U Vitini dušobrižnički djeluju dva oca franjevca,
fra Velimir Mandić, župnik, i
fra Ivan Marić, župni vikar, a u župi pomažu dvije sestre franjevke Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije,
s. Lenka i
s. Marija. Sakrament sv. krizme u župi se slavi svakoga proljeća. I ove godine bilo je kao i prošle: 48 krizmanika. Doduše, sada ih je nekoliko bilo iz drugih župa sa znanjem i odobrenjem dotičnih župnika. Svečano slavlje bilo je na svetkovinu sv. Paškala Bajlonskoga, zaštitnika vitinske župe, u ponedjeljak 17. svibnja. Župnik sa župljanima, pun pouzdanja u župnoga zaštitnika, i ne pazeći na metereološke prognoze, sve pripremio na travnatom crkvenom dvorištu, a dan ne samo tmuran, nego i s oblacima koji su se nadvili i nabrekli kišom rosuljom. Ali kiše ne bi ni prije sv. Mise, ni za vrijeme Mise ni nakon Mise. Pa ti reci da je slučajno! Okupilo se oko 800 vjernika procjenjujući običnim okom. Krizmanici s kumovima raspoređeni su po sredini u klupama gledano od povišena oltara, stotinu roditelja smješteno je s lijeve strane, a župni kor u specifičnoj nošnji, suprot njima, na desnoj strani. Razglas čujan i bez pogovora.
Krizmanica pozdravlja biskupa Ratka, župnik se nadovezuje i izražava radost zbog dvostruke svečanosti: sv. potvrde za osmaše i patrona sv. Paške za sve župljane. Župnik navodi nekoliko bitnih podataka iz života sv. Paškala: rođen je 16. svibnja 1540. na svetkovinu Duhova. Ušao je u Franjevački red s 24 godine. Njegovi su poglavari željeli da on bude svećenik, ali on iz poniznosti, kao i sv. Franjo, nije se smatrao dostojnim, nego je ostao običan brat laik. U Redu je uživao velik ugled i glas svetosti. Bio je veliki štovatelj presvete Euharistije. Preminuo je u svojoj 52. godini života, 17. svibnja 1592., također na svetkovinu Duhova, u Španjolskoj. Euharistijski svetac u znaku Duhova.
Nakon uvoda bila je, uz pjesmu litanija i drugih nabožnih pjesama, procesija od crkve do glavne ceste i drugim putem natrag, a krizmanici su pratili kip sv. Paškala.
Biskup je u ovoj „Svećeničkoj godini“ govorio o duhovnom pozivu, kao što čini i u drugim župama prigodom sv. krizme. Naveo je primjer iz Staroga Zavjeta iz Prve knjige o Samuelu. Ana, udata za Elkanu, nema djece. Boga molila i domolila da joj dadne tu milost. Kako dijete na dar primila, tako ga Bogu za uzdarje vratila: kao dječaka odvela ga u svetište zvano Šilo da služi kod Kovčega zavjetnoga.
Jedne noći mali u snu čuje osobni poziv: Samuele! Samule! On se probudi, protrlja oči i otrči svećeniku Eliju: „Evo me, zašto si me zvao?“ Uzvrati mu svećenik: „Mali, vrati se u sobu i spavaj, i ne smetaj!“
Druge noći sličan poziv. Mali opet k Eliju: „Velečasni, evo me, zašto si me zvao?“ „Sinko, nisam te ja zvao, ali ako ti se ponovi još koji put takav zov, ti samo reci: Evo me, sluga tvoj sluša.“ Tako i bilo. Bio je to Božji glas. Pravi Božji glas koji se javio dječaku u snu.
Bog se i danas služi raznim putovima i snovima. Koliko dječaka i danas sanja san o svećeništvu, ili djevojčica o redovništvu, a ne usuđuju se ispričati svoj san ni velečasnomu župniku ni svojim roditeljima. Kamo li da to javno kažu u razredu na katoličkom vjeronauku na kraju osmoga razreda. Sav bi im se razred grohotom nasmijao! Razred katoličkih dječaka i djevojčica, u katoličkoj Hercegovini, koje poučavaju naši katolički vjeroučitelji, a negdje i redovnici i redovnice i biskupijski svećenici. Od 2.000 krizmanika i krizmanica – koliko će ih ovoga ljeta svoj uzvišeni san o osobnom Božjem pozivu ispričati svojim roditeljima i mjerodavnim poglavarima? I koliko ima onih Elkana i Ana koji će rado darovati dijete svoje Bogu svomu?
Prema župnikovu izvješću za prošlu 2009. godinu u župi je bilo: brakova – 18, prvopričesnika 33, pokopanih 36, krštenika – 38, krizmanika – 48 na vjernika 3.276 (314 izvan župe na radu) u 900 obitelji. Kad se usporedi broj lanjskih prvopričesnika i krizmanika, vidljivo se ove godine smanjio broj ovih prvih.
Vrati se, Izraele, Gospodinu Bogu svomu!
