Tamara Grbavac: Lutrija je u blizini imati likovnog kritičara

Tamara Grbavac je akademska slikarica mlađe generacije iz Ljubuškog, a u svom rodnom gradu se nedavno predstavila svojom drugom samostalnom izložbom simboličnog naziva “Teleekrani” te svojim modernim slikarskim pristupom izazvala pozitivne reakcije svojih sugrađana.

Ova mlada slikarica (rođena 1988.) vrlo je angažirana u širenju umjetnosti u malim i skučenim sredinama pa se tako odvažila i predstavila u svjetlu vlastitog modernog stvaranja, ne obazirući se na floskule da ljudi vole više ono njima shvatljivo i prepoznatljivo. Grbavac je završila Opću gimnaziju u Ljubuškom, a diplomirala je slikarstvo u klasi prof. Ante Kajinića 2011. godine na Akademiji likovnih umjetnosti Široki Brijeg Sveučilišta u Mostaru. Imala je dvije samostalne i dvanaest skupnih izložbi te sudjelovala na deset likovnih kolonija. U razgovoru za naš list, Grbavac govori o položaju mladih umjetnika danas u društvu i njihovoj sveobuhvatnoj prihvaćenosti.

Nedavno ste diplomirali slikarstvo na ALU-u Široki Brijeg. Je li i koliko sama lokacija ove visokoškolske ustanove utjecala na Vaš rad, s obzirom da je riječ o maloj sredini kao što je Široki Brijeg?
– Školovanje na visokoškolskoj ustanovi kao što je Akademija likovnih umjetnosti je vrlo specifično jer zahtijeva od pojedinca, osim savladavanja planiranog programa, konstantan rad na izgradnji vlastite ličnosti. Nakon što euforija zbog prolaska prijemnog ispita splasne, shvatiš da je putovanje tek počelo. Akademija na Širokom Brijegu mi je upravo zbog svoje lokacije omogućila u potpunosti se posvetiti radu jer jednostavno nisu postojali vanjski čimbenici koji bi remetili kontinuitet. S druge strane, osjećaj da bih u većoj sredini imali lakši pristup željenim informacijama i događajima rezultirao je, uvjetno rečeno, stvaranjem kompleksa ‘male sredine’ i nesvjesne potrebe za dokazivanjem, što je, usudim se reći, sve nas poticalo da izvučemo maksimum iz sebe. To je kod mene rezultiralo stvaranjem radne navike koja je za jednog mladog umjetnika od iznimne važnosti. Ne mislim da umjetnička djelatnost trebala imati svoje radno vrijeme, postoje dani kad ne ide sve po planu, kao i umjetničke krize, ali samo konstantan i uporan rad može stvoriti prave rezultate. Znanje stečeno na Akademiji za mene je od iznimne važnosti, ali njega je potrebno stalno nadograđivati. Slično je i s kristaliziranjem vlastitog likovnog izričaja; to nikad nije gotova stvar, to je proces koji traje čitavog života. Svaki se umjetnik treba kloniti gotovih rješenja i upustiti se u intelektualne rizike. Tako da školovanje na Akademiji smatram nezamjenjivim, iako mislim da ono najvažnije tek dolazi.

Spomenuli ste pripremu za prijemni ispit. Vas je pripremao i podrobnije u svijet likovnosti uveo poznati bosanskohercegovački slikar, koji je kao i Vi Ljubušak –  pokojni Hamo Ibrulj?
– Hamo Ibrulj bio je jedna od ključnih ličnosti u mojim likovnim počecima. Kod njega sam se godinu dana spremala za prijemni ispit na Akademiji likovnih umjetnosti, a prijateljstvo s njim se nastavilo kroz moje daljnje školovanje sve do njegove smrti. Hamo je bio izvanredan primjer kako se umjetnost živi, u njegovom slučaju uvijek s dozom romantizma, tako da je osim rješenja za formalne likovne probleme, na mene prenosio i svoju životnu filozofiju. Svako sjećanje na njega budi pozitivne emocije.

Ovo ljeto imali ste svoju prvu samostalnu izložbu aktova, u Dubrovniku. Možete li reći nešto o samom izboru ove pomalo škakljive teme kao i o samoj izložbi?
– Izložba u caffe baru ‘Galeria’ u Dubrovniku nastala je u suradnji s Andrijom Seifriedom, u sklopu ciklusa ‘Mladi za mlade’, i to je moja prva samostalna izložba. Zadani motiv bio je akt, što je zapravo jedna vrlo normalna akademizirana tema, no za mene je to predstavljalo izazov. Razmišljajući o seksualnosti u današnjem društvu, kao i o samom pojmu ‘akt’, odlučila sam prikazati samo ključne i to ženske spolne organe. Samim time promatraču je ponuđeno ono o čemu i sam razmišlja, ali na jedan izravan i sirov način, bez lažnih kamuflaža. Te žene nemaju identiteta, one nisu ni senzualne ni seksipilne, njihova je seksualnost stavljena na poligon opće potrošnje. Izloženo je 17 radova i izložba ostaje otvorena do ožujka 2012. godine.

Negdje pred Božić dogodila se i  druga samostalna izložba u Vašem rodnom gradu Ljubuškom. Kakva je, po Vašem mišljenju, prihvaćenost ili neprihvaćenost moderne umjetnosti u maloj sredini, kako je publika shvatila mladu modernu umjetnicu?
– Na mojoj drugoj samostalnoj izložbi, predstavljenoj u Gradskoj vijećnici Ljubuški u sklopu projekta ‘Napretkovi ljubuški dani’, izložen je ciklus slika pod nazivom ‘Teleekrani’. Taj ciklus nastajao je u posljednjih godinu dana, na njemu sam zapravo i diplomirala i osim nekih likovnih problema koje sam rješavala, htjela sam preispitati položaj suvremene umjetnosti u društvu te izazvati promatrača. Naime, živimo u društvu koje većinu svog radnog i rekreacijskog vremena provodi gledajući u neku vrstu ekrana, a nasuprot tome za djela suvremene umjetnosti se mari kao za lanjski snijeg. Smatram da, kad bi se barem desetina vremena koje se provodi gledajući u  neki ekran provela kulturno se obogaćujući, da bi društvo u kojem živimo bilo puno bolje. Zato sam pozvala promatrača, ako već ima potrebu gledati u neku vrstu ekrana,  zašto ne bi gledao u sliku kao ekran likovnog izražavanja?
Umjetnost je uvijek bila odraz kolektivnog stupnja svijesti u određenim vremensko-prostornim koordinatama unutar kojih ju je potrebno sagledavati. Ali želim odmah naglasiti da je prava umjetnost nadvremenska i nadprostorna usprkos tome što nastaje u određenom vremenu i prostoru. Mislim da se problem što se tiče prihvaćanja moderne umjetnosti stvorio već na početku XX. stoljeća, s pojavom prve apstraktne slike. Tada likovni jezik postaje dostatan sam sebi i nema potrebu za prikazivanjem bilo čega što se može prevesti lingvističkim jezikom. Ali broj aktivnih govornika jednog jezika (koji se uči od rođenja i savladava svakodnevnom uporabom) nije razmjeran broju govornika likovnog jezika i tu nastaje problem. Jezik „visoke“ umjetnosti postaje nerazumljiv i nečitljiv široj javnosti, a ljudima je u pravilu uvijek teško prihvatiti nešto što ne razumiju. Tada se prezentacija i shvaćanje umjetnosti svede na uski krug umjetnika, kritičara i estetičara.
Problem u malim sredinama je još veći, jer je zapravo lutrija ako u blizini imate ijednog likovnog kritičara. Tada se umjetnik nalazi razapet između apstraktne struke, koja redovito nije u blizini procijeniti kvalitetu rada, i malobrojne zainteresirane publike, koja većinom ništa ne razumije, a stvara javno mišljenje. A to mišljenje uvijek funkcionira po pravilu “ne znam što je dobro, ali znam što mi se sviđa“. No naravno u svemu tome se ne treba spuštati na razinu šire javnosti i vršiti korak u nazad, nego sustavnim radom obrazovati društvo. Ja sam, unatoč tome, u Ljubuškom imala jako pozitivna iskustva.

Vaše viđenje umjetnosti na našim područjima?
– Umjetnost na našim područjima se nalazi u vrlo teškoj situaciji. Evo, svjedoci smo nemilih događaja kao što je zatvaranje Zemaljskog muzeja u Sarajevu i sličnih tendencija s ostalim kulturnim ustanovama. Ja sam svjesna da živim u državi u kojoj je još uvijek prevelik postotak nepismenih, u državi koja ima skoro polovicu nezaposlenih radno sposobnih osoba, koja se još uvijek bori s tranzicijskim problemima, u kojoj stanovništvo uvjetno rečeno vodi borbu za opstanak. No umjetnost je uvijek u nekim kriznim razdobljima djelovala sve jače. Mislim da nije toliko problem u likovnoj produkciji, koliko u nepostojanju stručne likovne kritike.

Crtam, dakle jesam
Planovi za budućnost?
– Mislim da je jako bitno imati cilj i svaki dan raditi na ostvarenju tog cilja. Ja sam odlučila da je umjetnost moj životni poziv i svjesna sam da to zahtjeva puno žrtve i odricanja, ali sam po prirodi uporna. Ne razmišljam pretjerano o dalekoj budućnosti, trenutačno radim na ciklusu crteža ‘Crtam dakle jesam’ u kojem se bavim preispitivanjem identiteta i položaja samog umjetnika u suvremenom društvu. Crtež se, nažalost, u posljednje vrijeme sve češće preskače i zaobilazi, a on je osnova svake likovne umjetnosti. S druge strane, što je ono što čini umjetnika umjetnikom i kakva je njegova interakcija s ostatkom društva? Ciklus bi trebao biti završen na proljeće.