Učestale kiše i kratki rokovi muče povrtlare na jugozapadu Hercegovine. U oba slučaja seljaci su nemoćni, zaključujemo dok se penjemo prema naselju Vodice koje se zbilo ispod kamenitih visova južne padine Klobuka. Uz one uobičajene kušnje kao što su vremenske i ine (ne)prilike ove godine proizvođači su pod presjom 1-og srpanja, odnosno
datuma ulaska Hrvatske u EU. Zašto?
„Kažu od 1-og sedmog krumpir u Hrvatsku neće ići. Što do tada ne prispije ne treba ni kopati“, ističe mještanin Milenko Brkić pred čijom kućom nestaje puta, te pojašnjava:
„Mi krumpir nismo sposobni prodati u Bosni, ni u cijeloj BiH. Proizvodnja velika, tržište malo, uvoz, svijet jede stari jeftiniji, čekajući pad cijene novoga, a naša proizvodnja je skupa, parcele male, radi se ručno…Naš krumpir čim ne mogne vani s njim je gotovo, isto kao i s duhanom. Već ove zbog loše prošle godine i neizvjesnosti, proizvodnja će biti manja. Ja sam povećao sadnju na preko 30 ‘kvintala’ sjemena. Glavnina je već u zemlji. Bit će najmanje pet, a ako vremenske prilike budu povoljne preko sedam vagona. Treba to prodat, vratiti uloženo…“
Dok vodimo razgovor u podnožju sela čuje se zvuk ‘freze’. Iako su obilne kiše tek stale, povrtlari ne gube vrijeme:
„Zbog kiša rokovi izmiču, rani krumpir se uvijek proda, a povoljnija i cijena“, pojašnjava Milenko koji se ponudio i za vodiča do njiva na kojima se radi, on će veli, nastaviti popodne „kad se zemlja malo oćani“. Svi će prionuti na posao, on supruga Tereza, troje djece od kojih najstarije studira, otac Jozo i majka Iva koji su nedavno proslavili 60-tu godišnjicu braka, prava porodična manufaktura, kakvu zatičemo i na njivi Dinka Brkića. Uz Dinka rade sin Vid, snaha, unuci…
„Veliš – s kakvim nadama se ušlo u proizvodnju? Nema nade, svake godine je gore i gore. Nemam ti što reć’, s krumpirom nam nikud ne daju, to nas ubi, a cijena padne na 20 feniga. Prošle godine 2,5 dulumna nisam ni kopao, sagnjio u zemlji. Opet ovaj raniji brdski, da se prodat, zato i ne gledamo je li zemlja mokra. Da se može od vode ne bi ni prekidali. Prošle godine smo zbog snijega počeli petnaestak dana kasnije, dva puta ga nosio led, može se ove godine dogoditi da leda ne bude. Ko će to znati, nema tu pameti“, na glas razmišlja Vid.
I on je jedan od većih proizvođača, posadit će 2,8 tona sjemena, 15 do 16 duluma, trebaju mu dva, tri dana da završi. Prinos i prihod?
„Prosječno se vadi tona po ‘iljedi, šest do sedam vagona bi trebalo biti. Svaka cijena ispod 70 feniga kilogram, je gubitak. Velik ulog. Sjemenski krumpir je 1,10 do 1,70 KM, gnojivo 1,10 kilogram, a godišnje mi treba 10 tona. E, triba iz zemlje izvaditi 10.000 KM“, naglašava Dinko dodajući da će još saditi 30 duluma lubenice, nešto kupusa i kasnog paradajza…
Kad je u pitanju mogućnost prodaje ni Dinko ne dvoji:
„Što ne stigne do 1. srpnja, ne triba ni kopat! Ajde, kome ćeš prodat, kome…“.
Tako stigosmo do dana D za hercegovačke povrtlare, bez izvoza u Hrvatsku, odnosno EU, proizvodnja mladih krumpira gubi smisao. Oni koji su bili plaćeni o seljačkim prioritetima nisu vodili računa, a ni kiše ne daju završiti posao, čiji bi urod trebao dostići 10.000 tona.
{xtypo_rounded2} Proizvođačima krumpira iz BiH, poslije 1. srpnja i ulaska Hrvatske u EU, tržište će biti smanjeno. Uvjet za nastavak izvoza je uvrštenje BiH na listu zemalja iz kojih je dozvoljen uvoz u EU, za što je preduvjet trogodišnji monitoring, koji je počeo tek 2010-te. Dakle, monitoring koji podrazumijeva odsustvo tzv. karantenskih bolesti, bit će završen tek koncem ove godine. Hoće li administracija EU odmah potom BiH staviti na listu, također je upitno, ako bi se ugleda na bosanskohercegovačku, proces bi mogao potrajati, a tada bi bila izgubljena i 2014. Koliko je to važno pitanje govori podatak da se zadnjih godina samo izvoz mladog krumpira kretao između 4 i 5.000 tona. {/xtypo_rounded2}
Dušan Musa | Večernji list