Naš poznati književnik Željko Ivanković nedavno je objavio novu knjigu priča “Na svoji baštini” u izdanju sarajevske izdavačke kuće “Rabic”. Riječ je o osam priča iz našeg srednjovjekovlja, odnosno pet sasvim novih te tri koje su ranije objavljene u knjizi priča za djecu “Zvjezdangrad”. U novoj knjizi, zanimljivim jezikom i maštom, Ivanković čitatelje vodi duboko u srednjovjekovnu bosansku “Kraljevsku zemlju”, susreće Kulina bana, kraljicu Katarinu, Hrvoja Vukčića i druge velike ličnosti naše povijesti. O novoj knjizi, našoj povijesti i stvarnosti, Ivanković govori u razgovoru za naš list.
Otkud zanimanje za priče iz našeg srednjovjekovlja?
– Moram podsjetiti da je još moja predratna (iz 1990.) knjiga priča ‘Zvjezdangrad’ (a ona je već više od desetljeće i u školskim lektirama, uskoro izlazi i njezino peto izdanje) sadržavala bajke i legende utemeljene u našoj dalekoj prošlosti. To je onaj svijet na kojemu sam kao dijete rastao, podno Bobovca, s pričama o Radakovoj izdaji i padu Kraljevstva… Rastao sam u Varešu podno planina Zvijezde, Peruna i Bogoša i slušao priče iz lokalne mitologije. Vareški ih je kraj tada mnogo čuvao. Čuvao je i uspomene na kraljicu Katarinu, a crne marame na ženskim glavama u nekim selima vareškoga kraja svjedočile su da se one ruše (tuguju!) za kraljicom Katarinom. Da se razumijemo, vremena su to prije nego su u naše kuće ušli prvi televizori i sustavno počeli razarati dugo njegovana obiteljska večernja okupljanja, one intime u kojima su se diskretno gradile i čuvale neke više moralne istine. Naravno, sve sam to što se tiče srednjovjekovlja, pa i moga zavičajnoga srednjovjekovlja, poslije godinama nadograđivao školovanjem i vlastitim radoznalim istraživanjem… A pisanje se ove moje nove knjige (koja u nekim segmentima nije otišla daleko od Zvjezdangrada) nekako poklopilo s vremenom u kojem se za istinu o Bosni bore oni koji je najmanje vole i razumiju. Jednima su puna usta Bosne, a slave njezina osvajača, drugi je vole, ali ne vole njezino ime, treći je vole, ali bi je rado pomaknuli na neki svoj Zapad. A ona je samo to što jest i samo tu gdje jest. Ja sam je ovim svojim pričama, kao i svime čime sam se dosad bavio, pokušavao što bolje razumjeti, jer, da kažem s Andrićem, sve je moje iz Bosne i razumijevajući Bosnu, razumijevam i sebe.
Koliko je trebalo proučavanja prilika i povijesnih činjenica da bi se na način na koji ste to uradili u pričama prikazali tadašnji život?
– Pa, zapravo, cijeli svoj intelektualni život, iako profesijom nisam povjesničar, bavim se, među ostalim, i onim što je moj uži zavičaj, onim što se u srednjovjekovnoj Bosni zovu ‘kraljevske zemlje’. Proučavanje, istraživanje, ma čime se pisac bavio, ma o čemu pisao, neizbježno je, dakle nužno je da bi se uopće bilo vjerodostojan, pa i literarno vjerodostojan. Pripovjedački dar i nerv su jedno, ali znanja tako nužna za bilo koji ozbiljan rad, pa i pripovjedni, posve su drugo, naprosto su imperativna. Naravno, sve vezano uz srednjovjekovlje, pogotovu bosansko srednjovjekovlje i pogotovu ono što je ušlo u moje priče, ne može se doznati iz ‘domaće’ literature. Srećom postoje znanja iz europskog srednjovjekovlja. Ali, da se razumijemo, literatura nije znanost. Znanja su potrebna da čovjek ne bi napravio materijalne pogreške, ali priča, pripovijedanje ima svoju logiku, svoj unutarnje rezone, ona ima krila mašte na kojima živi, ima svoj dubinski mitski sloj, ali i onu životnu epidermu za koju počesto ne znamo otkud dolazi.
U nekim pričama ste odstupili od povijesnih činjenica. Koliko u ovim pričama ima Vaše – piščeve mašte?
– E, da! Znanja morate imati da biste od njih zbog priče odstupali kad vam to ustreba. Uvijek kao ilustraciju navedem Picassov portret gdje se na en faceu nalaze oba oka. Mislite li da Picasso ne zna da je to fizički nemoguće? No, da bi došao u tu umjetničku fazu, odstupio od činjenica, on je morao naučiti zanat klasičnog portreta. Dakle, odstupiti od činjenica, pogotovu u literaturi, može samo onaj tko ih zna, tko ih dobro zna i s razlogom koji je dovoljno poetički utemeljen. Destruirati, dekonstruirati mit u nekoj vlastitoj priči, demontirati činjenični svijet, činjenični niz, može samo onaj tko ga zna i onda kad ga na to natjera unutarnja logika priče. Dakle, ne iz hira, nego zbog priče, zbog nečega što diktira vlastita poetika. Zar to, uostalom, ne radi i narodna priča, bajka, legenda?
Priče su na određen način politički provokativne jer ustrajavaju u kršćanskom, katoličkom obilježju bosanskohercegovačkog srednjovjekovlja. Zašto?
– Ne postoji ništa što nekome nije provokativno. Ja ne pišem da bih podilazio poznatim ili potencijalnim čitateljima, a niti da bih nekoga provocirao. Taman posla da bih se time i htio i imao vremena i želje baviti. Ja pišem priču vlastitoga života, bilo da pišem suvremeni roman, priče o mom Zvjezdangradu ili Bobovcu, bilo da pišem pjesmu ili esej o određenom piscu ili fenomenu… Ja pišem sebe, ispisujem svoj vlastiti svijet, onaj koji znam, koji volim, koji razumijem ili pokušavam razumijevati. A taj dio moga svijeta je snažno obilježen zapadnim kršćanstvom u njegovu dominantno bosanskohercegovačkom varijetetu. A ta je, opet, srednjovjekovna, moja Bosna, kršćanska Bosna, svejedno katolička ili heterodoksna. Pa, krivotvorio bih kad bih je prikazivao drukčijom… Pokušavam je razumijevati u svom njezinom bogatstvu i raznolikosti. Sve to i samo to.
Koliko Vam je pomoglo to, ili Vam možda bilo veći teret i veća odgovornost, što ste rodom iz Vareša, srca srednjovjekovne ”Kraljevske zemlje”?
– Često sam to spominjao: Vareš i širi vareški kraj su moj Macondo, onaj mitski Marquezov zavičaj. Svatko ga ima. To, dakako, i pomaže i odmaže. No, na neki način i dramatično obvezuje. Pomaže mi jer iznutra razumijem tu mitsku svijest šireg vareškog kraja (ne uspoređujem, ali nemoguće je da bi bilo koji Europljanin napisao Marquezovih ‘Sto godina samoće’), živio sam je u važnoj, dječjoj formativnoj fazi, usisao je, kako se to kaže, s majčinim mlijekom. No, to i odmaže, jer pisac mora znati gdje počinje unutarnja, običnom čitatelju često nevidljiva ili jedva vidljiva granica između priče, mita i povijesne, stvarnosne istine, a gdje opet njezin emocionalni sloj, i uznastojati ne podleći nijednome od toga, a pritom biti autentičan. A obveza? Pa ona je naprosto onaj dio priče koji nas je Andrić naučio: Pisac je uvijek dužan svom zavičaju. Zavičaj i ja se već dugo uzajamno oblikujemo, su-oblikujemo. U cjeloživotnoj emocionalnoj i intelektualnoj korelaciji. Koliko u Vašim pričama ima motiva iz narodnih predaja koje ste vjerojatno u Varešu slušali i kao dječak, i koliko su one (te priče i predaje) danas iskrivljene?
– Brojne su priče i legende koje nosim iz tog miljea, ali nijedna u moje književno djelo nije ušla u stanju u kakvom je možete zateći na terenu, jer ja nisam etnolog ni etnograf. Netko je te etnološko-etnografske poslove već prije mene uradio. Ipak, ne zaboravimo da se to nikad dokraja i potpuno ne može uraditi. No, pisca to zanima u mjeri u kojoj svijet mita ili konkretni povijesni svijet, korespondiraju s njegovim osobnim, ali i s univerzalnim. Mit se, dok je on u svijetu oralne predaje, naracije, umjetnosti ne može iskriviti. Svaki je autentičan. On se iskrivljuje onda kad se otuda pokušava preseliti u svijet u kojemu mu nije mjesto, recimo u ideološku sferu, u politiku, u pitanja vjere, nacije, države, što nažalost danas naša sredina nerijetko tako smiješno i tužno, istovremeno, živi.
U pričama opisujete i neke unutarnje nemire, dvojbe… velikana povijesti, poput Kulina bana, kraljice Katarine Kosače… O kojim sve osobama govorite i je li i ovo način da se čitateljima približe osobe iz povijesti, danas možda malo i zaboravljene?
– Meni su ti likovi naše srednjovjekovne povijesti, bilo da je riječ o stvarnim povijesnim osobama ili onima koje su proizvod literarne fikcije, živi ljudi, samo ljudi, sa svim onim što ih prije svega čini ljudima. Sa svim manama i vrlinama, s mržnjama i ljubavima, s idealima, strahovima, dvojbama, nemirima… Oni su za mene, prije svega, ljudi, nimalo drukčiji od nas današnjih… Govoriti o njima znači pričati još jednu priču o sebi, o nama, o ovoj zemlji, o svijetu koji nas oblikuje, identificira, a ako smo mudri i uči nas nečemu… Povijesno vrijeme između bana Kulina i kraljice Katarine nije ni lijepo ni idealno, pa ipak bajka, mit, legenda čuva u njima i s njima neku priču o boljoj prošlosti. Njoj tamo, u priči, i jest mjesto. Moja zadaća u tom smislu nije čitateljima išta približiti, pojasniti, naučiti ih… Ali ako im ove moje priče ili barem poneka od njih otvori prozor u neki novi svijet ili dirne intimu nekog njihova svijeta, na način na koji su mene okupirale dok sam na njima radio, moje će zadovoljstvo biti umnoženo.
Na koricama tvrđava u Ljubuškom
Knjiga je ilustrirana i zanimljivim crtežima. Zašto je na naslovnoj stranici tvrđava u Ljubuškom?
– Jedna od meni najdražih priča u ovoj knjizi je priča o Ljubuškom, o Ljubušinu gradu. Tu sam, čini mi se, na zanimljiv način uspio dekonstruirati povijesnu priču, legendu na vrlo šarmantan način. Hercega Stjepana i njegovu Ljubušu izvukao sam iz njihova prirodnog (legendarnog) miljea i preselio u ponovno ispričanu priču, dajući joj novi kontekst, novi život, umjetnički ih transponirajući i uzdižući do junaka univerzalne vrijednosti. Posebno mi je to drago, jer sam tako priče o srednjovjekovnoj Bosni obogatio i jednom lijepom pričom iz Humske zemlje. A tvrđava u Ljubuškom doista je prelijepa na crtežu Ludwiga Hansa Fischera, iz doba Austro-Ugarske, tako da joj nisam mogao odoljeti.
