Na spominjanje imena karizmatskog pokreta obično ljudi nisu ravnodušni. Jedni će se svrstati u skupnu gorljivih pobornika dok će druga skupina ljudi brzo odmahnuti rukom i nazvati ih kariz-manijacima. Kako uopće vrednovati karizmatski pokret? Ovaj tekst se osvrće na neke negativne stvari koje se događaju unutar hrvatskog karizmatskog katoličkog pokreta.
Riječ karizma dolazi od grčke riječi charis koja znači milost ili dar, a taj se termin u Bibliji koristi za opis različitih nadnaravnih događaja. Posebno su za karizmatsku zajednicu bitni događaji opisani u 1 Kor 12-14. Pod velikim utjecajem pentekostalizma, katolički karizmatski pokret svoje početke ima na američkim katoličkim sveučilištima kao što je Notre Dame krajem 60-ih godina. Pokret je snažno podržao kardinal Leo Suenens koji je slovio kao vodeći liberalni kardinal. Pokret su kasnije podržali pape Pavao VI. i Ivan Pavao II.
Čudesna ozdravljena na seminarima
Okruženje koje se stvara na karizmatskim susretima je jedna od bitnih karakteristika karizmatskog pokreta. To okruženje uključuje molitve nabijene emocijama, a posebno je česta molitva u jezicima. Također se često spominju čudesna ozdravljenja. P. Mijo Nikić u svom članku “Psihologija sugestije i snaga vjere” kaže kako je moguće da se radi o čudesnim ozdravljenjima, ali se najčešće se radi o privremenim ozdravljenjima zbog moći sugestije karizmatskog voditelja ili autosugestije bolesnika. Budući da se promjena događa pomoću sugestije ili autosugestije, ona nije trajna jer se nije promijenio stil života ili životna filozofija koja je dovela do bolesti. Na karizmatskim seminarima se stvara atmosfera koja je pogodna za vjeru, nastavlja p. Nikić, ali pogodna i za sugestiju i autosugestiju. Stvara se okruženje u kojem se pjeva, pleše, daje se oduška molitvama u jezicima, čime progovara čovjekova sputana podsvijest u kojoj se nalaze bolne psihotraume čime se uklanjaju simptomi vezani uz njih. Ali ovo nije definitivno rješenje. Ako se osoba bitno ne promijeni, te dalje na ovakav način nastavlja rješavati probleme tako da ih potiskuje, simptomi psihosomatskih bolesti opet će se javiti i osoba će ponovno biti bolesna, završava p. Nikić. Ovdje vidimo mogući mehanizam zašto postoje skupine ljudi koje stalno idu na seminare napuniti baterije. Zapravo su možda ušli u začarani krug iz kojeg ne vide izlaz jer nisu izašli iz jednog uskog okvira razmišljanja gdje će vjerom čudesno ozdraviti, a misle da to ozdravljenje dobivaju na karizmatskim obnovama.
Promoviranje ideje naslijeđenih prokletstava
Velik utjecaj protestantskog pentekostalizma i njegove teologije vidljiv je na karizmatskim zajednicama koje se sakupljaju u Hrvatskoj. Jedna od najpoznatijih karizmatskih zajednica jest i Dobri pastir. Tako se u Dobrom pastiru promovira ideja naslijeđenih prokletstava. Osnovna pretpostavka je ta da negativni postupci naših predaka uzrokuju patnje budućih generacija što se naziva naslijeđeno prokletstvo. U članku vlč. Dražena Radigovića se može pročitati: “…Tako uzrok tvojim problemima mogu biti grijesi koje je Bog osudio, a učinili su ih tvoji preci, pa možeš biti svet, dobar i plemenit, često ići u crkvu i primati sakramente, a usprkos svemu imati probleme, neprestane nevolje i nesreće u životu…”. Naravno, ova tvrdnja je potkrijepljena odgovarajućim citatom iz Biblije (iz SZ, naravno) što je tipično za sektaška tumačenja. Ovakvu rečenicu bi očekivali da čitamo nekakav ezoterijski časopis, a teško bi je očekivali iz usta jednog kršćanina, a pogotovo katoličkog svećenika. Ovu ideju osim vlč. Radigovića promovira i poznati hrvatski karizmatski svećenik fra Smiljan Dragan Kožulj te poznati strani katolički karizmatici Robert DeGrandis i James Manjackl.
Kao što je to u mnogim drugim idejama, spomenuti karizmatici ovu ideju nisu smislili sami nego je do njih došla iz jednog izvora. Izvor ideje o liječenju obiteljskog stabla potječe od liječnika Kennetha McAlla. Što se tiče katoličkog pogleda na liječenje obiteljskog stabla, liječenje obiteljskog stabla ima velikih problema. P. Mihály Szentmártoni u svom članku “Liječenje obiteljskog stabla” spominje sljedeće teološke poteškoće. Generacijsko liječenje odbija katoličko naučavanje o sakramentima krštenja i ispovijedi. Generacijsko liječenje niječe slobodu volje. Ako osoba i protiv vlastite volje može stajati pod utjecajem svojih predaka, a isto tako se može sloboditi čak da za to ne zna (tako tvrdi McAll), onda je to nijekanje osobneslobode. To znači da osoba nije odgovorna sa svoje čine i ponašanje – što znači da nije potreban ni sakrament ispovijedi. P. Mihály Szentmártoni također upozorava na ezoterijske elemente koje se nalaze u liječenju obiteljskog stabla. Voditelji izlječenja su uvjereni da imaju posebno znanje o uzročniku nekog zla, mogu jasno prepoznati pretka koji je izvor zla te imaju viđenja o njemu. Tako da čak Robert DeGrandis govori o “novoj karizmi” koju naziva “viđenje”.
Faith movement
Još jedan pokret koji je snažno utjecao na domaću karizmatsku zajednicu Dobri pastir jest pokret faith movementa. Neki od poznatih svjetskih predstavnika ovog pokreta jesu Kenneth Copeland, Kenneth Hagin, Paul Crouch i Benny Hinn.Dio nauka je snaga pozitivnog priznavanja. Rhematologija (teologija izgovorene riječi) je poznata kao pozitivno priznavanje. Naglašava snagu vjere koja se iskazuje kroz riječi i misli. Naša budućnost ovisi o tome što izgovorimo ili kako dobro upotrebljavamo duhovne zakone (u duhovnim borbama, naravno). Dio nauka pokreta faith movementa je i evanđelje zdravlja i bogatstva (The Gospel of Health and Wealth). Nijedan vjernik ne smije ikada biti bolestan nego mora proživjeti cjelokupni život na zemlji i konačno zaspati u Isusu (prema Haginu). Svakoga kršćanina treba pratiti financijski blagoslov. Svi nam ti blagoslovi pripadaju kao djeci Božjoj (samo ih trebamo uzeti kroz vjeru). Onoga koga ne prate ova obilježja živi izvan Božjeg plana. Ne možemo reći da se cjelokupni nauk faith movementa izravno provodi u zajednici Dobri pastir, ali očigledan je jak utjecaj dijelova nauka tog pokreta koji su ovdje spomenuti. Tako u Rhemi br. 12 u članku “Živjeti svoje kršćanstvo” vlč. Dražen Radigović piše u zaključnom poglavlju teksta: “To da sam krštenjem postao Božjim djetetom i baštinikom neba, znači da je Bog moj Otac. Ako je on moj Otac, a ja njegovo ljubljeno dijete, znači da se za mene brine. Sve što mi treba da budem sretan, uspješan i blagoslovljen, želi mi dati. I daje mi sve što mi je potrebno. Tako: sve što Bog ima moje je! Ja sam baštinik neba! I želim se već sada koristiti svojom baštinom, već sada imati stostruko od svega što mi je potrebno (po Isusovoj riječi), da budem sretan i da svojim životom proslavim Boga! Pitanje je: Ako smo baštinici Božje sile i blagoslova, zašto živimo tako siromašno? Zašto nam je život pun poraza i neuspjeha? – Zato što se nismo do kraja predali Kristu i jer nismo svjesno prihvatili svoje krštenje.” Ovo razmišljanje je praktički prekopirano iz faith movementa. Ne treba ni govoriti da se radi o vrlo opasnom tumačenju Biblije koji nije u skladu s naukom Crkve. Vjera jest neka ezoterijska sila, a materijalno stanje jest znak Božjeg blagoslova. Čim se pojavi neka nevolja ili neuspjeh objašnjenje je nevjerojatno jednostavno: nisi imao dovoljno vjere. Zapravo je strašno pomisliti što se događa s psihički nestabilnijim osobama kada potpadnu pod
ovakav nauk. A takve osobe upravo bivaju privučene ovakvim stvarima.
Nakon obraćenja odmah mistika?
Današnje društvo je društvo u kojem prilično jako vlada uzrečica “Želim sve i želim sada”. Tako se i u karizmatskim zajednicama žele odmah skočiti na neke stupnjeve duhovnosti koje dolaze kao kruna nakon dugotrajnog i mukotrpnog rada koji nije uvijek lagan i zahtijeva odricanje. Poznato je da u duhovnom životu postoje neki stupnjevi od kojih je prvo obraćenje, a tek je posljednji korak mistika. Kod karizmatskih pokreta se stvara dojam da se preskaču srednji koraci, te nakon obraćenja odmah slijedi mistika. I sve je puno nekakvih mističnih iskustava. Jesu li to stvarno mistična iskustva? Rasprava na ovu temu obično rezultira time da je čovjek koji želi ukazati na ovaj problem previše razuman u očima karizmatika. Treba li nam karizmatska obnova unutar Crkve? Kao što je spomenuto ranije u tekstu, karizmatski pokret su podržali pape Pavao VI. i Ivan Pavao II., što nam daje potvrdan odgovor na pitanje koje smo postavili. No iz konkretnih primjera iz karizmatskih susreta i karizmatskih zajednica ovdje u Hrvatskoj jasno je da postoje određeni problemi za koje ne možemo reći da su zanemarivi.