Traktori su opet na cini – veselo mi priopći rodijak Ikan. Ja svoga prodajem deset godina i nikad nisam moga dobit za njega pet iljada maraka. Sad mi nude deset. Koji su to đavli da traktori poskupe u krizi? Moj traktor oće kupit ljudi iz Banja Luke, Bijeljine, Žepča…
Svjetske ekonomske krize ponajviše pogađaju gradsko pučanstvo koje može uštedjeti na svemu osim na hrani. Jer, jesti treba svako čeljade barem dva puta dnevno. Zato u krizama selo i poljoprivredna proizvodnja dolaze na svoje.
Svi na selo
Zato sam rodijaku Ikanu savjetovao da ne prodaje traktor, nego da uzore i zasije sve svoje njive, kao i njive svojih susjeda. Jer, ovo nije vrijeme biznisa, nego preživljavanja. A tko može preživjeti? Onaj tko ima svoju njivu, gnojivo, traktor i radnu snagu.
To su, čini se, shvatili i Duvnjaci koji su jesenas uzorali barem deset postotaka više nego ranijih godina, a za proljetnu sjetvu spremaju se obraditi i parcele koje nisu obrađivane već nekoliko godina.
Ovih dana čitamo kako banke otkazuju suradnju velikim agro firmama koje su se pod egidom poljoprivredne proizvodnje bavile uvozom i trgovinom. Privatizirana poljoprivredna gospodarstva služila su im samo kao stacionar za uvezenu stoku i alibi da se bave proizvodnjom hrane.
Poremećaj na svjetskom tržištu radi ekonomske krize samo je zorno pokazao da su tobožnji proizvođači, nagrađivani od države bogatim beneficijama, zapravo šverceri koji su uvoznim mešetarenjem uništili seljačku proizvodnju. Uzmimo primjer eksponirane firme ‘Lijanovići’.
U toj mesnoj industriji od njezina osnutka nikada se nije krmača oprasila, krava otelila, ovca ojanjila… a odojci, janjci, telci, pršuti, pečenice,… vise u svakoj njihovoj mesnici.
I to domaći. Ekonomska je kriza, barem u Duvnu, Livnu, Kupresu i Glamoču… pokazala da je njihov tradicionalni način života i privređivanja najsigurniji način opstanka. Istina, ima traktora, ali nema tko s njima raditi.
No, zato zovu odseljeni sinovi i kćeri s preporukama: ‘Ćaća, uzori Luku’, ‘Ćaća, posadi krumpir na Laticu, posij pšenicu na Stupu, nabavi gudinčiće, a ja ću dat novce za hranu, nemoj kokoši smicat…
– Kad sam ovo doživio, nije mi ža’ umrit. Nu, oni meni svituju ono što sam ja njima govorio. Ko je tu budala? I baš mi drago što je stigla ta kriza. U krizi je spas, kume moj! Ali, ajde ti to kaži mojoj dici. I državi, jeba je Zelčina – veli mi rodijak Ikan.
Piše: Petar Miloš, Slobodna Dalmacija