Protekla godina, proteklo desetljeće, protekla krv prije par desetljeća… Je li vrijedilo? Nije. Pojele su se mladosti, životi, voda je odnijela nadanja, a vatra pojela kuće. Povratka „na svoje“ skoro da i nema, jer „svoje“ više nije svoje. Prodano je budzašto onda kad ni život nije puno vrijedio. Mi smo ostali da se zgledavamo i pitamo što sad sa sobom i jedni s drugima.
Godine Ludog Konja
Gledajući TV i ljude kako odgovaraju na pitanje „Kakva je bila protekla, 2010. godina?“, zaključio sam da bi skoro svi najradije da je zaborave, kao sliku zgažene mačke pored ceste. I ne samo to, očekivanja većine, skoro svih, jesu da će iduća biti još gora. Predviđanje nema smisla, pogađanje da – to i nije predviđanje. Naime, svaki trenutak odlučuje o sljedećem. Proricanje je, dakle, nemoguće. Osim… Osim ako ne poznajemo neke fakte. Neukroćen konj, loše sedlo, nevješt jahač, sve to znači loše prolazno vrijeme i slab rezultat. Konj događaja u ovoj nesretnoj zemlji nesretnih ljudi, loše je osedlan i slabo hranjen, od njega se očekuje da trči do kraja utrke, kroz otvoreni europski rektum do punog želuca austrijske štajerske kobile.
Nada umre na kraju
Paradoks beznađa nastaje onda kad se nada ispuni i ostanemo bez te iste nade. Ukinute su vize za bh. građane, mogu putovati po Europi, skoro svugdje. Nije da mogu samo u zemlje u kojima ima beduina, mogu sad i tamo gdje ih nema. Zapravo, ima beduina, nema kamila. Ima kamila, ali u ZOO-u… Hm, loša usporedba. Mogu bh. građani i tamo gdje nema terorističkih napada, u Austriju i Švicarsku, gdje beduini drže pare pa im se ne isplati tamo remetiti red i mir. Mogu, ali… Ne mogu tamo raditi, ostati ili otići kao moja generacija prije rata na more, bez para. Ne mogu doručkovati poljubac, ručati morsku vodu i večerati zagrljaj. Moraju se bh. „europski“ građani vratiti u roku domu svome, gdje im je i mjesto. Ne smiju raditi i zaraditi, i ne smiju mimo granice ako nemaju 30 do 70 eura za svaki dan koji misle ostati. Dakle, bh. umirovljenik može u Švicarskoj ostati prosječno tri do četiri dana, ako taj mjesec ništa ne pojede, ne popije i ne zapali. Rudar može i pet dana, ako je šef smjene. Jedino parlamentarci i tajkuni iz BiH s bh. čagama mogu ostati u Švici po mjesec, neki i duže. Rezultat je, dakle, da su Bosanci i Hercegovci dobili bezvizni režim kojemu su se toliko nadali, a izgubili su san o bezviznom režimu. Jer, ruku na srce, jedva da imaju ovi ljudi dovoljno para da prežive u vlastitim domovima, o putovanju u Švicu i ne misle osim u slučaju kakve nevolje.
Ulasci i odlasci
Sad sanjamo ulazak u EU i u NATO. Ulazak u EU će pojačati korupciju, kao u Bugarskoj. Krediti i pozajmice će stizati, kao i njima. Kupovat će se jednim dijelom socijalni mir, lavovski dio će – kao i do sada, prigrabiti političari i pojesti administracija (vidi globus svijeta, potražiti „Hrvatska“, negdje u Europi pa niže). A zauzvrat ćemo izgubiti san u bolju budućnost i u europski standard života. Ulazak u NATO će nam dati priliku da nas NATO i hrani i brani, imat ćemo čast da nas šalju u Afganistane i Irake, možda i u poneku Koreju, u tuđa minska polja. Ne zovu magare u svatove da se veseli. A naša unutarnja trvenja i neriješeno nacionalno pitanje, naravno, ostavit će nam za još koji rat. Usput, najavljuju još novih poskupljenja. I da 50.000 otpuštenih s posla od lani, nije kraj.
Utrka slijepih šofera
Godina 2010. je bila i godina gorkih spoznaja o demokraciji. Demokracija je vladavina brojčano jačeg. Eto, to je demokracija. Kad jači istresa gaće nad slabijim. Kao Amerika nad Irakom. Kao Kina nad Tibetom. U suludom kamionu koji su sastavile tri firme i ostatak svijeta, bez upravljača i kočnica, sa zaglavljenim kvačilom i u krivini, s od pohlepe slijepim vozačima navučenim na novac od pozajmica i kredita, izišli smo iz 2010. Sretna vam nova 2011.!