– Viđa sam ga, ali šta ako pritisnem pogrišno dugme? Sve će eksplodirat i đavlu otić. Pa ti se ja pješice oborim niza stepenice, Is’sa mi draga, brže sam iša neg oni mačak iz crtanog. Ja rodici donio fascikl i papire, a ona ne mere doć sebi kako sam brzo donio. Ja reka da sam stavio lift u četvrtu brzinu, pa me razotkrili da se ne znam vozit liftom. Zato sam sad napravio lift za našu dicu da se ne sramote u tuđem svitu!
Prilikom nedavnog hodočašća Gospi Međugorskoj otresito mi se obrati krupni prosijedi čovjek prodorna pogleda.
– Ti si Petar Miloš, da mi Bog kaže – pruži mi ruku ljudina sa širokim osmijehom.
Priznah da sam tražena osoba, a onda me ljudina snažno zagrli, pa potom podsjeti na naše druženje kod Vlahe u Mostaru, kada sam osamdesetih godina tu došao raditi za Radio-televiziju Sarajevo. I sjetih se onog legendarnog Veležova nogometaša Zelenike i ostalih Vlahinih gostiju, a među njima i Bude Buljana.
Ostalo mi je u glavi da je taj Budo Buljan, a o njemu se radi, bio zaposlenik u mostarskom “Sokolu” i pričao sjajne gostioničke priče. Kao, na primjer, da je u Rusiji za okladu pijan hodao čeličnom konstrukcijom na dvadeset metara visine. Pa kad sam taj njegov potez usporedio s Andrićevim Ćorkanom koji je pijan hodao ogradom na drinskoj ćupriji, Tiho se okosio na mene kazavši:
– Jebo te Ćorkan, ja sam hoda iz svoga ćeifa. Dakle, 20 godina nisam čuo za Buljana. I baš mi bijaše drago kad sam shvatio da sam ga susreo. Ali me Budo uze za ruku i naredi da iz Međugorja vozim za njim do Čitluka kako bih vidio njegov pothvat. Pa mi u središtu Čitluka pokaza veliku peterokatnicu, a pokraj nje dogradnju iste visine, čiji je on investitor i graditelj.
Čudesni lift
– Ništa neobično što bi zanimalo novine – kažem ja nakon obilaska.
– Priznajem da si napravio modernu i krasnu zgradu s 18 stanova za prodaju, ali to nije vijest za novine.
– Nisam te ni zva radi toga, nego radi lifta – obrecnu se Buljan, pa pozva nekoliko djece koja se okupiše pred dizalom.
– Vidiš li sada, rodijače, šta sam ja napravio? Zašto? Ma, ovo je prvi lift u Čitluku, a nisam siguran da ga ima ijedna stambena zgrada u Širokom, Posušju, Grudama, Tomislavgradu…
Ja sam ovaj lift napravio kako radi stanara, tako i radi dice. Kad sam ja doša sedamdeset osme u Zagreb k rodijaku, onda mi stara rodica dade ključe od auta i lifta, pa veli da je joj donesem neke papire iz auta. A mene muka spopala. Ne znam ništa o liftu – priznao je Budo.
– Viđa sam ga, ali šta ako pritisnem pogrišno dugme? Sve će eksplodirat i đavlu otić. Pa ti se ja pješice oborim niza stepenice, Is’sa mi draga, brže sam iša neg oni mačak iz crtanog. Ja rodici donio fascikl i papire, a ona ne mere doć sebi kako sam brzo donio. Ja reka da sam stavio lift u četvrtu brzinu, pa me razotkrili da se ne znam vozit liftom. Zato sam sad napravio lift za našu dicu da se ne sramote u tuđem svitu – pojasnio je.
Tehnički izumi
– Istina, danas i naša hercegovačka dica imaju računala i sve te tehničke izume, ali nemaju lifta. Zato mi je draže da sam napravio lift nego ove stanove. Tu mogu sva dica iz Herceg Bosne položit vozački ispit za lift. Besplatno. Ja sam instruktor. Neće naša dica ić u Rvacku i svit bez položenog ispita za lift. Prije se govorilo da ni jedno misto ne može bit grad ako nema kiosk i pedera, a ja bi doda i lift – završio je živopisni Budo.