Visoko pozicionirani udbaš Ivan Lasić iz Uzarića pokraj Širokoga Brijega, čije se ime spominje vezano uz ubojstvo Stjepana Đurekovića, silno se tijekom svoje karijere zamjerio mnogim susjedima i rođacima, “lištičkim ustašama“, kako su ih ondašnji mediji nazivali…
Pa se jedan njegov susjed, kojega ćemo nazvati Jozo, kleo kako će se osvetiti Ivanu Lasiću ako ikada dobije priliku za to, “krvi mu se napiti i rod mu uništiti“. I dobio Jozo priliku za to.
Šef Druge uprave SSUP-a u Beogradu Ivan Lasić (1934.) odlazi u mirovinu 1988. godine, taman kada se zagužvalo i kada je Milošević zaprijetio ratom. Pa se pod stare dane Ivan našao u dvojbi, čak trojbi: Gdje uživati mirovinu? Beograd i Srbija bili su mu opasni jer je bio obilježen (imenom i prezimenom, mjestom rođenja, nacionalnošću…), mogao je pobjeći van, ali kamo, kako i s čime, pa se odlučio s obitelji vratiti u rodno selo Uzariće. “Ako već moram izgubiti glavu, neka mi je moji odsijeku.” I taman došao na noge spomenutom Jozi.
‘Nisam ja Pilat’
U tom vučjem predratnom vremenu samo se čekalo kada će mrak progutati Gorankića, kako glasi Ivanov nadimak. No Ivan šuti i gradi kuću u Uzarićima, djeca se zapošljavaju, a Jozo odgađa svoju nakanu. Stiže i rat, momci navukoše vojne odore, pa jedna skupina vojnika HVO-a početkom rata uhiti na radnome mjestu Svjetlana Lasića, Ivanova sina koji je bio zaposlenik jedne firme u Širokom.
Nisu mu željeli sami suditi zbog oca, nego su ga kao “poslasticu” priveli Jozi, znajući koliko mu je nevolja Gorankić učinio i koliko je Jozo željan osvete.
-I šta je taj momak skrivio? – upitao je Jozo momke koji su u lisičinama držali nesretnog Svjetana.
-On je sin tvoga neprijatelja, udbaša Lasića – kazali su momci.
– Je li? A ‘ko sam ja da sudim? – upitao je Jozo. – Vi bi tili od mene napravit Pilata. Ni vi ne smite sudit, ni mene nagonit da budem Pilat, pa da vam ga pridam i da ga razapnete. Šta je momak kriv? Tako su Isusa razapeli. Dođe marva od naroda i viče: Na križ s njime! Kad tamo, razapeli Boga. Svak mora odgovarat za svoje čine, zato su sudovi stvoreni, a ne da s ulice razapinjemo ljude. I nemojte da bi se štogod dogodilo Svjetlanovu ćaći bez suda…
Ovu priču ispričao mi je jedan dobar poznanik obitelji Lasić koji mi je dao Svjetlanov broj.
– Ne želim ni potvrditi ni opovrgnuti tu priču – veli mi Svjetlan. Ja tu živim, radim i hranim obitelj. Šta je ćaća radio, neka utvrdi sud. Samo, molim te, nemoj ga tražit. Od navale novinara morao je pobjeći iz Uzarića. Neću kazati kamo. Ja sam vozač, pitaj me o šarafima, ventilima, antifrizu…
Neka ide pred sud
Razgovarao sam s nekoliko Uzarićana s prezimenom Lasić. Obično kažu da su oni “druga lpza“, ali nitko nije želio pod imenom iznijeti bilo kakav sud o njemu.
-Zna se kakav je, čim je radio za Udbu – veli jedan Uzarićanin.
Nakon svega ostaje dojam da je u BiH, pa i u Hrvatskoj, politička situacija vrlo slična onoj u Izraelu iz Isusova vremena. Imamo lokalnu vlast (Herodi) i visokog predstavnika (Pilat). Pa po interesu pravednike razapinju, a razbojnike oslobađaju, uz poklič naroda.
Za hrvatsku javnost, koja je opijena hercegovačkim “ustašlukom“, gotovo je nevjerojatno da “izgubljeni i grešni sin“ spas traži među onima kojima je zlo činio. Zaštitom svojih udbaša, Hercegovci su pokazali da ne žele sami suditi, nego to prepustiti “institucijama sistema“, što bi kazao Mesić. A kada institucije svoj posao prebacuju na narod, to je znak da mu ne žele dobro. Hercegovci, koji su se kroz povijest više puta opekli, u ovom slučaju su pokazali zavidnu razinu političke kulture. Ne pristaju na linč svoga bližnjega, nego traže da sud utvrdi njegovu krivnju.
– Vidim ja kamo ti smjeraš, ali nemoj puno hvaliti ni našu hercegovačku toleranciju – kaže mi prijatelj iz Širokoga. -Ispast će da smo svi bili udbaši.
Petar Miloš | Slodna Dalmacija