Državni arhiv u Dubrovniku (DAD) meka je mnogih istraživača mediteranske prošlosti. Puno je hercegovačkih ljudi i naselja zapisano perima dubrovačkih notara, bez obzira je li se radilo o darovima, pljačkama, porezima ili kakvim drugim prigodama. Bez tih zapisa povijest Ljubuškoga u 15. st. bila bi mrtvo slovo balkanskoga svemira. Sve donedavno znalo se da je najstariji spomen Ljubuškoga 21. veljače 1444., kada Gojslav Orlović daruje neimenovanu ljubušku crkvu. Taj događaj od 1995. slavi se kao Dan općine Ljubuški.
Prošle godine saznasmo da se u DAD-u nalazi još stariji zapis o Ljubuškom 20. veljače 1438. (objavio Poskok). U njemu Dubrovačka republika daruje franjevcima u Ljubuškom veliki modij soli (62,5 kg) za vlastite potrebe: Fratribus minoribus de Liubussa unum modium grossum salis pro suo usu. I postari Ljubuški ljeta Gospodnjega 2008. za šest godina. Kadli ove godine dr. Marijan Sivrić objavi članak o franjevcima u Humskoj zemlji, gdje saznasmo da su dubrovački gospari opet bili darežljivi prema Ordo fratrum minorum u Ljubuškom.
Na 266. str. zaključaka Maloga vijeća piše (na srednjovjekovnomu latinskom, s tipičnim pokratama): P(ro) fr(atr)ib(us) de Gliubussa p(ondus) salis. Captu(m) fuit: q(uod) officiales gabelle Narenti dare dono facere debeant in Narente fr(atr)ib(us) de Gliubussa modiu(m) unu(m) salis ad m(en)sura(m) grossa(m). Za one kojima je latinski baba Roga: Za franjevce u Ljubuškom veliki sud soli. Bilo je odlučeno što moraju učiniti službenici carinarnice u Drivima: Dati na dar u Drivima franjevcima u Ljubuškom jedan veliki modij soli. Odluka je datirana 15. veljače 1435. I postari Ljubuški ljeta Gospodnjega 2009. za tri godine.
Opet Ljubuški, opet veljača, opet franjevci, opet sol, opet darovnica! A veljača? Zašto nije, recimo lipanj, pa da Ljubušaci u slavu općinskoga dana mogu igrati lopte? Pa, Dubrovčani su u veljači pravili završni račun, nakon čega su višak soli dijelili malo Bogu malo narodu.
Iz navedenih triju zapisa u Dubrovačkome državnom arhivu može se zaključiti kako je u prvoj polovici 15. st. Ljubuški postojao kao srednjovjekovno naselje. U njegovu središtu, gdje se danas nalazi crkva sv. Kate, na lokalitetu koji nosi naziv Crkvina, podignut je franjevački samostan sa crkvom. U blizini je bio vjerojatno i gradski trg, a na brdu Buturovici nalazila se tvrda kula. Radi se o tipičnoj srednjovjekovnoj shemi: Naselje s trgom i crkvom u središtu, koje štiti utvrđeni dvorac na vrhu. I danas Ljubuški, nakon šest stoljeća, ima središte, trg i crkvu na istome mjestu. U najstarijim zapisima o Ljubuškom njegovo ime glasi (G)liubussa, što znači Ljubuša. Tvrđava iznad Ljubuše bila je nazvana Ljubuški grad. Vremenom se naziv grad izgubio, pa je ostao samo pridjev Ljubuški.
Teško je reći koliko je franjevaca tada bilo u Ljubuškome. Kako se u zaključcima Maloga vijeća navodi, bili su u množini, najmanje pet-šest. Nije lako potrošiti pola kvintala soli, ako se štedljivo soli jelo. Samostan u Ljubuškom, prema tradiciji koju su prenijeli franjevački ljetopisi, porušili su Osmanlije 1563. Novi samostan, nakon tri stoljeća, sagrađen je na glavici Humac, koji kilometar jugozapadno od drevnoga samostana.
Kako je istraživačima krenulo, možda će Ljubuški svake godine postariti za nekoliko godina. Možda se tkogod zapita: Ili će se umoriti povjesničari, ili će Dubrovčanima nestati soli, ili će franjevci odbiti darovnicu?
