Jedanput Miroslav Krleža progovori o zadimljenoj balkanskoj krčmi i gašenju svjetla u njoj. Nije da mi se nešto posebno sviđa taj gospodin u crvenom, nego mi pade na pamet da je bio duboko umočen u taj balkanski glib i pio u toj balkanskoj krčmi. A naizgled govorio je protiv toga. Tipični način skorojevića što se vole nazivati ljevičarima. Sjetio sam se i još nečega. Onoga balkanskog veleskupa u Zagrebu 2000. U redu, zvao se drukčije, ali je bio to što rekosmo. Raskoš, velike ličnosti i šutnuše Hrvatsku na taj Balkan kojemu nikada nije niti će pripadati. Zalupiše vratima, postaviše stražare i vrijeme, tamničko, poče teći. Pa nam tako ovih dana uhvatiše Tihomira Purdu. Neki se u Vukovaru, kao, pobuniše pa prirediše javni prosvjed. Čemu? Ako bolest želiš izliječiti, onda uklanjaš njezine uzroke inače ćeš uvijek trčati samo za posljedicama i nikad ne ćeš biti izliječen. To nekima, baš tu u Vukovaru, nije jasno. Negdje tamo pred Božić uživali su u pjesmama neke Severine, Hanke Paldum, Nede Ukraden… Zvalo se to: Svi za Vukovar. Ustvari mirisalo je: Svi za Jugu. No, to izgleda da je teško shvatiti pa ćemo na sljedećim izborima opet birati iste, one što se radovaše spomenutom skupu u Zagrebu, dapače prirediše ga.
Još smo mladi u demokraciji pa učimo da je za pljačku puka najvažnija izborna prijevara. Na odgovorna mjesta dovedeš neodgovorne ljude i posao stoljeća može početi. Nešto slično kao u Sudanu. Ovih dana južni kršćanski dio te zemlje izgleda da će postati država. Ali, nije bit u tome. Ta buduća zemlja vrlo je bogata naftom i vrlo bogata siromaštvom. Spadat će u najsiromašnije zemlje na svijetu? Ne mislimo valjda da su toliki imbecili pa da ne znaju prodati tu naftu i pristojno živjeti? Odgovor smo već izrekli. Međutim, zbog čega ići tako daleko. I Lijepa naša uspješno ide tim putem. Mnogoštošta je prodano, ovih dana na bubanj ide i voda ili će po svemu sudeći ići. Vrlo će brzo međunarodni tisak pisati kako je to lijepa, ali dozlaboga siromašna zemlja. I učeno će raspravljati kako je to moguće kad njezini pripadnici u inozemstvu tako dobro uspijevaju. Raspredat će usput i o balkanskoj krčmi u kojoj se gasi svjetlo. Na kraju svega naravno da nikad ne će ponuditi pravi odgovor.
Dok, dakle, međunarodni pajdaši iz Londona i okolice, okupljeni u razna masonska i tajna društva, pelješe narode diljem kugle zemaljske, ovdje u Herceg Bosni je milina. Taj vlak je ovuda davno prošao. Ima i zabave. Ovih dana govore da uspostavljaju vlast. Više ni sam ne znam gdje. Znam da je hrvatski puk u nezavidnom položaju. Okrenut samome sebi pokušava ostati na ovim prostorima i ima u tome pravo. Bori se kako zna i umije da ga povijesni vjetrovi ne otpuhaju u zaborav. Više-manje prozreo je davno bačene mreže i nastoji ih izbjeći. Ali ne ide to lako. Ne miruju ni domaći ni inozemni bacači. Ovim našima što ih godinama sude u Haagu namijeniše izgleda drakonske kazne. Ništa manje nego po 45 godina ili tu negdje. Pokušavam se prisjetiti koliko su milijuna ljudi pobili, ali se ne mogu sjetiti ni jednoga ubijenog. Da su ubijali kao neki drugi, možda bi dobili koju godinicu ili ne bi ni to. Međutim, oni su stajali na krivoj strani. Htjeli su da hrvatski puk bude svoj na svome i dospješe u tu haašku balkansku krčmu. Stvarno je već vrijeme da se svjetlo tu pošteno pogasi. Postojanje ovog suda uvrjeda je za zdrav ljudski razum.
Da ne zaboravim. Dovezali su se ovih dana i mađarskog premijera Viktora Orbana. Čovjek htio zaštiti svoju domovinu i žestoko ga napali. Razlog: uveo porez na dobit inozemnim tvrtkama, isti porez također inozemnim bankama i tako redom. Očito žele da i Mađarska bude južni Sudan pa da onda mogu nad njom liti krokodilske suze. Taj je, pak, Orban onaj čovjek koji se nije bojao doći na pogreb utemeljitelja suvremene hrvatske države Franje Tuđmana. Ostali su se bojali, jer je Bruxelles to zabranio. Čak je govorio i da mu je uzor. Kud ćeš veće bruke. Međutim, Mađari nisu mislili tako pa su mu poklanjali svoje povjerenje. Sad ih uvjeravaju da je to drukčije. Navodim iz jednih novina što se tiskaju u Hrvatskoj: »Orban dijeli umjesto da ujedinjuje. Stoga mađarski moto “Snažna Europa”, koji svečano krasi govornicu, djeluje kao prezir.«
Stvarno, tko gasi svjetlo, po krčmama ili izvan njih? Vjerujem da to vi niste, a mislim da nisam ni ja. Pa daj pronađimo ga i… Neka ovdje bude kraj.