Svaki korak Marka Perkovića Thompsona mediji i javnost pozorno prate, pa tako i onaj za koji bi on najradije da nitko ne zna,jer smatra da spada duboko u njegovu privatnost. Ipak, svjestan je da može biti primjer onima koji cijene njegov rad i povode se za njegovim životnim načelima. Ovdje prenosimo intervju iz Arene gdje Marko otvara dušu govoreći o vjeri, odnosu prema svećenicima, želji da mu sin ide u svećenike, braku, praštanju, kumovanju, popularnosti itd. Isplati se pročitati…
Činiti dobro na bilo koji način Thompsonu je nit vodilja pa je tako, kako je i obećao, pomogao pateru Luki Rađi koji i nakon pet i pol godina, koliko je prošlo od njegove teške prometne nesreće, ne gubi nadu da će prohodati i ponovno Božju riječ širiti s oltara bazilike Srca Isusovog u Palmotićevoj ulici u Zagrebu. Dok ne može tako, pater Luka svakodnevno širi evanđelje sms-porukama, kojih dnevno pošalje na stotine, te na misi u bolničkoj kapelici u Krapinskim Toplicama. Preskupu rehabilitaciju, na koju preko HZZO-a ima pravo samo mjesec dana godišnje, pater plaća iz donacija dobrih ljudi. To je ponukalo i Thompsona da dio prihoda, 25.000 kuna, od trećeg koncerta, održanog u Pazinu lani 22. prosinca, uplati pateru Luki.
Čini se, još više od nužne mu financijske pomoći, patera je razveselio posjet njegova zemljaka, naime, njihova dva sela, Čavoglave i Ogorje, dijeli tek desetak kilometara zračne linije. No, upoznali su se tek prošlog Uskrsa kad je Thompson posjetio patera Luku u Krapinskim Toplicama.
Čime vas je pater Luka ganuo?
– Dirnulo me kad sam čitao o njemu kao “SMS svećeniku” čija je vjera jaka unatoč nesreći koja mu se dogodila. Potom su me dotaknule njegove SMS-poruke koje su me oduševljavale i navodile na razmišljanje o Bogu. Zbog njegovih poruka radovao bih se svakoj nedjelji. Mjesecima mi ih je slao pa sam osjetio potrebu da ga upoznam. Dojmio me se, kako kažu, na prvu loptu, osvojio me životnom energijom, veseljem, riječima i ljubavlju prema našem kraju. Nisam mogao ostati imun ni na njegove osjećaje prema meni i mojim pjesmama. Pater Luka je poseban čovjek, ne samo u mojim nego i očima mnogih ljudi.
Pater Luka za vas obojicu kaže da ste Kristovi berekini…
– Da, tko može protiv nas kad je Bog s nama. Mi smo spremni otvorenije boriti se protiv zla, mržnje, laži ali s molitvom na usnama. Na takvu otvorenost je mislio pater Luka kad je kazao da smo Kristovi berekini. Dosta smo, usudio bih se reći, slični u nekim ljubavima u životu. Obojica smo se odavali istim guštima, naime, pater Luka je obožavao motore u mladosti, ja danas vozim Harleya Davidsona, a obojica smo nekad vozili Javu 250. Tu je i naša ljubav prema našoj Zagori i tradiciji, ali i zaljubljenosti u našim mladim danima. Naime, on nije oduvijek svećenik, prošao je svašta u životu dok se nije zaljubio u Boga. Kroz priču o svom nekadašnjem životu, prije zaređivanja, vidio je i mene, a kroz priču o njegovom životu ja sam vidio sebe. Prošli smo slično djetinjstvo, samo što ja nisam postao svećenik. No, da budeš Kristov, kako kaže pater, ne moraš biti svećenik. Osoba sam puna života, htijenja, koja na malo drugačiji način živi vjeru.
Na koji ste način drugačiji u vjeri?
– Doživljavam i živim vjeru s apsolutnom slobodom u srcu. Vidite, samo berekin može uz gitarski rif iz svega glasa slaviti Boga. Na mene skiče kao zmije mrzitelji, gledaju mi nanijeti zlo.
Služe se raznim spletkama ne bi li mi naštetili. Njihove optužbe su teške i nemilosrdne, a ja molitvom, pjesmom i svojom publikom slavim istinu, pravdu i ljubav. Nikada ne smijemo gubiti nadu, moramo najprije pronaći Boga i onda tek krenuti u nekakvo planiranje jer bez Boga planovi će propasti, a mi se zapetljati u probleme. Ovo su teška vremena za čovjeka, za male narode, vremena koja nastoje ugušiti svaki moral ali zato se moramo još jače uhvatiti za svoj križ. Zagrliti svoju obitelj, prijatelja uz svakodnevnu molitvu i tek tada će se stvoriti jaki obruč, štit koji nikakvo zlo ne može probiti.
Šest godina ste u braku sa Sandrom. Koliko ste se u tom periodu promijenili?
– Sigurno je da me brak promijenio. U brak sa Sandrom sam ušao na ozbiljno, kao i moja supruga sa mnom. Brak je u moj život unio red i dao mu veći smisao. Dolaskom djece naša je bračna zajednica doživjela potpunost u smislu davanja sebe obitelji te ljudima oko sebe. Promijenio mi se i pogled na okolinu i druge ljude. Ljudi koji nemaju bračnu zajednicu i djecu su siromašniji. Kao mlad nisam razmišljao tako. S druge strane, mislim da je važno i to što sam u brak sa Sandrom ušao u zrelim godinama. Imao sam 36 godina, što je i relativno kasno. Temelj mog života su vjera i obitelj.
Oduvijek ste imali poseban odnos sa svećenicima. Je li vam to netko usadio kroz odgoj?
– To su ljudi koje je direktno Bog pozvao za njihovo zvanje. Oni su svoj život podredili Bogu, Crkvi, molitvi, vjeri, narodu, čovjeku i svemu onome što vjera nosi. Zato u svom srcu imam poseban osjećaj za svećenike. Tako sam odgojen i smatram da je svećenički poziv dar od Boga. Na mene su utjecali i okolina u kojoj sam odrastao te Crkva u koju sam kao mali odlazio na vjeronauk. Svi smo mi dio Božjeg plana a svećenici dobivaju posebne darove za ostvarenje tog plana. Svećenik je u mom kraju bio iznimno poštovan a tako je i danas.
Imate dva sina, Šimuna Petra (5,5) i Antu Mihaela (3,5), te kćer Divu Mariju (2,5). Za starijeg Šimuna poželjeli ste da postane svećenik. Zašto baš on?
– Volio bih da jedno od moje djece Bog pozove u službu Crkvi. To bi mi kao roditelju bilo na ponos. Mislim da je svećenički poziv predivan osjećaj zbog spoznaje da ćeš cijeli život služiti istini i biti duševno ispunjen. Pa tko ne bi svom djetetu to poželio!? Smatram da se takvi ljudi lakše žrtvuju za druge ljude jer je u njima vjera i Duh Božji.
Na Šimuna nekako gledam kao na budućeg svećenika, no ne mogu objasniti zašto. Možda zato jer mi je prvo dijete. Naravno, još je premali. Čovjek tek sazrijevanjem učvršćuje vjeru i pronađe sebe u Božjoj riječi.
Planirate li još djece?
– Naravno, i supruga i ja to želimo. No, ako ne budemo imali još vlastite, usvojit ćemo dijete. Mislim da bi ljudi trebali više razmišljati o tome a onda i donositi odluke o usvojenjima. Za sve koji ne mogu imati biološku djecu uvijek postoji način na koji mogu ljubav dati nekom djetetu, odnosno mogu biti roditelji. Jedan od načina je i usvojenje. Bio sam puno puta u dječjim domovima i kad vidim nevinu dječicu zaboli me srce jer nemaju ni mamu ni tatu. Toliko je ljudi koji ne mogu imati djecu i toliko djece koja nemaju roditelje. Usvajanjem bi pomogli toj djeci, sebi a i društvu. Zato smatram da svi koji su u mogućnosti trebaju usvojiti djecu i pružiti im toplinu obiteljskog doma. Usvojenje djeteta je za mene veliko djelo.
Turneja “Bilo jednom u Hrvatskoj” nedavno je završila. Što sada radite?
– Turneja je bila dinamična, bile su to zapravo dvije godine burnog života. Kad se odmorim počet ću skladati i pisati nove pjesme za album. Iako je turneja završila, imam dosta obaveza, naime, ne prođe ni jedan dan da nisam u nekoj obavezi, branitelji me zovu, naši invalidi koji žele da ih posjetim, dobivam pozive iz raznih škola i udruga, a ne znam ni sam koju bolnicu nisam posjetio. Usto često se viđam i sa svećenicima, odlazim i na molitvene zajednice.
Uključujem se u humanitarne akcije, pozivan sam na razne svečanosti poput večeri Livna, večeri Šuice…
Trenutačno ste okupirani i preseljenjem?
– Tako je. Selimo u novi stan. Konačno ću riješiti stambeno pitanje prikladno za moju obitelj. Naime, dosad nismo imali adekvatan prostor za sve nas, a budući da planiramo imati još djece, doista nam treba veći i funkcionalniji prostor. Stoga sam trenutno u fazi prodaje kuće na Vrhovcu i kupnje stana u Zagrebu, u blizini autobusnog kolodvora. Silazim s brda u grad.
Navodno će vam prvi susjed biti Goran Ivanišević sa svojom obitelji, jer je i on u istoj zgradi kupio stan?
– Tako sam i ja čuo.
Je li točno da ste kupili stan od 500 četvornih metara te da će vas stajati sveukupno milijun i 600 tisuća eura?
– Sve brojke koje su dosad objavljene u javnosti su netočne. Uostalom zar bih nekome trebao polagati račune!?
Tko ima glavnu ulogu u uređenju novog stana, supruga ili vi?
– Sandri sam prepustio većinu odluka, ali ne baš sve. Koliko-toliko mora biti i pod mojim nadzorom. Ne puštam tek tako da sve bude po supruginom, jer se i ja u tom prostoru moram osjećati ugodno.
Još donedavno planirali ste graditi kuću, zašto ste odustali?
– U jednom momentu mi se činilo da bi to bilo idealno rješenje za nas, međutim, odustao sam jer sam se pribojavao brojnih poteškoća tijekom gradnje. Učinilo mi se to ipak prevelikim zalogajom.
Drugi razlog je to što pola godine živim u Splitu, a pola u Zagrebu. K tome, stan je jednostavnije održavati, a i draže mi je da mi je obitelj u stanu nego u kući kad sam na putu.
Planirate li još koji koncert ili ste se okrenuli stvaranju novog albuma?
– Ovo ljeto će biti još poneki bonus koncert, možda pet ili šest jer, naime, nisam stigao otići na neka mjesta na koja sam pozvan još lani.
Snimanje novog albuma će potrajati, zato je dobro makar povremeno zasvirati.
Nedavno ste objavili album “Druga strana”, obrade vaših starih pjesama, koji se rekordno prodaje. Jeste li očekivali toliki interes?
– One pjesme koje su se snimale davno, u ratno vrijeme, nisu dobile ono što su po meni trebale. Naime, moje glazbeno sazrijevanje je tek kasnije došlo do izražaja tako da je to bio razlog da te pjesme snimim ponovo. Drugi razlog je vrijeme, prošlo je 15-17 godina od nekih skladbi koje su se radile pod neprikladnim uvjetima. Naime, neke su pjesme snimane u garaži. Žao bi mi bilo da one uđu u nekakav boks svih mojih radova a ne dobiju onu kvalitetu aranžmana i produkcije kakvima danas težim. Iznenađen sam koliki je interes album izazvao, jer se radi o starim brojevima, no drago mi je da je publici toliko zanimljiv.
Nastavljate li u istom ritmu i na albumu koji pripremate ili ćete nas nečim iznenaditi?
– Već imam napisano puno stvari, misli koje su mi nadolazile tijekom vremena, tako da će novi album biti nastavak nedovršene priče. Mislim da ću svoju priču ispričati do kraja tek sa sljedećim albumom. To će biti cjelina kojoj sam težio otkad sam napisao “Vjetar s Dinare”. To je bio moj početak profesionalnog bavljenja glazbom, sve prije bilo je traženje sebe.
Dakle, i dalje ćete pjevati o Bogu, domovini i vjeri?
– Neće biti isto, neću se ponavljati kao što to ni dosad nisam činio. Novi album će sadržavati dosta duhovnih tema, opet će biti bajkovit u aranžmanima i pričama. Tiho i ja radimo na još nekim iskoracima u produkciji, usnimavanju, imamo zanimljivih potencijalnih suradnika.
Bit će to dobra priča.
Planirate li nastup u zagrebačkoj Areni?
– Zasad ne, mislim da sam priču “Bilo jednom u Hrvatskoj” završio i u ovoj godini mi zagrebačka Arena nije u planu. No, pozvan sam na Trg bana Jelačića 30. svibnja za Dan branitelja te ćemo i ove godine našoj publici u Zagrebu pružiti još jedan veliki koncert, koji će imati raskošnu produkciju.
Tko od naših izvođača može napuniti Arenu? Što mislite o Miši Kovaču?
– Mišo sigurno može napuniti Arenu, on je legenda koja ima bezbroj hitova. On je omiljeni pjevač u narodu i za njega mogu jamčiti da će napuniti bilo koji prostor u Hrvatskoj.
Jeste li slušali njegove pjesme u mlađim danima?
– Tko Mišu nije slušao? Posebno su mi dragi njegovi prvi albumi. Moj pokojni otac ga je jako volio, a i ja sam ga uz njega slušao. Pjesma “Konjanici” je meni bila najbolja ali sve druge Mišine pjesme su mi drage. U mojoj kući je svaki Mišin album bilo obavezno imati. On je obilježio vrijeme moje mladosti, a i mnogih drugih generacija.
Što mislite o tome da Zdravko Čolić prvi, ne računajući otvaranje, održi koncert u zagrebačkoj Areni?
– Ne mislim ništa. Ne znam što bih tu mogao kazati, meni to ne smeta. To je poslovni potez njegovog menadžmenta. Mislim da je slučajnost to što je Čolić prvi, a ne da je to nešto tempirano.
Jeste li skloni oprostiti kad vas netko povrijedi?
– Jesam, jer praštanje je ključ vjere.
Smeta li vam što ste stalno prisutni u medijima, bilo na pozitivan ili negativan način? Što vas može uzrujati?
– Ne volim razgovarati s novinarima, ne volim se ni slikati. Jednostavno ne volim davati intervjue i smeta mi improvizacija kad se radi o meni i mojoj glazbi. Krive teze koje se provlače kroz medije mi smetaju, ali me ne mogu iznervirati. Zato rijetko i dajem intervjue jer mediji traže senzacije i ako ih ne nađu onda barem ispolitiziraju.
Je li vas ikad šokiralo nešto što ste o sebi pročitali?
– Prije me puno stvari šokiralo, a u posljednje vrijeme ništa me više ne šokira. Kad tek uđeš u glazbene vode i želiš na najbolji način predstaviti svoj rad ravno da ti smeta kad to netko namjerno omalovažava. No, s vremenom sam to prihvatio kao stvarnost. S tim se nosim i pažljivo biram s kim ću razgovarati i u kojim emisijama gostovati. Na kraju je publika ta koja je prepoznala moje pjesme i nagradila ih.
Znači, konačno ste se navikli biti estradna zvijezda?
– Ne volim uopće reći da sam estradnjak, niti se moje pjesme mogu svrstati u tu terminologiju. Moje pjesme su moj život, ja ih živim. Moji osjećaji i moja razmišljanja ne mogu biti estrada, koja sa sobom nosi glamur kojemu ja ne pripadam. Estrada nije prirodna pojava. Nisam dio estrade, niti ću ikad biti. Ne osjećam se ni zvijezdom, niti sam zvijezda.
Nego?
– Šahovnica. Ha, ha… Kantautor sam koji ima svoje mjesto pod ovim suncem
Vjerujete li u proročanstva? Naime, vidovnjakinja i duhovna iscjeliteljica Fatima Tomičić predvidjela vam je da ćete nastupiti u pulskoj Areni, da ćete ove godine dobiti četvrto dijete… Vjerujete li u sve to?
– Pa hvala joj na lijepim željama. Vjerujem da kad čovjek nešto istinski i od srca želi – to i dobije. Što se tiče vjerovanja, ja vjerujem u Isusa Krista, vjerujem Katoličkoj crkvi i ne razmišljam o nekim drugim vjerama. Poštujem svaku osobu, ali moj temelj vjere je Isus Krist i njegova Crkva, na tome gradim svoj život i tako učim svoju djecu. Niti onda ne zna voljeti ljude. Opraštam ljudima, ali isto koliko je bitno znati oprostiti toliko je bitno i znati tražiti oprost. Ne možeš nekome oprostiti ako on ne želi da mu oprostiš jer se tada nije dogodilo pravo pomirenje s Bogom.
Zovu li vas često za krsnog ili vjenčanog kuma?
– Da, zovu ljudi, žele se približiti u pozitivnom smislu na bilo koji način, žele prijateljstvo. Prorade im emocije pa me zovu za kuma djeci…
Koliko ste puta kumovali? Ima li to smisla s obzirom da neke od svojih kumova poslije godinama ne uspijete vidjeti?
– Ne znam ni sam, ali bilo je to puno puta. Ne mislim da je to dobro jer ne mogu se dati kao kum koliko bih se trebao dati.
Muči me to i žao mi je što ne mogu biti pravi kum, onakav kakav bih trebao biti. U posljednje vrijeme to izbjegavam, ne zbog osobe koja me zove ili nedajbože moje umišljenosti, nego zato što kum treba biti onaj koji će se posvetiti tom djetetu, pratiti ga, koliko toliko, kroz život, savjetovati ga. Biti kum na papiru nevažno je. Imam toliko obaveza da ni sa svojom obitelji ne mogu biti onoliko koliko bismo oni i ja htjeli, a žao mi je ako to kumstvo nije onako kako bi trebalo biti. S druge strane žao mi je odbiti jer znam koliko to ljudima znači.
lj::portal