Na magistralnoj cesti Ljubuški – Grude, a još uvijek u općini Ljubuški, nalazi se župa Vitina. Ovaj predio prkosi hercegovačkom kršu svojim zelenilom i vodom. Štoviše, vodom na svakom koraku.
Nekoć su na mjestu današnjeg polja bili jezero i močvarno tlo
, te su tek Austrougari napravili nasipe kako bi spriječili rijeke da se izlijevaju po polju, i tako uporno uništavaju usjeve. Sada je ovo polje melem za oči koje su se zasitile gledajući u stijene.
Tko zna kako je Vitina dobila ime, nas je asociralo na latinsku riječ vita koja znači život. Smještena je na predivnom plodnom polju kojim protječe rijeka ponornica Trebižat, a ispod tipične hercegovačke kršne brdine gdje izvire očaravajućom silinom rijeka Vrioštica. Zbog toga možda Vitina kao augmentativ od latinske riječi život. Ali nagađanja kažu drukčije. „Neki povjesničari tvrde da je postojao neki veleposjednik Vito, pretvorbom čijeg imena u posvojni pridjev dobivamo ime ovog naselja. Drugi svoje tvrdnje temelje na podatku da se na području Vitine, još za vrijeme hercega Stipana Kosače, utemeljitelja Hercegovine, vijećalo o svim najvažnijim pitanjima te vojvodine. Budući da se tada govorilo ikavicom, vijećnici su bili vićnici, odnosno vitjnici, a otuda se to mjesto prozvalo Vitina“, stoji u jednom izvoru na internetu. Kako bilo, zaputivši se u Hercegovinu, odlučili smo svratiti u župu Vitina, pa da vidimo kako vjetrovi dolje pušu i što fratri kažu.
O životu i smrti u Vitini
Posljednjeg dana ove zime krenuli smo na jugozapad naše zemlje ne bismo li ulovili koju zraku sunca i ogrijali se, ali pratili su nas kiša i snijeg sve do kraja puta.
Stigavši pred župnu crkvu u Vitini, prvo smo primijetili kako su u tijeku radovi unutarnjeg obnavljanja. Odlično, pomislismo: bit će materijala za pisanje. Kako župnik trenutačno nije bio kod kuće, sačekali smo ga „njuškajući“ u skladu s pozivom, po dvorištu, crkvi, među radnicima, ne bismo li štogod više saznali za početak priče. Ispred župne crkve se prostire predivan pogled na plodnu dolinu, a u daljini se već vidi Vrgorac, jedan od graničnih prijelaza za Hrvatsku. Iza crkve nadvile su se stijene kao da prijete onima koji nečistih namjera krenu ovamo. Unutra skele, materijal za rad, prekrivene klupe, ali se vidi kako je crkva zaista velika i lijepa. Na vitrajima se vide likovi hercegovačkih franjevačkih mučenika ubijenih od 1942.- 1945., od kojih su neki i bili upravo iz Vitine. Uskoro je i župnik fra Mladen Sesar stigao te nas pozvao u župni ured kako bismo u miru mogli razgovarati o životu i smrti u Vitini.
Odmah „u letu“ dobacujemo kako vidimo da se crkva obnavlja. „Sigurno je to veliki projekt koji iziskuje veću količinu financijskih sredstava…“, konstatiramo mi, a župnik s osmijehom odgovara: „Dotjerujemo je za slavlje sljedeće godine.“ Ipak sljedeće godine puni svojih prvih sto godina.
Vraćanje staroga sjaja
Otkada je došao na župu, fra Mladen stalno nešto radi i obnavlja. Kako kaže sam, mnogo je tu posla bilo za uraditi. Trenutačno se unutrašnjosti crkve vraća njezin izvorni oblik kakav je imala kada je izgrađena. S godinama koje su prolazile, u crkvu su dodavane, prema tadašnjem mišljenju, nužne stvari, tako je strop spušten ne bi li se stvorio topliji prostor, a boje zidova su se izmjenjivale. Sada je vrijeme da se vrati stari sjaj župnoj crkvi jedine župe u Bosni i Hercegovini koja je posvećena svetom Paškalu Bajlonskom. „Kako napreduju radovi“, pitamo, a fra Mladen odgovori: „Napreduju!“ Radove obnove financiraju velikom većinom vjerni župljani, kako oni što žive još uvijek ovdje, tako i oni koji su otišli u potrazi za boljim životom u druge zemlje. Međutim, ime koje se uvijek i iznova spominje kada je riječ o pomoći izdaleka je fra Častimir (Timothy) Majić. On svakom prilikom koju ugrabi pomaže svojoj rodnoj župi iz daleke Amerike. Fra Častimir je rođen iste godine kada je završena izgradnja župne crkve, što znači da će sljedeće godine, akobogda, u Vitini biti dvostruko slavlje: stoljeće crkve i čovjeka. Iako je već zagazio u 100. godinu života, ovaj vitalni fratar još uvijek mari za svoje korijene kao što je to činio cijeloga života, a s vremena na vrijeme napiše i pokoji članak za Naša ognjišta. Uz fra Častimira valja spomenuti i don Aleksandra Acu Borasa (1922.) koji rado pomaže kod podjele svetih sakramenata: pomirenja i euharistije, a na Cvjetnicu i na Veliki petak sudjeluje u pjevanju Muke.
Kada idu u crkvu, baš idu
Pitali smo jesu li ljudi ovdje vezani za svoju crkvu i župu. Fra Mladen kaže kako, nažalost, “nisu pretjerano”. On bi volio kada bi više bili i osjećali potrebu i volju za crkvom, misom, svetim sakramentima: „Oni koji idu u crkvu, baš idu, ali zato oni što ne idu, isto tako, baš ne idu.”
Prema podatcima iz posljednjeg blagoslova obitelji, u župi živi 750 obitelji s 2850 duša koje obitavaju u selima Vitina, Proboj, Otok i Grabovnik. Nekoć su se ljudi ovdje većinom bavili poljoprivredom, danas mnogo manje – postato je to tek sekundarnom djelatnošću. Ljudi rade u Ljubuškom i Grudama, a zbog blizine granice ima i onih koji rade u Hrvatskoj.
U župi su, pored fra Mladena, i župni vikar fra Dragan Ružić te sestre Celestina Šola i Marija Jovanović koje su članice franjevki od Bezgrješnog začeća iz Dubrovnika.
lako kaže kako bi mogao biti bolji odziv na misama, župnik ne krije zadovoljstvo kada je u pitanju aktivnost župljana koji idu u crkvu. U župi su aktivni veliki i mali zbor koji su pod ravnanjem gospodina Zdenka Vištice. Frama okuplja 30-ak mladih koji sudjeluju i u spomenutim zborovima. Pri župi je osnovano i kulturno-umjetničko Vrioštica. Ovaj KUD će njegovati stare običaje ovoga kraja: plesove, gangu i kulturu.
Sačuvat će svoju tradiciju od zaborava za neke nove naraštaje koji dolaze. Također, za potrebite u župi odnedavno skrbe članovi udruge Volonteri sv. Paškala. Župljani informacije o svim događanjima dobivaju iz Glasnika sv. Paškala, a trenutačno se radi i na izradbi župne web stranice, te će novosti biti dostupnije diljem svijeta. O blagdanu zaštitnika župe sv. Paškala ove godine trebao bi se tiskati Godišnjak župe.
Puno života, a uspavano
Prije nekoliko godina prilikom iskopavanja cijevi za vodovod, u Vitini su pronađeni primjerci čovječje ribice (endemske vrste vodozemaca), i to dugi i do 30 centimetara. U šali je netko na internetu napisao kako je to dokaz da postoji hercegovačko podzemlje i kako je vrte napredno. U jednom dvorištu u Vitini se nalazi najstarija maslina u Hercegovini, te se prošle godine jedan Ljubušak dosjetio kako bi se mogao okušati u maslinarstvu: zasadio je prvi maslinik u Hercegovini… i to uspješno, dodali bismo. Vidite, nije baš bezlično malo i dosadno mjesto, premda je toliko uspavano da bismo se kladili da jest. Iako nema puno mještana islamske vjeroispovijesti, u središtu mjesta je obnovljena mala džamija. Fra Mladen kaže kako nije imao kontakta s muslimanima, ne toliko što ne želi, nego jednostavno malen je broj, a ni oni se ne trude. Osnovna škola je, čini se, ne tako davno obnovljena, ali u blizini nje stoji i zgrada koja je u ruševnom stanju. Naivno pitamo župnika što se dogodilo s njom, da je nije granata pogodila u ratu ili vatra zahvatila poslije rata. On nam kaže kako je od nebrige takva. Šteta što nebriga, dosada i dokonost čine da ovako lijepo mjesto propada i runi se.
Potreban pokret
Vitina je, kao i svako drugo malo mjesto u Bosni i Hercegovini, uspavano. Kao vanjski promatrači konstatirali bismo kako mjesto ipak ima potencijala malo živnuti. Ovaj kraj je blagoslovljen kao malo koji. Toliko vode i predivna plodna polja prkose kršu.
Kada bi se netko zainteresirao pa uložio u pogon za uzgoj i preradu voća i povrća koje Vitinsko polje može izroditi… vjerojatno bi se puno dobroga moglo pokrenuti. Ne bi ljudi išli drugdje živjeti i tražiti posao. Kada bi se bajkovito vrelo Vrioštice sredilo i obnovili postojeći objekti, eto divnog „izgovora” za turizam, a da ne spominjemo blizinu vodopada Kravice. Možda čak i ukrotiti vodu u boce pa prodavati Vrioštičku vodu? Ma koji je Hercegovac ne bi kupio? Ljeti, na putu prema Jadranskoj obali, bilo bi ovo savršeno mjesto za odmor i okrjepu.
Prije rata ovdje su ljudi autobusima svraćali, kažu nam, na vrelo, a danas nema više toga. Ljudi se moraju odlučiti doći ovdje, a ako nemaju nešto lijepo za vidjeti, zašto bi i dolazili? Da se osposobi stari restoran, uredi i očisti park koji je već davno izgrađen ovdje, da se minimum truda uloži, sigurno bi se isplatilo. Međutim, treba se pokrenuti. A to je problem koji dijeli većina stanovnika naše zemlje: „Neka, netko će drugi!”, a život bi ovdje mogao biti ugodan i lijep. Pozdravivši se sa župnikom, zaputili smo se dalje, a fra Mladen nastavio s radnicima svoje obnavljanje. Ovaj iskaz završit ćemo stihovima koji najbolje opisuju ono što smo vidjeli prilikom posjeta Vitini – ljepotu.
Da bi znala kraljica Libuša
Svu lipotu polja vitinskoga
Nju bi vile u Vitinu snile
Fra Grgo Martić, Osvetnici
{xtypo_rounded3}
Sv. Paškal Bajlonski (Baylon)
Paškal je bio sin Martina Baylona i Izabele, rođ. Jubera. Rodio se 16. svibnja 1540. na svetkovinu Duhova u Hermosau, u Aragonskom kraljevstvu, današnjoj Španjolskoj. Bio je pastir, ali veoma pobožan. Želio je postati franjevac pa je strpljivo čekao taj trenutak, te 1546. stupio u Red manje braće, bosonogih franjevaca.
Vršio je revno i predano službu samostanskog vratara. Slobodno je vrijeme uglavnom provodio u euharistijskome klanjanju. Častio je napose Majku Isusovu pa je pred mjesnim oltarom znao i zaplesati.
Izmučen velikim pokorama, svetac je u 53. godini života osjetio da mu se bliži kraj. Umro je kao što se i rodio – baš na blagdan Duhova 17. svibnja 1592. u Villa Realu, nedaleko od Valencije. Iza sebe je ostavio malu knjižicu vlastitih duhovnih iskustava, ali i poticaje ljudima da se zalažu živjeti dublje kršćanski.
Papa Pavao V. uvrstio je 1618. brata Paškala među blaženike, a papa Aleksandar VIII. pridružio ga je 1690. popisu svetaca. Papa Lav XIII. imenovao je svetog Paškala Svecem euharistije – zaštitnikom svih euharistijskih djela, društava i kongresa.
{/xtypo_rounded3}
Ksenija Ninić, Katolički tjednik| LJ::portal