“Kud narodna vojska prođe, sretna će se zemlja zvat…” Tako je nekako išla pjesmica koju su jugoslavenske vlasti usađivale prvoškolcima pri njihovu obvezatnom stupanju u Titojugend pod nazivom “pionirska organizacija”. Nekadašnji pioniri, međutim, danas dobro znaju da bi stihovi trebali glasiti drugačije: “Kud narodna vojska prođe, grobišta će u travu rast’…”
Doista, gdje god su jugoslavenski partizani prošli, za njima su ostajale jame i neobilježena grobišta. Jedno od njih, nadomak Ljubuškoga, kako je javljeno u travnju, uskoro bi trebalo biti istraženo. Općinsko vijeće Ljubuškoga dalo je, naime, pristanak i odredilo pravni okvir u kojem će započeti sustavno otkrivanje i obilježavanja masovnih grobnica na ljubuškome području. Također je donesena odluka o premještanju prve masovne grobnice, koja se zove Tomića njiva, a nalazi se nedaleko od OŠ Marka Marulića i Trgocoopa, u Ulici kralja Krešimira.
Grobište se nalazi se među kućama i zasad je obilježeno malim željeznim križem uz koji se povremeno pale svijeće i polaže cvijeće. Pretpostavlja se da se u grobnici nalaze i kosti ubijenih hercegovačkih franjevaca. »Vjerojatno ima barem jedan, ima svjedoka o tome, a o komu se radi zasada možemo samo pretpostavljati. Najprije bi mogao biti fra Slobodan Lončar pa možda fra Paško Martinac ili moguće fra Martin Sopta. Netko je od njih, a možda i sva trojica. Svjedok koji je to vidio kaže da je iz zemlje virila ruka u habitu. Tko je i je li bilo još svećenika, ne zna se. Ukupno je tu pokopano 17 ubijenih ljudi«, kazuje fra Miljenko Stojić, član općinskog povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta Drugoga svjetskog rata i poraća i vicepostulator postupka mučeništva ubijenih hercegovačkih franjevaca.
Zemljište Tomića njiva na kojem se nalazi masovna grobnica podijeljeno je na pet katastarskih čestica i ima nekoliko vlasnika. Pripovijeda se da je jedan od njih, iz Mostarskih Vrata, ne znajući da se ispod površine nalaze ljudske kosti, počeo na nekretnini graditi kuću i kad je vidio o čemu se radi, odmah je odustao. Vjerojatno će biti i onih koji će smatrati da premještanje kostiju nije najbolji način odavanja počasti žrtvama i dokumentiranja jugoslavenskoga partizanskog zločina, no s obzirom na lokaciju i potrebe života, u ljubuškom se slučaju to čini najprimjerenijim.