Raspad hrvatske nogometne reprezentacije tijekom vikenda u Rovinju nije izazvan tek porazom Engleske u kvalifikacijskom dvoboju protiv Ukrajine u Dnjipropetrovsku. Ni slučajno. Tinjajuća vatra rasplamsala se do požara fobičnih razmjera, svi se boje što će se dalje događati s hrvatskom vrstom. Od nastupa na svjetskoj smotri dogodine zacijelo neće biti ništa, teško je vjerovati da bi Ukrajina mogla posrnuti u Andori, a isto je teško vjerovati da ozljedama, i ne samo tako, »osakaćena« Hrvatska može trijumfirati u Astani protiv Kazahstana.
Bilićeva se ekspedicija na putu prema Južnoj Africi raspala, više se ne zna tko je u toj koloni nosač, a tko šef, u tom raspadu hijerarhije lako se poseže i za čašicom alkohola, pa i za šakom, ako je za vjerovati u priče o sukobu Križanca i Šimunića, koji su još u nedjelju potjerani iz kampa reprezentacije u Rovinju. Kad se dogodi ovakav kraj i krah ambicija, poseže se, dakako, za krivcima, objašnjenjima što je pošlo po zlu i što se nije dogodilo po dobrome.
Pokušajmo raščlaniti što je to snašlo hrvatsku nogometnu vrstu i njezin stručni stožer da se dogodi ovako neočekivan kraj kvalifikacije, ne samo po eliminaciji sa svjetske smotre, već i po kompletnom uneređivanju okružja i ugođaja, na što će javnost biti posebno osjetljiva. Krivac za to može biti samo glavnokomandirajući, dakle Slaven Bilić. Njegova je pozicija takva da je krivac i kad nije krivac. S tim se Bilić mora pomiriti kada će čitati sve kritike koje će ga ovih dana neminovno snaći.
Dakle, nakon Europskog prvenstva u lanjsko ljeto u Austriji zavladala je takva euforija od dobrih igara da se i po medijima i među igračima tvrdilo da ćemo biti svjetski prvaci, ako već nismo bili europski. Kao da se kvalifikacije za SP ne trebaju ni igrati.
Sam Bilić zna reći da se nepotrebno poletjelo nakon uvjerljive pobjede protiv Kazahstana u Zagrebu na početku kvalifikacija. U utakmici protiv Engleske, na krilima pobjede protiv istog suparnika u prošlim kvalifikacijama, zaigralo se hrabro i opasno, a završilo na koljenima. I to pognute glave, isključen je Robert Kovač, maksimirskih 1-4 ružno je zvučalo, bio je to prvi hrvatski poraz na domaćem terenu u povijesti kvalifikacijskih ciklusa.
Sve je to vrijeme stručni stožer sa Slavenom Bilićem prakticirao sve veću izolaciju i od medija i od navijača, igrači su bili zatvoreni u hotelu, prvi puta su i zaštitari čuvali ulazna vrata u hotelski smještaj, do igrača se nije moglo, a do većine igrača, nakon što su napravili izvrsne i unosne transfere, nije se više moglo doći. Intervjui su se prorijedili, bilo je više »odbijanaca« nego pogodaka, novinari su oblijetali oko hotela i igrača, najčešće bez uspjeha.
Došli su do zaključka da su se igrači promijenili, umislili ili zamislili, pokvarili ili naljutili, sasvim je svejedno. Bitno je da smo ih svi znali iz drugog izdanja, kad su trčali za novinarima i navijačima.
Posvemašnja izolacija nacionalne vrste dala se trpjeti dok je bilo rezultata, no i oni su počeli izostajati. Relativno dobra partija u Harkivu protiv Ukrajine nije urodila plodom, osvojen je bod, vratnice su bile ukrajinski adut, baš kao i u uzvratu u Maksimiru, kad je vratnica obranila više udaraca Modrića i Petrića nego vratar Pjatov. Ipak, u Zagrebu nije odigrana kvalitetna utakmica, Ukrajina je bila bolja u gostima nego kod kuće i vaditi se na vratnice bilo je malo prenaglo, No, takav je alibi uvijek zgodan, šteta što nije plodan. Bodova je nedostajalo, panika se počela osjećati, a na krilima te panike odigrana je i slaba utakmica u Andori. No, pobjeda s 2-0 nikoga nije zanimala, bila je planska, rečeno je.
Jedna jedina dobra utakmica u ovim kvalifikacijama odigrana je u gostima protiv Bjelorusije, a već je u Zagrebu bilo teže. Opet nebitno, bilo je planski. Vjerovalo se, zašto to sada ne reći, da se u Londonu može nešto uzeti Englezima, ali bezrazložno. Uzeli su Hrvatima Englezi mjeru najtežim porazom Hrvatske u povijesti. Dugo se vidjelo da nešto ne štima, a Bilić je uporno odgovarao: »U pripremi utakmice opet bih sve napravio isto.«
Cijelo se to vrijeme izolacija reprezentacije pojačavala, bili su daleko od svih nas, i u Rovinju tijekom posljednjih priprema do hotela Eden nitko nije mogao, tek prijatelj drag. A novinari nisu prijatelji, shvatljivo, ali su se osjećali kao neprijatelji pa su cijelu reprezentaciju dočekali »na volej«. Pritajeno su pričekali dolazak s »pijanke« u Funtani, poslikali pola momčadi koja je teturala i padala na ulaznim vratima hotela. Izvjestitelji su se ponašali po načinu »milo za drago«, vratili zacijelo reprezentativcima za sve dotadašnje ignoriranje te ih stavili u medije u njihovim poročnim trenucima. Recimo i to da je poročnih trenutaka igrača, za koje su znali, bilo i prije. Prešutjelo ih se u interesu nacionalne momčadi, nerijetko. Ta je izolacija reprezentativne momčadi ispala kao dvosjekli mač, igrači su uživali mir, a novinari su ih tražili u nemiru. I pronašli su ih, trenera rokera uništile su »cajke«, doslovce je potrajao od narodnjaka do narodnjaka, od tuluma u Fontani do partija u Funtani.
Što se danas zamjera Biliću? Mnogi će uperiti prstom u odbacivanje Križanca i Šimunića. Obojicu je zbog incidenta, o kojem čak nije htio ni govoriti, stavio u istu košaru. Pa, taj Šimunić je deset godina u reprezentaciji, a Križanac jednu. Šimunić je »džomba«, a Križanac »gušter«. Kažnjavanje obojice na jednak način nepravedno je i hijerarhijski poslovno-psihički krivo. Tim više što nisu na isti način kažnjeni i igrači koji su padali od alkohola na rovinjskim stepenicama. Izbornikova izlika bila je čudna: »Nisam ih kaznio, jer im je to prvi puta!« A jedan je novinar dometnuo: »Jest prvi puta, ali ovog tjedna.«
Reprezentacija se rasula i nikome zbog toga nije drago, pa ni nama koji moramo dijagnosticirati i opisivati što se sve dogodilo u posljednja 24 sata boravka u Rovinju, na pripremama za dvoboj s Kazahstanom. Znali smo otprije da momčad nije imala igru, sada nam je jasno da je i hijerarhija odavno bila poremećena. Zato su nam izgledi da odemo na svjetsku smotru bile kao Napoleonu u Waterloou!
Šimunić platio najveći ceh
Najveći, najteži ceh platio je igrač koji najviše ljubi reprezentaciju, koji je doživljava kao svetinju i život te koji je jedini rekao da će u reprezentaciju dolaziti i kao zadnja pričuva, jer to mu je najveća čast u životu. Kako je samo život okrutan, sad je iz te reprezentacije izbačen… A ne znamo zapravo ni zašto, da sve bude okrutnije. Zašto Šimunić, primjerice, nije imao Sharbinijev status, koji je u reprezentaciju pozivan i nakon incidenata u mladoj reprezentaciji? Zašto, uostalom, Šimuniću nije oprošten baš bilo kakav grijeh, bez obzira na to što je napravio, nije li zaslužio kredit ponašanjem i igrama u reprezentaciji u posljednjem desetljeću? Na to pitanje ne možemo naći odgovor. Kao ni odgovor na pitanje zašto su Sharbiniju opraštani svi grijesi. »Neću u mladu vrstu, pijem koliko hoću, ali tu sam«, on slobodno može reći. Šimunić više ne može reći ništa…