Tisuće, pa i desetke tisuća grobova hercegovačkih izbjeglica u doba ustanka 1875. – 1878. godine razasuto je na jadranskoj obali od Herceg-Novog u Crnoj Gori, pa do Dalmatinske zagore, Zadra i Obrovca. Taj niz se nastavlja kroz tzv. Vojnu krajinu, Slavoniju, i Srbiju gdje su bježale izbjeglice iz Bosne u kojoj je ustanak upola kraće trajao, te Crnu Goru gdje su opet bježali
Hercegovci. Jedno od rijetkih djela koje obrađuje stradanja hercegovačke sirotinje od turskih progona, austrijskog licemjerja, bolesti i gladi je „Dalmacija i Hercegovačko-bosanski ustanak 1878 – 1878“, Julija Grabovca, objavljeno 1990. godine u Splitu.
Groblja na Jadranu
Tragom navoda u knjizi posjetili smo Slano i otkrili prava groblja. Jedno od njih nalazi se u selu Grgurići nedaleko od Slanog. Na brijegu između naselja i jadranske magistrale nalazi se groblje s lijepo uređenim kamenim križevima. U njegovom lociranju pomogli su nam mještani Niko Lobrović i Miho Dobroslavić koji nam je otkrio u makiju zarasle humke. „Po mojoj procjeni groblje gdje su sahranjivani pravoslavni, zauzima oko 2.000 ‘kvadrata’. Bilo je preko stotinu grobova s kamenim križevima. Na svima su bili natpisi i točno se znala hijerarhija – malim križevima obilježeni su grobovi djece, srednjim žena i mladića, a velikim, visine čovjeka, domaćina kuće“, priča gospar Miho pokazujući humke.
„Čudi me kako nikakva briga o tome nije vođena, natpisi su čitki. Odmah nakon Drugog svjetskog rata dio je rodbina pokojnika odvezla u Hercegovinu, a dio je devastiran u požarima“, veli gospar Miho pokazujući od vatre popucale križeve, pa dodaje:
„Bilo je možda i onih koji su nosili križeve. Prekrasni su, sve je ručno obrađivano, a kamen je vađen na obližnjoj glavici. Po priči starih za vrijeme hercegovačke bune izbjeglica je bilo više nego mještana, bila je glad, nestašica vode i kuga. Mahom se umiralo, i domaći, i izbjeglica“, sumira gospar Miho, dok po natpisima zaključujemo da je pravi pomor bio 1876.
Zbog gustiša nismo se uspjeli probiti do par velikih križeva, ali smo uz pomoć Bože Radića iz Kocejevića otkrili i grobove iznad Slanog. Par grobnih humki, a gospar Božo nam je obećao kad ‘gora opadne’ pokazati još jedno veliko groblje kod sela Majkovi. Posebnih katoličkih groblja nismo otkrili, pa je za pretpostaviti da su sahranjivani u masovne grobnice s mještanima. Dio ih se vratio kućama, a dio je ostao na području Slanog.
„U Grgurićima su danas samo tri domicilne obitelji, ostalo su došljaci većinom iz Hercegovine, mnogi upravo iz vremena ustanka“, sumira Niko Lobrović neka vrsta mjesnog kroničara.
Zaboravljani od sviju
O prilikama u Slanom svjedoči zadarski „Novi list“ iz pera Sava Gožića koji javlja: „Premda nisam čovjek pismen ipak smatram da mi je sveta dužnost javiti vam nevolju jednokrvne, naše braće, nevolje, o kojima sam se glavom uvjerio… Pošao sam iz Dubrovnika u Slano, uz put imao sam što vidjeti. Na hrpe na zemlji crnoj gole i bose, gladne i žedne leže neizbrojene porodice hercegovačke, bez ikavke pomoći… Ta zapuštena čeljad , ko marva, mora da travom svoj želudac puni, ako neće na čas od glada umrieti“, piše 22. svibnja 1876. spomenuti Božić i zaključuje: „Evo u 19. vieku kako živu u Austriji naša nevoljna braća“, Julije Grabovac
„Dalmacija i Hercegovačko-bosanski ustanak 1875-1878“, str. 130.
picasa_albumid=5931919410660523857
Dušan Musa | Večernji list