Nisu ni ljeta u Bosni i Hercegovini što su nekad bila. Mjesta ljepljivog smiraja, žege koja umrtvljuje krvotok, lubenica što se hlade u kadi i sreće koja liči na more. A može se komotno zvati i Trebižat ili Neretva. One sekvence godine kad se život u svojoj prozračnoj jednostavnosti sastoji od muholovke, peškira na štriku, pive i ukrštenice za pod hladovinu od smokve.
Naša nova ljeta su virtualna i mučna. Politička i frustrirajuća. Gradovi su puni obrazovanih i karizmatičnih radikala. Iz stožera. Iz torova. Sa samostalnih ledina. Sa simpatičnim govornim manama. Šarmantnim crtama lica. Koji su šljegli na odmor ili im je cjelokupan vlastiti život jedno socijalističko odmaranje, proporcionalno konstantnom umaranju drugih. I kao da nam nije dovoljna politička apatija i bestežinski državni kaos u kojem hiberniramo godinama, i ono malo „poštene“ i poštene inteligencije s kojom baratamo se poklalo na plus četrdeset. Riječima, slovima, argumentima, titulama, pamfletima, poviješću, habitima. Ivan planina crta razgraničenja novog rata. Junaci s obje strane. U Bibliju im životopisi dužinom i referencama stali ne bi. A mržnja svima zajednička.
Lučić, Lovrenović, Zirdum, Vešović, Gatalo, Šarčević, Jeleč, Raspudić, Logara, ćaršijski akšamluk, srdita srca s kamena, Senadovi&Senadovi mediji, unitaristi&trećaši, kupljeni portali, nezavisni portali, preko noći nastali portali, Čovini portali, Klempini portali, igrači ovih, igrači onih, komentari, komentari..
Ne možeš iz duše protjerati onih tristo i nešto radnih dana kao kroz dimnjak, sve i da hoćeš. Sve i da gležnjeve zapljuskuje najbisernija voda koju si ikad vidio. A niz kožu bridi svilenkasta zavjesa vreline. I kako dakle, tamo gdje trulež sustavno tihuje, od nekoga očekivati da sija najdivnijim sjajem? Uspavanke za malu djecu. A mala i ona malo veća djeca se odgajaju na mislima plasiranima u medijima zadnjih dana. Na licemjerju, snobizmu i podlosti. Među Hrvatima. U čije igrice mišlju uleti i pokoji Srbin, tek ravnoteže radi. A mjesto za polemiku otvaraju im „srcem i dušom“ proračunati Bošnjaci.
Najneinventivniji producent imao bi stalnu erekciju da mu je u rukama ovakav scenarij. Nebrušeni dijamant. Virtualni Džekići koji pune dnevnice medijskim smradovima.
Pozivalo me tako sa svih strana usred ljeta, da se očitujem glede nemilih događaja na elitnoj nam sceni magisterija i doktorata, haman da sam skakaćica na noge mi lepebrenasto duge.
Ali, imam jedan veliki problem sa tim konstelacijama i osobama koje su u igri, kao i usudim se reći, mnogi obični ljudi. Rasprava Lovrenović-Lučić je briljantna za pratiti sa estetske strane pisane riječi. Pa i iz povijesnog konteksta. Istančan i ubojit smisao za stil i događaje. Mjesta na vrhu intelektualnog Kilimandžara ima samo za rijetke. I posebne. Pa ipak, diviti se jednom ili drugom bezrezervno, a prešutjeti neke stvari isto je kao ništa ne raditi.
Lovrenovića zasuti lovorikama, a ne priznati sebi da dolazi iz okruženja uzajmnog građanskog divljenja, privatnog kruga šeher-mislioca gdje svi antifašistički dišu kao jedan i misle kao jedan, a svaka stranputica se kažnjava raznoraznim epitetima od kojih je najomiljeniji klero-fašist, je lažno i bijedno. Prisjećam se sada i svog osobnog statusa onomad mlade zvijezdice na tom njihovom nebu dok sam s kamena čupala hercegovačke tajkunerije i gadosti na vidjelo. Ali u trenutku kada dirnete u njihove svetosti, združeno bratstvo ublehaških taština i susretnete im njihovu hinjenu humanost sa odrazom u zrcalu, vi ste tek mala kamenjarska nacionalistkinja i samo će vrijeme pokazati kada će iza vašeg osmijeha izrasti jedan novi, ženski Goja s Briga. Suviše jasna kvalifikacija nečijeg obraza.
Isto tako, uživati u Lučićevim jezičnim bravurama, a prešutjeti bolnu točku Ljubuškog, familijarnu i turobnu privatizaciju najperpektivnijeg gradića u gospodarsku avet naspram ostatka Hercegovine, bilo bi zatvaranje očiju pred istinom u korist viših ideala. A za mene većih ideala od ljudi nema. Ljudi koji su godinama čekali plaće po Trgocoopu, u čijim su kućama plakale bebe, koji su kupovali kruh redajući posljednje kovanice na blagajnu, branitelja koji nisu iskoristili nikakve povlastice ili ih iste nisu zapale zbog drugih koji su granate vidjeli samo na filmu.
Ljudi su bolan, to hrvatstvo kojim se busate. Ljudi su buduća država. Gladni ljudi nisu željni umnosti. Samo kruha. Oni nemaju pojma tko je Lovrenović, a o Lučićevim znanstvenim radovima da ne govorimo. Htjeli vi to ili ne, personifikacija prezimena Lučić za mnoge su samo prazne hale nekadašnjih tvornica. A ti „mnogi“ su ipak najvažniji. Oni su vojska najjača. Dok će te istovremeno ekipa mudroslova iz nekog restorana koja glođući janjeću kost stvara novi poredak rasturene države i međusobno se tapše po ramenima, ipak najprije zajebati od svih.
Svi jako dobro znaju, mene je suvišno pozivati u bilo kakav rat protiv Bosne. Zemljopisnog pojma. Bosne i Bosanaca. Njenih predivnih proplanaka, rijeka, neodoljivog duha poštene raje. Koja ne zarađuje za život ližući pod Lagumdžiji, ni Fahri, ni Ceriću, ni Lepom Haretu, već ližući poštanske markice na šalteru u zagušljivom uredu negdje u Varešu, da bi djeci kupio farmerke za školu. Bosne kojoj se gade svi gore pobrojani, na isti način na koji se nama gade ovi naši. Jer ih povezuje identična kleptomanska strast, a njihovi zajednički portreti po zastupničkim domovima liče na smetljišta duša kojih nema.
Također, zbog medijski isturenih habitaša i janjičara posavsko-sarajevske pruge, svi bosanski ujaci nisu daidže. Paradoksalno i paralelno, neki skupni naziv za hercegovačke franjevce vjerojatno bi rezultirao time da cijela moja obitelj bude zakinuta za nedjeljnu pričest. Poštedite nas općeg licemjerja i poštujte Crkvu kao takvu, na isti način kako sa strahom ništa protiv lokalne reći ne smijete. Jer na budalaštine jednog do tri bosanska ujaka, dolazi jedna gromada od primjerice fra Mirka Majdandžića. O kojemu se u Hercegovini ne zna ništa. A čovjek je od onih čija ti blizina naježi kožu i bez da progovori. Svetost reda živi svakim svojim pogledom. I u tišini je obogatio živote stotina tisuća ljudi. Njegova djela neće pronaći put do medija. Jer se ne zna hladiti Tuđmanom kao lepezom naočigled gramzivih novinara kao što to radi fra Petar-na navijanje-Jeleč. Jer njemu u 2010. godini kad ima župu punu ljudi bez posla, jeftine demagogije ne znače ništa. Jer zna red.
A smisao za red ili imaš ili nemaš. On se uči u kući, s prvim koracima. Onda kad ti na ruke dodjeljuju vrijednosti koje kasnije moraš oblikovati kako najbolje znaš za život. Jedna od njih je iskrenost. Za koju ti kazuju da je se držiš, čak i onda kad zbog nje možeš platiti. Ivo Lučić je veliki intelektualni genijalac iz obitelji koja je unazadila moj grad. Kad se znalački sam zna iznijeti sa političkim, medijskim polemikama, po meni nije potrebno da ga se moralistički brani. Ljudi će se opetovano upitati gdje je taj crkveni moral bio za vrijeme seksualnog skandala pred kojim se iz časti i lokalpatriotizma, a možda još nečega, zatvorilo oči. I kako se sustavno godinama zatvaraju oči na razne tajkunizacije i kriminalizacije. Lovrenović je kamen zaglavni čvrste, najčvršće šeher-klike koja samo svoje zakone naziva zakonima, svoje tekstove valjanima, koja smatra svoju urbanost jedinom dostojnom života i svoju humanost najhumanijom, dok se bore za prava manjine koja u BIH ima 6 stanovnika, a cijeli jedan korpus, onaj hrvatski, vole nazivati kamenjarskim klerofašistima, istodobno se oh, grozeći bilo kakvih generalizacija jer su tako passe i nimalo hoch.
Ja, na kraju, nisam podrepaš ničije stranke, ne držim govore, ne štancam rupčiće sa svojim imenom za dokone domaćice da mogu plakati na sapunice, ne sanjam da ću izvesti narod iz bunila buncajući mu još više, neću bojkotirati izbore i volim svog Brku načelnika. Ma da je iz sto lopovskih HaDeZeja. Čovik je.
Zato, tražite ljude, idioti će vas ionako sami naći.