Zašto zaboravljamo? Zašto se pretrpajemo obvezama i nekim nepotrebnim zadacima, tako da ne uspijemo ispuniti ni one najmanje službe koje su nam povjerene? Trebamo li naučiti reći ne? Hoće li to zvučati bezobrazno ili ćemo tako graditi svoj karakter i napokon početi misliti na sebe? Je li pošteno od tebe to što pristaješ na sto stvari, a znadeš u sebi da ih možda nećeš moći sve kvalitetno odraditi? Ljudi općenito kažu da im je zdravlje na prvom mjestu, a natrpavajući nepotrebno na svoja leđa upravo gubimo to zdravlje. Previše je pitanja, a stvarno bi bilo dobro kad bih znao odgovore na barem neka od njih. Mogu samo reći da jedan čovjek ne može u isto vrijeme biti na sto različitih strana. Logično i ništa novo. Pokušavajući odraditi sve, na kraju ne stignemo ništa. Zato je bolje i dvije stvari pošteno odraditi, nego deset njih površno.
Uvijek mi je bila zanimljiva ova stvar; uzmimo primjer čovjeka koji malo svira, malo pjeva, piše, slika, malo se bavi sportom, malo zna o tehnici, malo o ovome, malo o onome… I sada, hoćemo li za tog čovjeka reći da je svestran ili možemo slobodno reći da ništa ne zna, jer u biti ničim se ne bavi sto posto, nego je pomalo u svemu. Dotiče sve, a nije dio ničega. Treba li se potpuno odlučiti i odrediti za nešto ili si možemo priuštiti tu svestranost? To mi je oduvijek kopalo misli i još nisam načisto s time. Druga je stvar kada čovjek ima svoj posao, zarađuje, uzdržava obitelj, a ovamo ima nekoliko hobija, jer taj netko se već odlučio. Taj netko ima nešto u čemu je dobar. Ali kad imaš hrpu stvari u čemu si prosječan, a ništa u čemu si dobar, to te malo počne zabrinjavati. Ali najbolji lijek za to je zahvalnost Bogu na daru koji ti je udijelio u kolikoj god taj dar jačini i mjeri bio. Uvijek postoji vrijeme i trud za razvijanje darova koji su nam darovani i povjereni.
Opet pitanje. Trudimo li se biti svestrani i na Njegovom području ili smo i tu samo neznalice? Drugačije je znati teoriju, sve to ima smisla kad samo stoji u našoj glavi, a kada se nađe konkretan primjer, konkretan čovjek sa svojim problemima i pitanjima, nekako lako ispari sva ta naša teorija. U tom trenutku shvatimo da je naše znanje o Njemu samo površno, jer ne možemo dokazati ono u što čvrsto vjerujemo i za što bismo život položili. Ali jednostavno, ponestane nam argumenata. Ne možemo dati ni neki dobar savjet, nismo sigurni ni sami. Možda je to zato što je to vjera, vjera koja nije isto kao i sigurnost. Ne možemo biti sto posto sigurni u nešto, jer to odmah prelazi okvire vjere. To više nije vjera, nego sigurnost. Mislim da je tu uz teoriju bitan život. Nekad ćemo više pokazati nekim svojim možda i nesvjesnim, kršćanskim činom, nego propovijedajući satima. Isto kao što naše oči pokazuju težinu riječi koje izgovaramo, tako i naša djela pokazuju čvrstinu naše vjere. Na kraju nam ostaje moliti Onoga da nam ulije znanje o Sebi i dadne nam snagu potkrijepiti ga životom, da ne budemo neznalice, nego da očima možemo potvrditi ono što izgovaramo, a djelima ono u što vjerujemo.