Utjecaj medija na svakodnevni život

Živimo u svijetu u kojem svakodnevno do nas dođe mali milijun informacija, vijesti i šaljivih stvari. Informiramo se preko novina, interneta, radija, televizije, ali i preko naših prijatelja i ukućana. Dopiru do nas globalne, regionalne, državne, mjesne te vijesti iz naselja (tračevi) i obitelji. Neke od tih vijesti izazovu u nama neprestani smijeh, za neke reakcija je ravnodušna, za neke nastojimo suosjećati, neke nas uspiju rastužiti , a neke razveseliti ili iživcirati.

Kad se družite sa svojim prijateljima često znate reći : „ Ej znaš što sam vidio jučer na internetu (televiziji i sl.) ?….hahaha jesam se ismijao…“ Pa svi reagiraju: „Što si vidio?“ Onda ide prepričavanje doživljaja, ekipa sluša pa netko od njih ispriča što su oni vidjeli. Neki ljudi tako znaju često kopirati to što su vidjeli ili čuli negdje i čak poistovjetiti se s tim.

Iako ćemo to često zanijekati, mediji utječu na naš život u prilično velikoj mjeri, samo je bitno koji mediji služe za naše informiranje jer ne prenesu svi svaku vijest na isti način.
Mediji uvijek imaju svoje miljenike, one koje žele blatiti i one koje žele uzdizati. Novinari imaju moć da od anonimna čovjeka naprave superzvijezdu, i da nekom „uglednom“ čovjeku unište život. Tako je u svim segmentima ljudskog društva.
Iako moram priznati da se novinari često nalaze pod pritiskom, kako od urednika koji traže priču pod svaku cijenu u zadanom roku, pa makar priča bila izmišljena, tako pod pritiskom političkih elita koji traže promidžbu. Mnogi znaju reći: „Ako kontroliraš medije, možeš reći i da kontroliraš narod.“ Sigurno je da ima dosta istine u tome, ali postavlja se pitanje: „Zašto moramo biti povodljivi za onim što nam se nameće?“

Mediji se svakodnevno natječu tko će imati senzacionalniji i kreativniji naslov. Tako kada se dogodi neka nesreća u prometu, dobivamo fraze poput „vlak smrti“, „autobus straha“, a kada im ponestane kreativnosti dobivati ćemo vijesti tipa „automobil s manualnom promjenom brzina udario u drugi automobil sa zadnjom vučom.“ Kada umre neka poznata ličnost, uglavnom se o mrtvima piše najbolje, ipak postoje oni koji i mrtve žele blatiti. A ta ličnost bez obzira na sve dobije barem dvostruko više obožavatelja nego što ih je imala za života, jer oni što je nisu mogli podnijeti, postaju povodljivi i počinju je obožavati.

Tako kod nas ljudi postaju povodljivi i za izrazom R.I.P. (Rest In Peace) u prijevodu „Počivaj u miru“. Kršćanski pozdrav je postao univerzalan, pa ga tako koriste muslimani, ateisti, židovi i drugi. Mnogi do jučer nisu znali što to uopće znači, a misle da ispadaju pametniji time što su rekli „Počivaj u miru“ na engleskom. Iako ovaj izraz nema direktne veze s utjecajem medija, ima veze s komercijalizacijom kojoj su uvelike pridonijeli i mediji, pa sam ga naveo samo kao primjer. Što uopće znači biti komercijalno? Znači  nešto za masovnu proizvodnju, nešto što svi koriste i što se svima treba svidjeti. Komercijalno obuhvaća razne reklame, pjesme, priče, te poznate osobe poput sportaša i pjevača koji u njima sudjeluju. Mediji uvelike pridonose komercijalnom, prije svega korištenjem stranih riječi kao domaćih u reportažama i prilozima. Od inače zanimljiva čovjeka, mogu napraviti običnog idiota, koji će za plaću koju mu daju glumiti najvećeg klauna na svijetu. Redovno serviraju nešto što se masama sviđa, ali pojedinačno baš i ne.

Često se zna reći da je svijet globalno selo pa tako dobivamo informacije u našim medijima o hollywoodskim zvijezdama i njihovim avanturama. Iako, kad se gleda neki članak u novinama o Angelini Jolie i ostaloj ekipi i njihovom privatnom životu, ljudi često pomisle : „Koga zapravo briga ?!??“ Ali svejedno, takvi članci su ipak viđeni i čitani. Također dobivamo i informacije o sukobima u svijetu, politici, ali i raznim banalnostima. Dobivamo informacije iz crne kronike o raznim monstruoznim radnjama, silovanjima, razbojstvima, pljačkama, mafijaškim obračunima. Dnevno budemo zasuti velikim brojem informacija, tako da iako u tom trenutku reagiramo spontano, i nastojimo suosjećati ili smijemo se nečemu, nakon nekog vremena zaboravimo da se uopće nešto dogodilo. Tko se još sjeća njemačkog vratara Roberta Enkea koji je počinio samoubojstvo? Ili nekih drugih stvari za koje su pisani ogromni naslovi, a zaborave se za tjedan dana. Iako je istina da vrijeme pregazi neku vijest, ali dok svi pričaju o njoj i mi ćemo pričati.

U medijima možete vidjeti kako ne malo puta osumnjičeni bude proglašen krivim. U redu je proglasiti nekoga krivim za koga se pouzdano zna da je kriv, ali kako se može proglasiti netko kriv za određeno kazneno djelo, a tek je istraga počela, i treba ispitati sve okolnosti? A s druge strane onaj koga mediji ljube, odnosno tko ih potiče ili surađuje s njima, prikazat će se u najmanju ruku kao svetac. Tako je i u politici, političari koji su na vrhuncu moći imaju neprestano ulizivanje od većine medija, pa makar radili neke pogrešne stvari za koje će posljedice kasnije biti teške, prikazivani su kao nepogrešivi spasitelji, ali zato kad im popularnost naglo opadne, svi će ih gaziti i blatiti, jer imaju i previše materijala za to. Danas si gore, sutra dolje. Svake izbore, ali i poslije njih, možete iščitati koga koji mediji favoriziraju. Tako vam nastoje popularizirati inače ogavne face, a one, što ste vi simpatizirali, oblate. Netko će to i progutati i promijeniti mišljenje. Sve se može podnijeti, samo je važno da se nastavi kvalitetna suradnja koju su imali dok su ovi bili na vlasti po sustavu : „Ti meni ovo, ja tebi to.“ Usluga za uslugu. Pa tako su spremni  ići i do samog dna novinarstva i izvješćivanja, i pisati razne izmišljotine i zadirati u najintimnije dijelove ljudskog života, sve kako bi njihovi favoriti pobijedili, a suparnici doživjeli težak poraz.

Mediji su uvijek željni senzacija i ekskluzivnih stvari. Na kraju to ih i održava na životu. Ono što ljudi trebaju je biti informirani i biti u toku, ali u životu mediji ne smiju biti naša osnovna životna literatura. Sve što nam prenesu treba uzeti s dozom rezerve. Ne smijemo dopustiti da mediji upravljaju našim životima niti uzimati sve što kažu „zdravo za gotovo“. Ne treba se povoditi za pričama, ne treba tražiti uzore među njihovim miljenicima. Tako, kao što nekog vole sad, mogu uništiti idući trenutak otkrivajući ili izmišljajući prljave stvari o njima. Ako se unosimo u neke senzacije i slijepo ih prihvaćamo, onda smo gori od onih što ih pišu. Jer nije nužno ispravno ono što svi drugi vole ili ne vole. Ispravno je ono što vi zaključite nakon što ste sagledali sve činjenice.