mojim prvim tjednima, dok sam tek učila prve izraze na španjolskom, dok su djevojčice iz internata, željele naučiti i koju riječ hrvatskog, nespretno ih izgovarajući i veseleći se tome. Tamo mi se posebno svidjelo i to što njihovi autobusi ne staju samo na službenim stanicama, nego po želji, bilo gdje uz njihovu trasu, dovoljno je mahnuti rukom, i autobus staje i prima nove putnike…Posebno me se dojmio i posjet Amazoniji na istoku Ekvadora, i granici s Peruom, gdje sam provela tjedan dana u misiji otaca kapucina, a do tamo smo putovali 8 sati autobusom, i onda još 8 sati posebnim kanuom niz rijeku, i predivnu prašumu, jer do tog dijela ne postoje cestovni putevi, a još dublje u prašumi, i dan danas žive i potpuno divlja indijanska plemena, koja nemaju nikakvog doticaja s današnjom civilizacijom…. U mnogim dijelovima Ekvadora i zabitim selima, uopće nema svećenika, te smo sa Zajednicom s. Lenke, povremeno išli u misije i u takve krajeve, održavajući im barem liturgiju riječi, npr. u Velikom Tjednu – čitanje muke na Cvjetnicu i dr, što bi im bez sestara s. Lenke ostalo uskraćeno. Upoznala sam i dvije djevojke hrvatskog porijekla, koje su se tamo rodile, otac im je umro kad su bile male, majka je Ekvadorka, te nikada nisu naučile hrvatski, i izgubile su kontakte sa svojom rodbinom, s kojima smo uz pomoć sačuvanog krsnog lista njihovog oca, i preko njegova župnog ureda u Bosni, uspjeli stupiti u kontakt, i nakon preko 20 godina izgubljene veze, njihove tetke su došle iz Kanade, vidjeti ih i upoznati, što je svima bilo vrlo dragocjeno i dirljivo.
* Ovih dana otvorili ste jednu misijsku izložbu u Zagrebu. Recite nam nešto o tome! I nakon Vašeg povratka u domovinu niste prestali raditi za dobrobit i uspjeh misija na Ekvadoru. Recite nam kako to činite i što sve poduzimate?
Po povratku iz Ekvadora, nakon dvije godine boravka i djelovanja tamo, osijetila sam poticaj nešto više odavde učiniti za pomoć radu s. Lenke, prenijeti našim ljudima barem dio svojih iskustava, i potaći ih da ako već svi ne mogu fizički otići tamo i pomoći na licu mjesta, to učine barem odavde, financijski ili duhovno…Tijekom boravka tamo, sudjelovala sam na projektima kumstava, preko Udruge Zdenac, i Misijskog Ureda, kada se godišnjom uplatom oko 100 eura, za tekuću školsku godinu, pomaže školovanje konkretnog djeteta, čije fotografije i kratke informacije o njegovoj situaciji sam od tamo slala – 75 dječice iz našeg centra u 1. godini i još 106 u drugoj…No, boraveći na terenu, uočila sam i kako je s. Lenki veliki problem, što nema redovne mjesečne izvore prihoda, već rad čitavog centra i Zajednice, ovisi isključivo o Božjoj providnosti, projektima kumstava i drugim povremenim donacijama, što Bogu hvala ipak nekako funkcionira, no shvatila sam da bi bilo dobro potaći dobročinitelje na redovne, makar i male, mjesečne uplate, te bi npr. za prehranu svih stotinjak djece u centru s. Lenke, bilo dovoljno da 100 ljudi, redovno uplaćuje 100 kn mjesečno, i problem dječje prehrane bi bio potpuno riješen i pokriven…Zato sam odmah po povratku pokrenula i projekt Kristov Stol (koji u sebi sadrži brojku – sto – sto – sto djece – sto ljudi – sto kuna), te sve što prikupimo tijekom mjeseca, uplaćujemo s. Lenki u Ekvador, uvijek na 1. petak sljedećeg mjeseca, baš u čast Srca Isusova, kojem je Ekvador i službeno posvećen, , još od kraja 19. st, kao 1. takva zemlja na svijetu. Do sad se u akciju uključilo 10-ak ljudi i obitelji iz Hrvatske, trajnim nalogom, ili pojedinačnim uplatama, a pomoć nam stiže i iz Poljske, čija je jedna obitelj provela mjesec i pol pomažući u centru s. Lenke, te povremeno iz Njemačke. Kako bi akcija dobila više maha, pokrenut je i humanitarni broj telefona 060-800-445, a odlučila sam i registrirati novu Udrugu s tim nazivom: Misijska Europska Katolička Inicijativa “Kristov Stol”, koja bi se bavila i drugim misijskim, humanitarnim i ekološkim aktivnostima, te je ova izložba ekvadorskih fotografija i portreta, koje sam snimala tijekom te dvije godine, otvorena u Art Net Klubu uz Dan planeta zemlje, i 1. službena akcija nove udruge, kojom se promovirao humanitarni broj telefona, za pomoć siromašnoj dječici u centru s. Lenke, te je prikazan dokumentarni film – Crude – Sirova nafta o ekološkom zagađenju dijela ekvadorske Amazonije, od strane američke naftne kompanije Chevron – Texaco, uz mogućnost potpisivanja peticije za podršku ekološkoj udruzi Amazon Watch, u zaštiti toga dijela i sporu protiv koji se vodi protiv Chevrona.
* Što bi ste na kraju ovog našeg razgovora poručili našim čitateljima, prijateljima i dobročiniteljima misija?
U Ekvadoru imaju lijepu uzrečicu, koju koriste kao znak zahvalnosti: “Dios te pague!” – “Bog ti platio!”, a često koriste i druge lijepe izraze, kao “Que Dios te bendiga!” – “Bog te blagoslovio”, “Vaya con Dios!” – “Idi s Bogom!” i sl…Voljela bih da tako i mi naučimo nešto od njih, da češće i srcem i riječima blagoslivljemo jedni druge, da slavimo Boga, veselo i živahno kao oni, koji uz sv. misu često i plešu i plješću, da se baš poput njih ne damo obeshrabriti nikakvim životnim nedaćama, koje su kod nas sigurno puno manje od njihovih, da sačuvamo onu izvornu životnu radost, toplinu, otvorenost i djetinje pouzdanje u Boga, i povjerenje u druge ljude. U Ekvadoru ima siromaštva, neimaštine i zapuštenosti, ali nema pesimizma i depresije! Jer, kao što sam već ranije rekla – kad nam doista ne preostane ništa više, u Biti imamo – Sve…
Svi koji žele pomoći misijama u Ekvadoru:
Projekt: Kristov Stol
Za pomoć misiji s. Lenke Čović u Ekvadoru
Udruga: Svjetlo Europe, Medulićeva 32, 10000 Zagreb
Voditeljica projekta: Drina Ćavar (meki.suncev.sjaj@gmail.com)
Žiro račun: : 2390001-1100371575 (Hrvatska poštanska Banka)
Naznaka: Za akciju Kristov Stol (Poziv na broj: ne treba, ali ako negdje traže, samo stavite 10010010)
Neki su me pitali i za uplate iz inozemstva (15 eura): swift: hpbzhr2w iban hr 9623900011100371575
www.drinica.blog.hr