Vlado Pavičić: Zvirići

Rad u Word formatu – lisice.info

1. Uvodne napomene

Suvremeni su povjesnici često skloni dvadeseto stoljeće na opće povijesnoj razini nazvati «stoljećem rata», a ukoliko bismo istu sintagmu htjeli uporabiti za prostor Ljubuškog, onda bi s punim pravom takvu atribuciju ponijelo 17. stoljeće, napose njegova druga polovica. Kako svako «zlo nije za zlo», tako ni ratovi toga doba nisu bili samo doba stradanja, razaranja i prisilnog pomjeranja stanovništva, već upravo posljedično tome, izlazak iz oceana anonimnosti na povijesnu scenu mnoštva imena osoba i naselja, pa tako i onih iz ljubuškog kraja, među njima i Zvirića. Naime, u tadašnjem demografskom rasulu mnoštvo se izbjeglica iz zaleđa našlo na jadranskoj obali, gdje su im dušobrižničku skrb pružali franjevci iz tamošnjih samostana, zabilježivši pri tome i njihova imena, mnogima prvi i jedini put. Činjenica nešto češćeg spominjanja u tim okolnostima Zvirićana, nego žitelja iz drugih ljubuških naselja bila je, uz ostalo, i razlogom što smo im već posvetili jedan članak,[1] zahvativši kronološki baš ta ratna vremena do konca 17. stoljeća. Raščlambama na temelju ne baš osobito velikog broja podataka, ipak se uspjelo u grubim crtama orisati demografsku sliku Zvirića za tih burnih vremena, koja daje naslutiti osnovnu joj značajku – neprestanu mijenu i vrenje do potpunog rasapa.

Stabiliziranjem političkih i društvenih prilika nastalih mirom u Srijemskim Karlovcima, koje nije značajnije poremetio ni skorašnji ratni sraz poznat pod nazivom Mali ili Sinjski rat, uslijedit će i demografsko stabiliziranje, čiji će konačni ishod biti vidljiv početkom druge polovice 18. st. kada se na Zvirićima pojavljuju tri nova roda, Jurkovići, Ilići i Paponje, koji će susljednost održati do danas. Dakle, predmet ovoga rada bit će praćenje nastavka procesa demografskih previranja, s tendencijom postupnog stabiliziranja i novoga procvata, na primjeru sela Zvirići, a sve to od završetka ratnih srazova 17. st. do prvog desetljeća 19. stoljeća.

2. Prostorni okvir – od Hardomilja do Jasenice, od Trebižata do granice

Selo Zvirići, naselje ljubuške općine i humačke župe, smješteno je na njihovom jugoistočnom rubu s desne strane rijeke Trebižat, čiji ga čuveni vodopad Kravice povezuje sa selom Studenci, koje je smješteno na lijevoj obali spomenute rijeke. Riječni tok bi ujedno bila i sjeverna granica ovoga sela. Na visoravni, smještenoj između Crnog Brda i brdâ Gradine i Mitruše, nalazi se selo Jasenica, koje ga omeđuje s istoka, a u podnožju spomenutog Crnog Brda nalazi se selo Stubica[2] i ono predstavlja sjeveroistočnu granicu Zvirića. Nasuprot njima, s jugozapadne i zapadne strane Zvirići graniče, s također ljubuškim selima, Bijačom i Hardomiljem, dok se s juga, uz državnu graničnu crtu RH, dodiruju s dalmatinskim selima Prud i Dragovija u župi Vid i općini Metković.

3. Povijesni okvir

Kraj Morejskog rata – vrijeme cijepanja i razgraničenja

Nakon što je više od dva stoljeća «tiranida otomana» pritiskala prostor sela Zvirića, on je ipak tijekom Morejskog rata bio oslobođen i nalazio se u rukama Mlečana. Još je M. Vego iznio podatak, ne pozivajući se, doduše, na izvor, da je Mihajlo Zubac-Radmanović, rodom iz Paoče u Broćnu, predvodio 1693. oslobođenje. Zvirića i Jasenice.[3] Da su u sklopu ostvaraja mletačkog strateškog cilja u Neretvi – zauzimanje Čitluka i Gabele, Zvirići doista bili u rukama Mlečana već 1693. najzornije nam svjedoči investitura kojom je Bartulu Jelaviću dodijeljeno 40 kanapa[4] zemlje u istome.[5] Za tih borbi u rukama Mlečana nije bio samo prostor sela Zvirića, nego sav prostor s desne obale Trebižata, gdje pojam desne obale treba shvatiti uvjetno ne preslikavajući mehanički današnji riječni tok i stupanj njegove uređenosti tri stoljeća unatrag, kada od toga nije bilo ni traga.[6] Dakle, granična crta povučena nakon mira u Srijemskim Karlovcima (linea Grimani), a koja i danas vrijedi, nije bila odraz načela uti possidetis,[7] po kojem je dogovoreno razgraničenje, već je, kako vidimo, u ovome slučaju od njega odstupljeno. Iako je Serenissima na mirovnim pregovorima uspjela i za sebe izboriti spomenuto načelo, ipak je od njega odstupila pri određivanju granice u dubrovačkom zaleđu ponajvećma zbog nastojanja dubrovačke diplomacije Ako je tako bilo u tom slučaju, onda nije jasno zašto je od istoga odstupila na prostoru Ljubuškog, osim ako nije ocijenila da joj pouzdanija granična crta koja ide obroncima brdâ, nego nestalnim riječnim tokom.

Činom razgraničenja taj, dotad etnokonfesionalno i etnokulturno, cjeloviti prostor podijeljen je između dva imperijalna sustava, čime su Zvirići ostali u sklopu otomanskoga, upravo na samom njegovu rubu.

 

Novi ratni sraz – nova zla slutnja

Nakon dva velika i iscrpljujuća ratna sraza 17. stoljeća nije trebalo proći ni desetljeće i pol, pa da se prekine «vječni mir», dogovoren u Srijemskim Karlovcima, a potpisan između Osmanlija i Republike sv. Marka 7. veljače 1699. u Beogradu,[8] i neraščišćeni se računi i prijepori razriješe još jednim ratom. Kao da su odmah počeli pripreme za to, Osmanlije su nedugo nakon sklopljenog mira, još tijekom 1699, pristupili sređivanju stanja u Bosanskom ejaletu, popravljajući postojeće i podižući nove utvrde, posebice u pograničnim krajevima, te uspostavljajući nove kapetanije. Tako se držalo da je ljubuška kapetanija uspostavljena nakon Morejskog rata gdje se kao njen prvi zapovjednik spominje Mahmud kapetan 1705.[9] Međutim, kako s tim pomiriti podatak da se već 1695. za agu azbana u velikoj tvrđavi u Ljubuškom postavlja Mahmut kapetan i to nakon ostavke brata mu Ahmed-age?[10] Dakle, deset godina prije do sada poznatoga prvoga spomena, još u tijeku Morejskoga rata, javlja se Mahmut kapetan, što bi moglo govoriti u prilog tezi da je ljubuška kapetanija osnovana u tijeku spomenutog rata. Tome bi dodatno u prilog govorila i činjenica da bi ti azbani zapravo mogli biti pasbani, koje i Kreševljaković navodi kao vojničku postrojbu koja je postojala u sustavu kapetanija.[11]

Rat, kojim je prekinut taj nedavno sklopljeni «vječni mir», Osmanlije su navijestile Mlečanima 9. prosinca 1714. Za razliku od prethodna dva ovaj je trajao znatno kraće, nepune četiri godine, donijevši Mlečanima, uz velike prostorne gubitke na Levantu, sitne dobitke na dalmatinskoj bojišnici, te otriježnjenje i svijest da su postali drugorazredna europska zemlja, daleko od nekadašnjeg sjaja i moći. Tijekom rata prostor Ljubuškog, čiji su Zvirići sastavni dio, bio je uistinu pošteđen znatnijih pustošenja[12] i značajnijih migracijskih kretanja.[13]

 

Bez novih ratnih razračunavanja do nestanka oba imperijalna sustava

Sve crne slutnje u pogledu nastavka ratnih događanja 17. stoljeća i u sljedećem, 18. stoljeću, koje je mogao izazvati novi mletačko-osmanski rat iz 1714. pokazale su se neutemeljenim, jer do propasti obaju imperijalnih sustava na području Ljubuškog nije se zbio više ni jedan ratni sukob, koji bi poremetio životnu svakodnevicu ili izazvao procese dalekosežnijeg značaja. Dapače, smirivanjem napetosti u međusobnim odnosima i stabiliziranjem društvenih odnosa na obje strane došlo je do demografske obnove, posebice na mletačkoj strani, gdje se stvaranjem agrarne prenapučenosti okreću i pravci migracijskih kretanja, tako da mnoštvo pojedinačnih selidbi sada ide prema ispražnjenim prostorima na osmanskoj strani.

 

3. Poslijeratni nastavak demografskih previranja

Izostanak većih migracija i oduševljenja za njih

Ukoliko bi se kao jedno o tipičnih obilježja i Kandijskog i Morejskog rata moglo uzeti skoro bespogovorno masovno bježanje i prelaženje ispod osmanlijskog gospodara na mletačku stranu, to se, nakon gorkih razočarenja izigravanjem obećanog od ovih potonjih, u ovome ratu nije ponovilo. Dapače, kao da rezignirani glas makarskog ljetopisca nakon Kandijskoga[14] ili reski vapaj glavarâ iz Popova nakon Morejskoga rata,[15] upućen oba puta Mlečanima nakon izdaje sjajnih obećanja, otkriva sav oprez i nepovjerenje plaćeno tako skupocjenim iskustvom. Iako je jamačno jedan od razloga nedostatka masovnih selidbi u ovome ratu bio i to što se «ljudski spremnik», odakle se moglo očekivati to seljenje bio dobrano ispraznio, ipak je pouka izvučena iz prethodnih selidbi i oduševljenog dizanja na oružje protiv bivših osmanskih gospodara bila presudna. Zorno to svjedoče nastojanja Vule Nonkovića oko privlačenja seljaka Popova[16] ili taktiziranje Matiše Alilovića, glavara kršćana u Blatu i Broćnu s dostojanstvom i plaćom age, koji cijelo vrijeme rata održava vezu s mletačkim dužnosnicima i pouzdanicima, ali selidbu izvodi na samom koncu rata, kada je krajnji ratni ishod bio izvjestan.[17]

U nedalekom zažapskom susjedstvu, dio kršćanskih podanika ne samo da se nije odazivao na mletačke pozive za prijelazom, već je stupao u osmansku službu i sklanjao pokretnine u njihove tvrđave da je zaštiti od pljačke. K tome su se neki, već prebjegli, kršćani s istoga područja, kao primjerice Vuk Obradović i Nikola Crnčević, usred rata, otputili iz mletačke tvrđave Smrdan k stolačkom kapetanu ishoditi pomilovanje za izbjeglice nedavno otišle.[18]

 

Do prvih poslijeratnih stanovnika

Jesu li Zvirići u Morejskom ratu uistinu postali terra deserta, gdje su se nakon amnestije proglašene još tijekom 1699. vratili Grgrurinovići[19] i Grgići[20] ili su, bar ovi potonji, pregrmjeli ratna stradanja ne napuštajući svoja ognjišta, na temelju dostupnih vrela nije moguće reći. Međutim, izvjesno je da su Grgići jedini zvirićki rod koji je ostvario kontinuitet od prvoga, imenom poznatog, sloja stanovništva iz vremena Kandijskog rata (Nenadića i Palinića) do onoga koji je naselio taj prostor sredinom 18. stoljeća (Jurkovića, Ilića i Paponja), čiji će potomci nastaviti «dugo trajanje» (la longue durée), do naših dana. Ukoliko su oboji i bili privremeno napustili svoje domove, ipak im se nije dogodilo ono što se dogodilo sa susjedima im iz nedalekih broćanskih sela, Dragićine i Dobrog Sela, koji, kad su se povratili iz izbjeglištva, nalaze zauzetim svoja imanja od strane novodoseljenih muslimana.[21] Ukoliko dva gore spomenuta roda nisu u potpunosti i za stalno napuštala Zviriće, već bi se vraćali čim bi minula neposredna pogibelj, ipak ni o njima (osim spomena Andrije Grgurinovića iz 1703, dok mu je otac Matijaš istodobno na Tuziblju u Vidu),[22] niti o nekim novim žiteljima, prema dostupnim izvorima, nema spomena u tome selu od Karlovačkog do iza Požarevačkog mira.

 

Barišići – prvi novospomenuti žitelji

Nedugo iza potpisanog mirovnog ugovora u Požarevcu, dok je na terenu još trajalo razgraničenje, u izvorima nailazim na novi zvirićki rod – Barišiće,[23] koji se na Zvirićima mogu pratiti samo iduća dva i pol desetljeća, a zasigurno ih više nema 1768, kada se javlja potpuno novi sloj stanovništva. U matici[24] što ju je vodio fra Jure Ćelić iz Blata,[25] «kurat u Borovcima 1718.», u razmaku od tri godine nalazimo dva upisa Barišića. Jurino krštenje:«1719. na 15. lipnja – karsti ja fra Jure Ćelić Juru sina Petra Barišića Zvirića(!) i njegove žene zakonite Ružice. Kum bi Andrija Borovac iz Vida.»; i Mihovilovo vjenčanje:»1722. na Zvirići – Vinča ja fra jure Ćelić Miovila Barišića s Antonijom ćerju Pavla Sočića. Kum bi serdar Jure Bebić.»[26] Dakle, na Zvirićima tada postoje dvije bračne zajednice Barišića, Petrova i Ružičina, te Miovilova i Antonijina. Iako nemamo nikakva izravna dokaza da su Petar i Miovil braća, ta nam se mogućnost čini najvjerojatnijom. U svezi spomena ovih dviju obitelji, neizbježno se nameću pitanja otkud se pojaviše i kakva im daljnja sudbina bješe? Odmah treba reći da odgovor na ta pitanja u ovome trenutku nije moguć. Pogotovo ne izričit! U vrelima nema nikakve naznake otkuda izroniše s ova dva upisa odmah iza Maloga rata, a isto tako ni gdje se djenuše iz tog mjesta za manje od tri desetljeća. U Zvirićima ih «hvata» još samo biskupski popis iz 1742, i to Ilijino kućanstvo s dvoje i Markovo sa sedmero čeljadi,[27] a do biskupskog popisa iz 1768. i dolaska novih žitelja nestaju bez traga.

U susjednim Studencima, kad se prijeđe most preko Trebižata na Željigoštu, koji povezuje ta dva sela, i krene prema Ljubuškom ili Broćnu, naiđe se na Barišića glavicu, gdje prebiva istoimeni rod. Tu već 1742. nalazimo Marka Barišića, starješinu devetočlanog kućanstva,[28] a četvrt stoljeća kasnije, 1768, Ivana na čelu sedmočlanog kućanstva.[29] U tome selu, na spomenutoj Barišića glavici, susljednost su održali sve do danas. I pored svih nastojanja da povežemo prvo spomenute, Miovila i Petra i sina mu Josipa, s Barišićima iz oba biskupska popisa i iz oba sela nisu dala nikakva rezultata. Jedino možemo ostati u sferi nagađanja i pretpostavki, priklanjajući se, za muku, najmanje nevjerojatnoj. Zbog toga smo primorani pribjeći ispitivanju obiteljskih predaja o podrijetlu, ma koliko one bile nepouzdane, te se fokusirati na Barišiće iz najbližeg susjedstva, budući je ovo patronimičko prezime vrlo brojno i rasprostranjeno kod Hrvata,[30] te utvrditi njihovu možebitnu povezanost.

Odmah želim isključiti iz razmatranja Barišiće iz Makarskog primorja[31] i Sućurja na Hvaru, potomke Kačića. Iako ima naznaka da je uistinu bilo selidbenih kretanja pojedinih rodova iz Makarskog primorja prema unutrašnjosti pod osmanlijskom upravom, i to baš prema Ljubuškom, ipak mi se čini da u tome pravcu uopće nije postojalo selidbeno kretanje tamošnjih Barišića,[32] starinom Kačića, te ih stoga ne uzimam u daljnja razmatranja.

Studenački Barišići pričaju za sebe da su došli iz Rakitna od tamošnjih Barišića i naselili se u Studence,[33] dok oni iz neretvanskog susjedstva, iz Vidonja, vele da su došli iz Vrlike,[34] odnosno iz Vruljine Prodoli.[35] Dok za don Radinu predaju o podrijetlu iz Vruljine Prodoli uopće nismo mogli ubicirati to mjesto, don Milinu predaju o doseljenju Barišića u Vidonje iz Vrlike moramo isključiti, jer ih u Vrlici nema u popisima 17. i 18. stoljeća i tamo se javljaju tek 1830. s dva kućanstva.[36]

Argumenti kojima se potkrjepljuje podrijetlo vidonjskih Barišića od Jeličića ne čine mi se čvrstim i mislim da ih treba, u najmanju ruku, uzeti s velikim oprezom.[37] Naime, točno je da Kačić pjeva o junaku Petru Barišiću, starinom Jeličiću[38] i točno je da Bartul Jeličić dobiva zemlju u Neretvi,[39] ali mislim da to nije dovoljno da vidonjske Barišiće povežemo s njima.

Predaju pak studenačkih Barišića o rakitskom podrijetlu treba uzeti s krajnjim oprezom, jer se isti ranije javljaju u Studencima, nego u Rakitnu.[40] Ukoliko bi u njoj i bilo zrnaca istine, onda bi ona jedino upućivala na moguće selidbeno ishodište -posuški kraj, odnosno Vinjane,[41] gdje bi bila matica i rakitskih,[42] kao i mnogih Barišića koji u sjevernoj migracijskoj struji otiđoše prema Kupresu[43] i dalje prema Posavini.[44]

Ukoliko bi željeli sažeti ovo razglabanje o zvirićkim Barišićima, nekako mi se kao najmanje nevjerojatne ili bar ravnopravne svim ostalim mogućim nameću dvije hipoteze: Prva, da su izvorni ljubuški rod, koji je na Zvirićima izumro, možda baš u kugi koja je uslijedila koncem 1742,[45] ili, s tko zna kojeg razloga, nekud odselio, možda baš prema Vidonjama; Druga, prema kojoj bi i ovi Barišići bili vinjanskog ishodišta, a Zvirići bi im bili jedna međupostaja prema konačnom odredištu u Vidonjama. Dakle, kako maglica vrela prekriva i njihovu pojavu i njihov nestanak u ovome selu, jedini je izbor iz lepeze mogućih objašnjenja izabrati ono koje se čini najmanje nevjerojatnim.

 

Jeličići – privremeni pojava, kao pokazatelj nastavka demografskih previranja

Nedugo iza spomena Barišića i nedugo, također, iza Malog rata na Zvirićima se javlja još jedan rod – Jeličići,[46] koji će stoljeće iza toga, stalnim naseljenjem, osamostaliti jedno novo selo začeto u zvirićkom okrilju – Stubicu. U istoj godini, s razmakom manjim od pola godine, javljaju se, kao i kod Barišića, dva upisa toga roda u vezi sa Zvirićima, ali još prije Barišića nestaju iz istoga. Upisi su: «1721. na 4. siječnja – Karsti ja fra Jure Ćelić Mariju ćer Jure Jeličića iliti Bilića s Zvirića. Kuma bih Šima domaćica Križana Jeličića.». Odmah iza njega slijedi:»1721. na 15. lipnja – Karsti ja fra Jure Ćelić Birdjitu ćer serdara Jure Bebića i njegove zakonite žene Kate. Kuma bih Vidosava divojka ćer Jerke Bilića aliti Jeličića s Zvirića.»[47] Iz ova dva upisa dalo bi se zaključiti da 1720. na Zvirićima opstoje bar tri bračne zajednice Jeličića aliti Bilića: Jurina, Križanova i Jerkina. Tolika njihova brojnost začuđuje budući ovoj trojci više uopće ne nalazimo spomena ni u Zvirićima, ni u obližnjem ljubuško-neretvanskom susjedstvu u suvremenim maticama. Je li bi to impliciralo zaključak da su tu zabilježeni slučajno, u prolazu, dok su boravili na svojim zimištima na Jasenici i okolici?[48] Kako dvojica od spomenutih Jeličića imaju prilično rijetka imena, Križan i Jerko, to sam antroponimijskom raščlambom pokušao utvrditi moguću povezanost s nekim drugim rodom ili ih pratiti u drugim naseljima, ali osim pronalaska imenjaka i suvremenika im Jerke Grgića, također sa Zvirića, ne utvrdih nikakve dodatne poveznice.[49]

Uz osobna imena ovih Jeličića zanimljiva je pojava i drugog im prezimena – Bilića. Kako su na obližnjem ljubuško-vrgorsko-neretvanskom području postojali ili još postoje Bilići s maticama u Lisicama, Crvenom Grmu, Humcu, te Orahu, odnosno Orahovlju, to sam nakon geneaoloških raščlambi potpuno isključio povezanost lisičkih, crvengrskih i humačkih Bilića s ovim zvirićkim,[50] dok za one s Oraha ili Orahovlja[51] nema nikakvih naznaka o povezanosti, ali ni podataka koji bi to potpuno isključivali.

Dakle, kao što su se u jednom bljesku pojavili, isto su tako s područja Zvirića strjelovito nestali, da bi se pojavili jedno stoljeće poslije, gdje taj ugledni[52] i brojni,[53] čak plemeniti,[54] broćanski rod za stalno ostade i vremenom mjesto svog užeg prebivališta osamostali u novo selo – Stubicu!

 

Petkovići i Volarevići – broćanski iveri kratkoga trajanja

Vjerojatno će daljnja istraživanja u potpunosti potvrditi ono što se već sada, na trenutnom stupnju istraženosti, dade naslutiti – da Broćno, među mikroprostorima slične veličine na hrvatskom etničkom prostoru, nema premca kao izvorište migracijskih kretanja. Za potkrjepu tome, navedimo samo jedan primjer: Korijeni bar trećine današnjeg ljubuškog stanovništva su na broćanskoj visoravni, odakle su pristizali u višestoljetnim selidbama!

Upravo u demografskim previranjima tijekom i nakon ratova 17. i početka 18. stoljeća, žitelji Broćna najintenzivnije sudjeluju. U vrelima, gdje se god «okreneš», vidiš naznaku – iz Broćna ili iz nekog broćanskog sela. Za Petkoviće[55] i Volareviće,[56] o kojima je riječ, te naznake u svezi zvirićkih spomena, doduše, nema, ali je s druge strane znano da im je tamo ishodište.

Spomen pripadnika oba ova roda uz Zviriće vezan je za bilježenje njihove smrti. I to tragične smrti:«1739, na 10. kolovoza – Marin Vukić iz Vida i Luka Petković iz Zvirića utopili se više Opuzena.»[57] i «1743. na 22. studenoga – Grgo Volarević poginuo je u dobi od 43 godine i ukopan u groblju Zvirići».[58] Dok za Grgu znamo mjesto ukopa i dob, ali ne i podrijetlo mu i točan uzrok smrti, to za Luku znamo i podrijetlo i uzrok smrti, ali ne i to je li mu Neretva, osim mjesta smrti, bila i grobište. Iako ne znamo ni Lukinu dob, opravdanim nam se čini pretpostaviti da je on član, možda sin, dvanaesteročlanog kućanstva čiji je starješina Vid Petković, kojega tri godine nakon Lukine smrti zatječe na Zvirićima popis biskupa Dragićevića iz 1742. godine.[59] Možda bi se upravo na ovome primjeru moglo vidjeti kako su u vrijeme tih demografskih previranja Zvirići bili prolazna postaja i izlazna vrata prema mletačkom susjedstvu za selidbena strujanja iz unutrašnjosti pod osmanlijskom vlasti. Današnji vidski Petkovići, koji su tu 1948. imali 62 žitelja u 9 kućanstava,[60] čini se da su upravo potomci zvirićkog Vida Petkovića iz 1742.[61] U Vidu ih, niti igdje drugdje u Neretvi, ne bilježe zemljišnici s početka stoljeća.[62] Nije jasno kako ih u Vidu ne bilježi sačuvano stanje duša iz 1744,[63] kada je 1735. na 12. i 17. prosinca upisana smrt Cvite i Marka Petkovića iz Vida, koji su ukopani u crkvi Bl. Gospe u istome mjestu.[64] Kada 1756. umire Ivan[65] u 56. g. i 1760. Mara Petković,[66] žena Vidakova u 67. g., onda im je kao prebivalište navedena Dragovija, a kao ukopište opet crkva Bl. Gospe od Snijega u Vidu. Najbrojnije kućanstvo u Vidu, odnosno Dragoviji 1792.[67] je ono Petkovića s 18 članova, a starješina mu je Petar Petković sin Vidakov od 38 godina. Ime majke mu nije navedeno, ali je kod upisa sestre mu Jakovice od 19 g. rečeno da je kći p. Vidaka i p. Mare. Ovdje se, međutim, javlja jedna proturječnost: Maloprije smo vidjeli da je Mara, žena p. Vidaka Petkovića umrla 1760, i to u 67 godini, a evo Jakovica, koja bi joj trebala biti kćer, ispada de je rođena 1773. Trinaest godina nakon njene smrti u, za ono doba, dubokoj starosti. Iako ne znam kako suvislo objasniti ove proturječnosti, ipak mi se čini da je «nestanak» Petkovića sa Zvirića bio uzrokovan preseljenjem cijele obitelji u nedaleko prekogranično susjedstvo.

Čini se da je i spomen Volarevića, tog tipičnog vidskog roda,[68] broćanskih korijena,[69] na Zvirićima uzrokovan pograničnim problemima. Vidjeli smo da je njihov pripadnik Grgo tragično skončao svoj život i pokopan na Zvirićima. Najlogičnijim odgovorom na pitanje zašto je pokopan tu, a ne u bliskoj i susjednoj, dalmatinskoj župi Vid, odakle je najvjerojatnije i bio, je taj što ga je iznenadna i tragična smrt zatekla u drugoj državi, pa je problem prijenosa posmrtnih ostataka preko granice riješen ukopom u mjestu pogibije.

Primjeri u vrelima, koji nam govore o procesu demografskih previranja u ovome seoskom društvu na rubu osmanskog imperijalnog sustava, završavaju spomenom tragične smrti Grge Volarevića i već sljedeći spomen zvirićkih žitelja iz biskupskog popisa 1768. nam pokazuje da su ona uistinu u završnoj etapi, jer su sudionici tog preslojavanja održali susljednost do danas. Sva kasnija doseljenja bila su samo popunjavanje slobodnog prostora, od kojih su ona broćanskih rodova Jeličića i Pehara dovela tijekom 19. st. do cijepanja Zvirića i osamostaljenja novoga sela – Stubice.

 

4. Smirivanje demografskih previranja i početak procesa stabiliziranja

Pola stoljeća od pojave u vrelima prvog zapisanog žitelja Zvirića obilježeno je trima ratovima i njima izazvanim demografskim previranjima, do potpunog rasapa u Morejskom ratu, nakon kojeg Zvirići postaju rubno selo osmanskog imperijalnog sustava. Demografska se previranja nastavljaju i nakon završetka tog rata i završavaju do sredine 18. st., kada doseljava potpuno novo stanovništvo, koje će susljednost održati do danas. Umjesto Barišića, Grgića i Petkovića iz 1742, samo četvrt stoljeća poslije, javljaju se Jurkovići, Ilići i Tomići (Paponje). Očito, trebalo je proći još dodatnih skoro pola stoljeća od završetka ratnih destrukcija, pa da se završi proces demografskog vrenja i zrenja i otpočne život rodova koji će susljednost na Zvirićima održati idućih dva i pol stoljeća, do danas, te tako otpočeti proces demografske stabilizacije i novoga uzleta.

Prostor preko Neretve – najslabije zastupljeni areal u migracijskim strujanjima prema Ljubuškom

U hercegovačkim migracijskim arealima s kojih su stizale sastavnice ljubuškog stanovništva, zasigurno su oni s lijeve strane Neretve najslabije zastupljeni. Razlog tome nije samo ograničenost «biološkog spremnika», koji nije mogao, uz davanja prema Neretvi i Dubrovniku, značajnije istočiti živodajnih sokova i prema prostoru Ljubuškog, već rijeka Neretva, koja je uistinu predstavljala selidbenu prepreku, nama danas nepojmljivu. Gledajući prezimensku šarolikost Poneretavlja nakon demografskih previranja 17. st., vidimo da su migracijski valovi iz osmanlijskog zaleđa, bilo lijeve, bilo desne obale, uglavnom završavali u «sudaru» s rijekom Neretvom, uz gdjekoju iznimku, kojima ni ta vodena prepreka nije bila nepremostiva. Nakon prvotnih zauzimanja prostora, daljnja pomjeranja su bila u korelaciji s nevoljnostima i tjeskobama u trenutačnom prebivalištu, te s primamljivošću pogodnosti koje su se nudile na nekom drugom mjestu, pa i s druge strane rijeke. Vremenom su posebnu privlačnost dobivala mjesta na samoj obali Neretve, Metković i Opuzen, nudeći mnoštvo novih mogućnosti poslovnog i gospodarskog napretka, čime su «brisali» tu vodenu barijeru. Među rodove, koji su povoljnije uvjete života vidjeli iza riječne prepreke spadaju Jurkovići i susjedi im Ilići i osim njih gotovo da i nema drugog roda na području Ljubuškog, koji bi prije suvremenih selidbi potjecao s prostora lijeve strane Neretve, odnosno trebinjske biskupije.

Točnu godinu i okolnosti dolaska Jurkovića i Ilića[70] na Zviriće ne znamo, jer nam vrela o tome izravno ne govore, kao što nam ne govore ni o prijašnjem mjestu njihova stanovanja. Međutim, sasvim je opravdano pretpostaviti da se njihov dolazak dogodio na polovici 18. st. i da je to bilo s prostora Hutova, odnosno njegova bliskog zažapskog susjedstva.

 

Jurkovići ili «…valja nama preko rijeke»

Dok za Jurkoviće[71] u dolini Neretve i njoj gravitirajućeg zaleđa s obiju obala nema dvojbe da su iz hutovsko-brštaničkog ishodišta, to za Iliće zbog rane prisutnosti na različitim stranama nije tako izvjesno. Jedina dvojba vezana za Jurkoviće je ta jesu li iz hutovskog Donjeg Sela,[72] gdje ih danas nema, ali na njih sjećanje čuvaju toponimi Jurkovića groblje[73] i Jurkovića omeđina[74] ili su iz prvog hutovskog susjedstva iz Brštanice.[75] Osim u Brštanici i Hutovu, Jurkovići su velika imanja imali i na Lišćima u današnjoj k.o. Čarići, koja se nalazi između Hutova i Graca. Uzmemo li u obzir sva tri spomenuta mjesta, nećemo pogriješiti pretpostavimo li da bi starina Jurkovića moglo biti upravo to šire područje iza planine Žabe, gdje su, s obzirom na svoju brojnost, mogli imati istodobno dvojno stanje – i u Hutovu i u susjednoj Brštanici, pa možda čak i trojno – na Lišćima.

Bez obzira iz kojeg se naselja otputili preko Neretve u Zviriće, činjenica je da su odmah, u prvom zvirićkom spomenu, vrlo brojni. Tada ih u dva kućanstva (Grginu i Lazarovu) ima 22 člana,[76] što predstavlja više od polovice žitelja tog sela. I pored svih daljnjih selidbi sa Zvirića, Jurkovići su do danas zadržali natpolovičnu brojčanu prevagu, nastavljajući se i u novoj sredini baviti stočarstvom,[77] sve donedavno osnovnom gospodarskom djelatnosti. Umjesto Morina iznad Nevesinja, sada im je pastirsko odredište postala planina Ljubuša istočno od Duvna. Koliko im je stočarstvo bila izrazita gospodarska odrednica neka za potkrjepu posluži podatak što ga donosi Patsch, kada koncem 19. st. posjećuje taj kraj:»…Način života u mnogim je stvarima stari. Tako sam među Galićima vidio jednoga 65-godišnjeg muškarca koji u rukama nikada nije imao kakav alat. I u obitelji Jurković u Zvirićima bilo je još prije kratka vremena muškaraca koji nikad nisu spavali pod krovom. Krov nad glavom pravio se za žene, djecu i zalihe.»[78] Nakon puštanja korijena na Zvirićima Jurkovići ponovno krenuše u mnoštvu seoba na razne strane svijeta, a najprivlačnija im odredišta bijahu Studenci i sela uz Neretvu – Gabela i Gabela Polje.

 

Ilići također «forsiraju» rijeku

Ako kod Jurkovića postoji samo dvojba iz kojeg su točno naselja s mikropodručja iza planine Žabe, to kod zvirićkih Ilića rješenje ishodišne zagonetke nije nimalo lako. Činjenica je da je i njihovo, kao i prezime Jurkovića, patronimičkog postanja,[79] ali je kod njih problem što se na mnogo mjesta u zvirićkoj bližoj i daljoj okolici javljaju vrlo rano, te je vrlo rizično svoditi ih sve na istog rodonačelnika. Da se to prezime vrlo davno oblikovalo na prostoru Hercegovine govori nam, osim imena sela Ilići kod Mostara, i to što se upravo mostarski Ilići (Ilinići) javljaju kao vođe bune protiv Osmanlija kod Požege 1596,[80] te kao sudionici bunjevačke seobe na samom početku 17. st.[81] iz Krmpoćana (danas Medviđa između Obrovca i Benkovca), prema Liču kod Fužina, a kojoj je prvotno ishodište bilo u zapadnoj Hercegovini.[82]

U metežu Morejskog rata, nakon oslobođenja Gabele, u Neretvi se susrećemo s nekoliko obitelji Ilića raznolikog prebivališta i podrijetla. Tako u Metkovićima imamo spomen Ilije Ilića 1699,[83] kapetana Andrije 1702,[84] Nikole Ilića i zastavnika(?) Ilića u Vidonji također 1702,[85] 1725. Dominike iz Vida,[86] 1719. Mare žene Petrove iz Jelavića,[87] a 1703. Ivana sina Nikolina i Dominikina bez naznačenog mjesta prebivališta, ali s naznakom da su podrijetlom iz Like.[88] Još prije toga, zabilježena je 1674. ženidba Šimuna Ilića iz Koteza kod Vrgorca,[89] a o mnoštvu spomena Ilića s područja Pasičine, Lapčanja[90] i drugih mjesta Makarskog primorja u 17. stoljeću da ne govorim.[91] Razmatranje o selidbama Ilića na otoke, poluotok Pelješac i dalje po hrvatskom etničkom prostoru, prijetilo bi potpunim udaljavanjem od osnovne niti – zvirićkih Ilića, pa to nećemo ni započinjati. Ukoliko bi i bila točna predaja što je donosi don Rade Jerković pišući o vidskim Ilićima[92] o doseljenju petorice braće iz Hercegovine od kojih se po jedan nastanio u Vidu, Gabeli, Zvirićima, Dusini i Metkovićima, opet se ne bi mogla uskladiti s gornjim i još mnogim drugim podacima iz vrela, kojima raspolažemo.

U traženju ishodišnog areala zvirićkih Ilića nekako se najizglednijom mogućnošću čini da je to Hutovo, i to iz nekoliko razloga. Budući da ih vrela u Zvirićima bilježe istodobno sa susjedima iz oba staništa, Jurkovićima, to mi se čini da je i sama seoba išla zajednički i u dogovoru. Upravo u vrijeme seobe i nakon nje (oko 1760.), uočava se slabljenje i ubrzo nestanak Ilića u Hutovu,[93] gdje se na njihovim posjedima naseljuju Vukorepi i Mustapići.[94] Dodatni razlog, koji bi govorio u prilog o hutovskom podrijetlu ovih Ilića je i taj što se prigodom vjenčanja Grge Ilića Markova sa Zvirića s Mandom Turudić 1778, za Grginu majku, a Markovu ženu Janju Rahičević (vjerojatno Raič) kaže da je iz Zažablja.[95] Dakle, moguće je da se s mužem Markom vjenčala dok su još živjeli u Hutovu, i onda skupa doselili u Zviriće i bili obuhvaćeni biskupskim popisom iz 1768. u kućanstvu što mu starješina bješe Petar Ilić. Stabiliziranjem i brojčanim razvitkom u novom staništu, Ilići početkom 19 stoljeća počinju seliti prema Međugorju i Gabeli.

 

Paponje – posljednji eho demografskih previranja

U popisu iz 1768. u Zvirićima je zatečeno i kućanstvo Ivana Tomića. Budući da je prezime Tomić bio prijelazni oblik između prezimena Vidović i konačnog Paponja, to pod tim prezimenom treba razumijevati Paponje. Međutim, izgleda da su Tomići[96] tu uhvaćeni u «prolazu», dok je šira obiteljska zajednica još bila nepodijeljena i dok jedan odijeljeni ogranak nije za stalno preselio na imanja u Zvirićima. Iz primjera drugih broćanskih rodova, Mijatovića, Jeličića, Planinića, Zubaca itd., poznato je to držanje dvaju imanja, gdje bi se vremenom odijeljeni ogranak razgranatih rodova za stalno preselio. A Vidovići, od koji su proistekle Paponje, uistinu su bili izrazito razgranat rod, koji je uspio svoje ime prenijeti i na ime sela, a već su 1742. imali 6 kućanstava sa 60 članova u broćanskom selu Vlačići. Uz njih, tu je tada bilo i jedno kućanstvo Paponja, Ivanovo, s 8 članova.[97] Do idućeg popisa Vidovići su povećali i broj kućanstava (13) i broj čeljadi (84), te selu nametnuli ime po svome rodovskom imenu.[98] Tako brojan rod iznjedrio je i čitav niz novih rodova s novim imenom, te ih je danas u izvornom imenu ostalo tek nekoliko kućanstava.[99]

Rekoh već da Paponje nisu odmah nakon prvog spomena ostvarili susljednost i stalno naselje na Zvirićima, već su dvojnost stanovanja zadržali do početka 19. stoljeća, kada na Zviriće za stalno preseljava Lovre Paponja, koji je bio oženjen zvirićankom Anđom Lazara Jurkovića.[100] Jeli nevjesta zvirićanka ubrzala odluku o dijeljenju obiteljske zajednice i preseljenju ogranka njenog muža u matično joj selo?

Slično Paponjama i već prije spomenutim Jeličićima, na Zvirićima nalazimo i usamljeni spomen, također broćanskih, Dodiga,[101] koji će, kao i tih dvoje spomenutih, jedno vrijeme «kružiti» okolo Zvirića, da bi tek u drugom desetljeću 19. stoljeća tu zasnovali stalno prebivalište.

Spominjanje prvog zvirićkog žitelja u dostupnim vrelima «pada» u vrijeme Kandijskoga rata, vrijeme izuzetno krvavih sukoba i potpunog demografskog rasapa i trebat će puno stoljeće da se demografska previranja na tome, sada pograničnom, prostoru smire i započne proces novoga demografskog uzleta i potpune revitalizacije tog seoskog društva na rubu otomanskog imperijalnog sustava.

 

5. Demografski pokazatelji s prijeloma stoljećâ organizirani kroz serije podataka

Veljačka matica krštenih – vrelo za serijalnu historiju

Nepuna dva desetljeća nakon što nam vrela ostavljaju trag posljednjeg preslojavanja zvirićkog žiteljstva, pojavljuje se matica krštenih crkvene župe Ljubuški (Veljaci) iz koje možemo pratiti, organiziramo li na temelju nje serije podataka, dio demografske zbilje u seoskom društvu tog pograničnog prostora na prijelazu stoljećâ.

Obaveza, propisana na 24. sjednici Tridentinskog koncila 1563,[102] koja je trebala vrijediti za cijelo područje djelovanja katoličke crkve, na prostoru Ljubuškog je zaživjela s više od dva stoljeća zakašnjenja. Treba li boljeg objašnjenja zašto je tome tako od činjenice da je (kojeg li paradoksa?!) upravo u godini propisivanja te odredbe, prema franjevačkoj predaji, srušen samostan u Ljubuškom, a oni koji su trebali provoditi tu odluku bili pobijeni ili prognani.[103] Ni ostala područja u Hercegovini, u obje biskupije, ne stoje mnogo bolje s matičnim knjigama,[104] dapače, mnoga su imala, što se matica tiče, još zlosretniju sudbinu.[105]

Matica krštenih župe Ljubuški (Veljaci), svezak prvi, počinje 1786. i traje do 1808. Ova župa tada obuhvaća cijelu današnju općinu Ljubuški i ona je kolijevka iz koje su proistekle sve današnje ljubuške župe. Od 1809. počinje vođenje i ostalih dviju matica, umrlih i vjenčanih, i one su za župu maticu, kao i za sve ostale župe kćeri, sačuvane do danas.

Ova se prva matica, nakon što je vrlo kvalitetno obnovljena i zaštićena u Državnom arhivu u Zagrebu, čuva u arhivu župnog ureda u Veljacima. Veličine je 20×15 cm i na njenih 276 stranica upisano je u 1032 upisa 1043 krštenja. Pisana je latinskim jezikom i pismom i prilično čitkim rukopisom.

 

a) Broj žitelja Zvirića kroz dva i pol stoljeća – dugotrajna krivulja rasta i onda strmog pada

Osnovna je značajka kretanja broja stanovnika Zvirića kroz protekla dva i pol stoljeća, što je vidljivo iz tablice i grafikona br. 1, gotovo stalni rast sve do iza drugog svjetskog rata, kada počinje snažni i ubrzani pad, tako da je u tri desetljeća od

1953.-1981. taj broj smanjen za gotovo dvije trećine – sa 613 na 236 stanovnika. Istina, u tom je dvostoljetnom razdoblju gotovo stalnog rasta vidljivo da je bilo i kratkih razdoblja pada. Dok je ono između 1813.- 1867. «prouzročeno» statističkim problemom (1813. Zvirići su iskazani skupa sa Studencima), za ono između 1910. i 1920. držim da

je osnovni uzrok 1. svjetski rat i velika epidemija «španjolice». Upravo nakon tog kratkotrajnog zastoja u vremenu nakon 1. svj. rata, započinje prava demografska eksplozija, tako da se u idućih tri desetljeća, i pored značajnih gubitaka u 2. svjetskom ratu, broj Zvirićkih žitelja udvostručio. I pored nemogućnosti da utvrdimo točan broj žitelja Zvirića iz 1813, ipak se može pretpostaviti da se u nepunih pola stoljeća, od kada je zabilježen novo pristigli sloj stanovništva, broj žitelja udvostručio, što je najbolja potkrjepa činjenici da je do polovice 18. st. došlo do demografskog stabiliziranja, kao osnovice za novi uzlet.

b) Rođenja (krštenja) na Zvirićima

Iako je broj zabilježenih krštenja zvirićke djece u matičnoj knjizi relativno malen, gotovo statistički zanemariv, ipak ćemo na temelju danog stanja pokušati uočiti pravce demografskih kretanja, koje će daljnja istraživanja na temelju ostalih matičnih knjiga iz 19. st. potvrditi ili opovrći. Iz Tablice i Grafikona broj 2 vidljiv je broj i spolna struktura rođenih (krštenih) na Zvirićima po godinama u razdoblju koje je «pokrivala» spomenuta matica. Za te nepune dvadeset i dvije godine na Zvirićima je kršteno 42. djece, od čega 22 dječaka i 20 djevojčica. Dakle, u prosjeku dvoje godišnje. Raspored po godinama je neujednačen, tako da ima godina bez ijednog zabilježenog krštenja (primjerice trogodište 1794.-1796. ili dvogodište 1798.-1799.), dok 1793, koja prethodi spomenutom trogodištu bez ijednog krštenja, imamo zabilježenih čak 9 krštenja. Ukoliko nije došlo do greške u zapisivanju istih, na temelju ovog pokazatelja reklo bi se kao da su se Zvirićani «ispuhali» i da su im bile potrebne tri godine da uhvate novi zalet i dah. Čini se da je i brojčani odnos rođenih između spolova onakav kakvim su ga utvrdila demografska istraživanja na raznim stranama, jer je na 20 ženskih, kršteno 22 muške djece, što se uklapa u uočene i utvrđene okvire.[106]

 

 

c) Mjesečni raspored krštenja i rođenja

Budući da se obred krštenja nije obavljao isti dan kada se dogodilo rođenje, već se to događalo s nekoliko dana, pa i mjeseci razmaka, to ćemo u sljedećim tablicama i grafikonima vidjeti kako se to odvijalo na Zvirićima u promatranom razdoblju. Najviše obreda krštenja obavljeno je u mjesecu ožujku – 16, dok u siječnju i travnju nije obavljeno ni jedno. Dodamo li tome i krštene iz dva jesenska mjeseca (listopada i studenog), broj krštenih se penje na 29 što predstavlja gotovo 70% svih krštenja.[107] Ovaj bi podatak govorio o tome da se krštenje obavljalo, i davalo oduška skromnom slavlju, u razdoblju kada bi nastupio smiraj od poljskih radova ili nakon povratka stočara s planine, odnosno prije izgona na istu. Dok za sva krštenja imamo upisane nadnevke, s rođenjima nije takav slučaj – čak za sedam upisa tih nadnevaka nema.

Rođenja se najviše dogodilo u listopadu i veljači, a nijedno nije zabilježeno u samo u srpnju. Raspored rođenja sličan zvirićkom prisutan je i u nedalekom neretvanskom susjedstvu, u Rogotinu, gdje je također najmanji broj rođenih zabilježen u srpnju i uopće u ljetnom razdoblju od svibnja prema listopadu.[108] Ljetno razdoblje, kao razdoblje s najmanje zabilježenih rođenja zastupljeno je i u demografskoj slici Trilja u 19. st.[109] Najviše pak rođenih na Zvirićima bilo je u listopadu, dok su to u Rogotinu travanj i prosinac, a listopad je na trećem mjestu.[110] U Trilju je u 19. st. najviše poroda bilo u ožujku i listopadu,[111] a na Murteru od 1718.-1815. u rujnu, siječnju i listopadu.[112]

 

d) Kršteni prema zvirićkim rodovima

Od 42 zabilježana krštenja zvirićkih rodova u prvom svesku matice krštenih župe Ljubuški (Veljaci), točno dvije trećine ih je (27) iz roda Jurković (25 pod prezimenom Jurković , 2 pod prezimenom Lazar i 1. pod prezimenom Vidoević).

Zanimljivo je to imenovanje Jurkovića pod još dva dodatna prezimena, od kojih ni jedno poslije nije postalo samostalno. Možda je onaj oblik pod Lazar nastao po imenu prvodoseljenog Jurkovića, koji je za novu sredinu nosio neobično ime. Rekli smo već da popis iz 1768. spominje Tomiće u Zvirićim, ali za stalno iz Vidovića iz Broćna prelaze tek u prvom desteljeću 19. st. Spomen Dodiga i Peara (Pehara), nagovještaj je njihovog kasnijeg stalnog naseljenja na Zvirićima, gdje će Pehari, skupa s Jelčićima, iz zvirićkog okrilja osamostaliti novo selo – Stubicu. Nije jasno, osim ako nije greška pera ili ako im to nisu bila vrata kroz koja su ušli u ljubušku krajinu, zašto su na Zvirićima upisani Beusi (poslije toga upisuju se u Vitini) i Petkovići (poslije toga upisuju se u Studencima)?

e) Zvirićke nevjeste

Iz Tablica 6. i 7. vidimo da su Zvzrićani oženjeni iz 19 rodova od kojih je najplodnija bila Iva Krvavac, koja je bila udana za Ivana Jurkovića (pod prezimenom Krvavac upisana je 5 puta, a pod prezimenima Garbavac i Karančić po jednom). Kod upisa prezimena Sulić i Bitunjanin radi se o istoj osobi, kod koje se još nije bio ustalio novi oblik prezimena- Sulić.

Prema upisu podrijetla zvirićkih nevjesta, vidimo da je najomiljenije odredište zvirićkih momaka, gdje su išli na sila i derneke, djevojke upoznavali i na koncu njima se ženili, bilo Broćno. Kod upisa krštenja zvirićke djece u 37 slučajeva izrijekom je spomenuto podrijetlo majke i od toga Broćno u 23 slučaja, a neko od broćanskih sela spomenuto je još tri puta. Dodamo li tome i sedmerostruki upis Gabele, koja je tada pripadala broćanskoj župi, ispada da su Broćanke rodile preko 78 % tadašnje zvirićke djece. Dodamo li, nadalje, k tome još dva slučaja gdje nije spomenuto podrijetlo majke, ali gdje pouzdano znamo da je iz Broćna, ispada da su Broćanke rodile 35. djece ili više od 83% od ukupnog broja. Uistinu nesvakidašnja povezanost dva mikropodručja!

 

f) Zvirićki kumovi

Kada su već Zvirićani u odabiru svojih bračnih družica u onolikom broju bili upućeni na Broćno, ipak su pri izboru kumova i kuma više bili okrenuti najbližem kućnom susjedstvu, u vlastitom selu, jer su u 24 slučaja kumovi bili iz Zvirića. Vrlo su isprepletene kumovske veze između Jurkovića i Ilića, koji su se međusobno kumili čak 16 puta. Iako na Zvirićima još za stalno nema Paponja (Tomića), i kroz kumstva se naslućuje sazrijevanje njihove odluke za konačnim prelaskom u to selo, jer se 4 puta kume sa Jurkovićima. Od susjednih zvirićkih sela zastupljeni su Bijača sa tri, Hardomilje sa dva i Studenci s jednim kumstvom. Kao što nema ni jedne nevjeste iz dalmatinskog susjedstva s druge strane granice, tako u promatranom razdoblju nema ni jednoga slučaja međusobnog povezivanja putem kumstva između tih mikropodručja. Je li tome razlog samo granična prepreka koja je ometala svakidašnju normalnu komunikaciju ili nešto drugo, teško je reći. Bilo bi zanimljivo znati okolnosti pod kojima je došlo do kumstva Jurkovića (Vidoevića) s Lepanom iz Blata, a napose bi bilo zanimljivo znati je li Ante Levrić iz Primorja, koji je 1807. kum Jurkoviću, zapravo fra Ante Levro iz Brista (Primorja), koji je od 1805.-1808. bio župnik susjednih Borovaca?

g) Zvirićki imenski fond

Kod nadijevanja imena muškoj zvirićkoj djeci u optjecaju je 15 imena od čega je biblijsko-kršćanskog podrijetla njih 14, a samo je jedno (Stanislav), narodno. To je ime tri puta nadijevano i to sva tri puta kod Jurkovića. Zanimljivo je da su ta tri slučaja nadijevanja i jedina koja su zabilježana ne samo na Zvirićima, već i u cijeloj tadašnjoj ljubuškoj (veljačkoj) župi. Najzastupljenije tadašnje ime kod zvirićke muške djece je Mate (4 puta), kao i kod Rogotinjanja, a osim njega, spomenutog Stanislava i Ivana (2 puta), nijedno od imena nije nadjeveno više od jednom.

Ženska imenski fond kod zvirićke djece zastupljen je s 15 imena, od kojih je najbrojnije Matija s tri nadijevanja, te Luca, Manda i Mara s po dva.

6. Zaključno razmatranje

 

Nastupanje razdoblja bez ratnih djelovanja, koje će praktički potrajati gotovo dva stoljeća, uz sve druge nedaće, ipak je pogodovalo ustaljivanju zvirićkog stanovništva i njegovu dinamičnom rastu. Budući da nema matica, niti bilo kakvih popisa koji bi obuhvaćali stanovništvo pojedinih sela[113], to je utvrđivanje broja zvirićkoga stanovništva za razdoblje od prije 1742. praktički nemoguće i samo bi čudo iz turskih arhiva moglo promijeniti stanje. Ratovi su minuli, metež na granici i seobe lagano se smiruju i, vidimo, Zvirići popis biskupa Dragićevića iz 1742. dočekuju s 5 kućanstava i 44 žitelja. Idući biskupski popis 26 godina poslije ne dočekuje ni jedna osoba, niti rod iz prethodnog, ali su tu novi žitelji kojima, očito, zvirićko okružje i ozračje bî izuzetno pogodno i svi ostvariše izvrstan razvitak, očuvavši susljednost sve do dana današnjega.

Do sljedećega izvještaja o broju žitelja, koji nam može biti pouzdan za usporedbu, prošlo je gotovo jedno stoljeće u kojemu od događaja koji su ostavili znatan utjecaj na broj stanovnika treba istaći dvije epidemije kuge. Vidimo da je u tih nepunih 100 godina broj stanovnika gotovo

Dvadesetak godina poslije došlo je svome koncu osmanlijska vlast na ovome prostoru, a sama smjena izvršena je bez velikih potresa

Unatoč svem siromaštvu i svim nedostacima

7. POPIS KORIŠTENIH IZVORA I LITERATURE:

NEOBJAVLJENI IZVORI:

AH – Arhiv Hercegovine,

Regesta acta turcarum, sv. 1, 1-454,

ASZ – Arhiv samostana u Zaostrogu

– ŽM 207, ŽM 208, ŽM 211,

DAZ – Državni arhiv u Zadru,

– Katastri Dalmacije, knj. 26, Libro catastico di Ciclvzani, Metcoviz, Klek et Sassavtani et Fort Opus,

– Katastri Dalmacije, knj. 27, Libro catastico della iurisdictione do Cicluch del sartar Matia Bebiz,

– Spisi op. prov. D. Dolfina 1692. – 1696, knj. 3,

NAS – Nadbiskupijski arhiv Split

– M 67,

– M 113.

Sidžil mostarskog kadije br. 2 (1635.-1783.), rukopis

Župni ured Veljaci

– MK, sv. I

 

OBJAVLJENE ZBIRKE IZVORA:

Đaković, 1979. – Luka Đaković, Prilozi za demografsku i onomastičku građu BiH, ANUBiH, Građa, knj. XXIII, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 19, Sarajevo, 1979.

Fermendžin, 1892. – Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis, JAZU, Zagreb, 1892.

Leksik, 1976. – Leksik prezimena SR Hrvatske, Institut za jezik i NZMH, Zagreb, 1976.

Mandić, 1962. – Dominik Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743 et 1768 exaratis, Institutum Chroatorum Historicum, Chicago – Roma, 1962.

Soldo, 1993. – Josip Ante Soldo, priređivač, Makarski ljetopisi, Književni krug, Split, 1993.

 

LITERATURA

Aličić, 1985. – Ahmed S. Aličić, Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovine, Orijentalni institut, Sarajevo, 1985.

Andreis, 2001. – Mladen Andreis, Stanovništvo Župe Sv. Mihovila Arhanđela u Trilju u 19. stoljeću, Cetinski dekanat, Trilj, 2001.

Anić, 2000. – Nikola Anić, Na punti Hvara, povijest Sućurja, vlast. nakl., Sućuraj, 2000.

Bačić, 1989. – Stanko Bačić, Perušić, Knjižnica zbornika «Kačić», sv. XVIII, Split, 1989.

Barišić – Jojić, 2001. – Branko Barišić – Jojić, Barišići, plemeniti rod Hercegovine, Franjevačka knjižnica i arhiv, HKD Napredak, Matica Hrvatska, Mostar, 2001.

Bačić, 1991. – Stanko Bačić, Visovački franjevci u skradinskoj biskupiji, Knjižnica Zbornika «Kačić», knj. 20, Split, 1991.

Bertoša, 2002. – Slaven Bertoša, Život i smrt u Puli: staosjeditelji i doseljeni od XVII. do XIX. stoljeća, Skupština Udruga Matice hrvatske Istarske županije, Pazin, 2002.

Bobaš, 2000. – Mirko Bobaš, Upotreba slovnog znaka (đerva) u praksi pisara matice krštenih iz Kraljeve Sutjeske od godine 1641.-1727, Zbornik radova o fra Anđelu Zvizdoviću, Franjevačka teologija Sarajevo i Franjevački samostan Fojnica, Sarajevo-Fojnica, 2000.

Duišin, 1939. – Viktor Ante Duišin, Zbornik plemstva u Hrvatskoj, Slavoniji, BiH, Dubrovniku, Kotoru i Vojvodini, knj. 2, Tisak djela i grbova tiskare Ivan Rast, Zagreb, 1939.

Džaja, 1999. – Srećko. M. Džaja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Ziral, Mostar, 1999.

Džaja – Draganović, 1994. – Miroslav Džaja – Krunoslav Draganović, Sa Kupreške visoravni, Rkt. Župni ured Otinovci-Kupres, Baško Polje-Zagreb, 1994.

Granić, 1990. – Miroslav Granić, Dalmatinske obitelji u «Libro aureo dei veri titolati» Mletačkog magistrata nad feudima, Radovi Filozofskog fakulteta 30(17), Zadar, 1990.

Granić, 1999. – Miroslav Granić, Staro hrvatsko pleme Kačića u Krajini, na srednjodalmatinskim otocima i Sućurju, Makarski biskup fra Bartul Kačić Žarković – Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Sućurju 24. lipnja 1995, Sućuraj, 1999.

HER, 2002. – Hrvatski enciklopedijski rječnik, Novi liber, Zagreb, 2002

Hrabak, 2003. – Bogumil Hrabak, Iz starije prošlosti BiH, knj. II, Beograd, 2003.

Ilić, 1999. – Žarko Ilić, Tomića groblje u Zvirovićima, Kršni zavičaj, broj 32, Franjevački samostan, Humac, 1999.

Jerković, 2006. – Mijat Jerković, Hrvati plehanskog kraja sredinom XVIII. stoljeća (1742.-1771.), Svjetlo riječi, Sarajevo, Slovo znak, Plehan, 2006.

Juran, 2003. – Kristijan Juran, Stanovništvo Murtera u 18. stoljeću i početkom 19. stoljeća, Povijesni prilozi, god. 25, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2003.

Jurišić, 1972. – Karlo Jurišić, Katolička crkva na Biokovsko – neretvanskom području u doba turske vladavine, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1972.

Kačić – Miošić, 1988. – Andrija Kačić Miošić, Razgovor ugodni naroda slovinskoga, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1988.

Kempf, 1910. – Julije Kempf, Požega: Zemljopisne bilješke iz okoline i prilozi, Štamparija «Hrvatske tiskare i knjižare», Požega, 1910.

Kosir, 1970. – Vencel Kosir, Hercegovina prije sto godina ili šematizam fra Petra Bakule, Hercegovački franjevci, Mostar, 1970.

Kreševljaković, 1980. – Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i Hercegovini, 2. izdanje, Svjetlost, Sarajevo, 1980.

Krivošić, 1989. – Stjepan Krivošić, Izvori za historijsku demografiju: starije matične knjige, Arhivski vjesnik, sv.32, Arhiv Hrvatske, Zagreb, 1989.

Lekić, 1995. – Jozo Lekić, «Tajne» starih vareških matica, Napredak, god. XLIV, Sarajevo, 1995.

Mandić, 1962. – Dominik Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743 et 1768 exaratis, Institutum Chroatorum Historicum, Chicago – Roma, 1962.

Mandić, 2001. – Nikola Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Brotnju, Općina Brotnjo, Mostar-Brotnjo, 2001.

Mandić, 2002. – Nikola Mandić, 2002, Podrijetlo hrvatskih staorsjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici, vlast. nakl., Mostar-Široki Brijeg, 2002.

Mandić, 2003. – Nikola Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Čapljini i okolici, vlast. nakl. i Založba kralja Tomislava, Mostar-Čapljina, 2003.

Mandić, 2005. – Podrijetlo hrvatskih rodova sjeverne okolice Mostara, vlast. nakl., Mostar, 2005.

Markotić, 1996. – Ante Markotić, Ljubuški – župa Veljaci u popisima 1742. do 1991, Zbornik: Ljubuški kraj, ljudi i vrijeme, Ziral i Naša djeca, Mostar-Zagreb, 1996.

Nikić, 1997. – Andrija Nikić, Povijest matičnih knjiga, Kršni zavičaj, broj 30, Franjevački samostan Humac, Humac, 1997.

Nosić, 1998. – Milan Nosić, Prezimena zapadne Hercegovine, Hrvatsko filološko društvo, Rijeka, 1998.

Nosić – Vidinić, 1999. – Milan Nosić – Magdalena Vidinić, Bosansko – hercegovačka hrvatska prezimena 1, HDF, Rijeka, 1999.

Nosić – Vidinić, 2000. – Milan Nosić – Magdalena Vidinić, Bosansko – hercegovačka hrvatska prezimena 2, HDF, Rijeka, 2000.

Palavestra, 1987. – Vlajko Palavestra, Staro hercegovačko «pleme» Krmpotići, Hercegovina 6, Mostar, 1987.

Pandžić, 1996. – Bazilije Pandžić, Prošlost Veljaka, Zbornik: Ljubuški kraj, ljudi i vrijeme, Ziral i Naša djeca, Mostar – Zagreb, 1996.

Pandžić, 2001. – Bazilije S. Pandžić, Hercegovački franjevci: sedam stoljeća s narodom, Ziral, Mostar – Zagreb, 2001.

Patsch, 1996. – Carl Patsch, Povijest i topografija Narone, Matica hrvatska, Metković, 1996.

Pavelić, 1973. – Rikard Pavelić, Bunjevci, vlast. nakl., Zagreb, 1973.

Pavičić, 1962. – Stjepan Pavičić, Seobe i naselja u Lici, ZbNŽO, knj. 41, JAZU, Zagreb, 1962.

Pavičić, 2007. – Vlado Pavičić, Zvirići kod Ljubuškog – rubno selo Otomanske imperije i mijene njegova žiteljstva u ratnim srazovima 17. stoljeća, Hercegovina 21, Mostar, 2007.

Pelidija, 1989. – Enes Pelidija, Bosanski ejalet od Karlovačkog do Požarevačkog mira, Veselin Masleša, Sarajevo, 1989.

Planinić, 2006. – Ljubo Planinić, Rodoslovlje Planinića, Župni ured Kruševo, Kruševo-Mostar, 2006.

Puljić – Vukorep, 1994. – Ivica Puljić – Stanislav Vukorep, Naša prezimena: korijeni i razvoj, monografija Hutovo, Crkva na kamenu, Mostar, 1994.

Ribičić, 1972. – Aleksandar Ribičić, Podaca 1971, Split, 1972.

Soldo, 1973. – Josip Ante Soldo, Inventar arhiva franjevačkog samostana u Zaostrogu, Arhivski vjesnik, sv. 16, Zagreb, 1973.

Soldo, 1995. – Josip Ante Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knj. 1, Matica hrvatska, Sinj, 1995.

Soldo, 1998. – Josip Ante Soldo, Vrlika koncem 17. i početkom 18. stoljeća, Zbornik radova: Fra Filip Grabovac u kontekstu hrvatske kulture, MH Vrlika i Sinj, Poglavarstvo grada Vrlike, Vrlika, 1998.

Stanojević, 1962. – Gligor Stanojević, Dalmacija u doba morejskog rata 1684. – 1699, Vojno delo, Beograd, 1962.

Šimundić, 1988. – Mate Šimundić, Rječnik osobnih imena, NZMH, Zagreb, 1988

Šimunović, 1995. – Petar Šimunović, Hrvatska prezimena: podrijetlo, značenje, rasprostranjenost, Golden marketing, Zagreb, 1995.

Škaljić, 1966. – Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1966.

Šunjić, 2007. – Maja Šunjić, Stanovništvo Rogotina na kraju 18. i u prvoj polovici 19 stoljeća na temelju matičnih knjiga i stanja duša, Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU, sv. XLV, Zagreb-Dubrovnik, 2007.

Šutić, Ujdurović, Viskić, 2000. – Baldo Šutić, Miroslav Ujdurović, Milorad Viskić, Gračka prezimena, Poglavarstvo općine, Gradac, 2000.

Ujdurović, 2002. – Miroslav Ujdurović, Stanovništvo Makarskog primorja od 15. do 19. stoljeća, Poglavarstvo Općine Gradac i Knjigotisak Split, Gradac, 2002

Vego, 1981. – Marko Vego, Historija Brotnja od najstarijih vremena do 1878. godine,

Skupština općine Čitluk, Čitluk, 1981.

Vidović, 1994. – Mile Vidović, Župa Vidonje, Crkva u svijetu, Split, 1994.

Vidović, 2000. – Mile Vidović, Don Radovan Jerković: život i djelo, Matica hrvatska, Metković, 2000.

Vrandečić, 2006. – Josip Vrandečić, Dalmatinski autonomistički pokret, Zbornik: Zavičajna povijest u interkulturalnom kontekstu, FF press, Zagreb, 2006.

Vrčić, 1974. – Vjeko Vrčić, Neretvanske župe, vlast. nakl., Metković, 1974.

Zirdum, 1987. – Andrija Zirdum, Prezimena katoličkog življa plehanskog kraja od 1760 do 1810, Plehan, 1987.

---

[1] Pavičić, 2007, 217.-265.

[2] Selo Stubica bilo je nekad u sastavu sela Zvirići, a osamostaljuje se tijekom 19. stoljeća.

[3] Vego, 1981, 222. U arhivu Franjevačkom samostana u Omišu naišao sam na jedan rukopis bez ikakve signature, paginiran i s naknadno dodanim naslovom drugom rukom i drugim perom – Omiški Radman: Od kud je došao? Anonimni pisac također govori o broćanskom podrijetlu Radmana i spominje neku pohvalnicu općeg providura D. Dolfina iz 1694. g. Juri Radmanoviću pokojnog Mihovila iz Broćna. Nadalje, isti ističe da su Radmani imali više od 700 kanapa oranice i da im se glavnina posjeda nalazila u Jasenoj i Zvirićima! Upravo u mjestima za koje i Vego kaže da ih je oslobodio Mihovil Radmanović. Napravio sam presliku tog rukopisa, te će trebati napraviti njegovu raščlambu i utvrditi razloge i okolnosti nastanka, kao i autorstvo i istinitost donesenih podataka.

[4] Zbog nečitkosti, ova bi se brojka mogla pročitati i kao 70.

[5] DAZ, Spisi općeg providura Daniela Dolfina (1692.-1696.), knj. 3, 116v. Usp. i Pavičić, 2007, 247. Zašto tu prilično veliku investituru dobiva Bartul Jelavić, a ne Zubac-Radmanović, ukoliko je istinito njegovo predvodništvo u zauzimanju Zvirića, ostaje nejasno. Izgleda da je ovaj Bartul istovjetan s onim harambašom Bartulom što je skupa sa serdarom Bebićem 1688. predvodio seobu sa širega područja Ljubuškog i okolnih područja Hercegovine smjestivši se privremeno na oslobođeni prostor Baćine i okoline. Bilo bi zanimljivo rasvijetliti kako spomenuti Bartul dobiva investituru u Zvirićima 1693, a zasigurno ga već iste godine nalazimo na području Muća i Zelova (prema Soldi, tu je već od 1692.). (Usp. Soldo, 1995, 68, 81.).

[6] Do hidromelioracijskih zahvata na rijeci Trebižat koji su uslijedili u suton osmanlijske vlasti, kao jedan od praktičnih odraza modernizacijskih procesa, vrlo je teško govoriti što je to desna obala, napose u poljskom dijelu njenog toka, gdje se voda, posebice kad bi nabujala, razlijevala na sve strane čineći od ljubuškog polja ogromnu močvaru.

[7] Stanojević, 1962. 169. Venecija je, zapravo, morala popustiti pritisku svojih saveznika, a nastojanjem dubrovačke diplomacije. No, ni ona nije ispunila odredbe dogovora pri sklapanju Svete alijanse, kada je izjavila caru Leopoldu da mu je spremna ustupiti sve novoosvojene krajeve u zaleđu što su nekoć pripadali kruni sv. Stjepana, odnosno Hrvatskoj. (Usp. Vrandečić, 2006, 61.).

[8] Pelidija, 1989, 16. Iako su u Srijemskim Karlovcima uglavnom dogovorene odredbe mirovnog ugovora, on je između Osmanlija i Mlečana ipak potpisan nepuna dva tjedna poslije u Beogradu.

[9] Kreševljaković, 1980, 243. Pelidija, pozivajući se na Kreševljakovića, veli da se prvi kapetan zvao Mehmed Hadžalić i da je tu funkciju obavljao do iza 1736. (usp. Pelidija, 1989, 121.). Pogrešno je to pozivanje na Kreševljakovića koji tvrdi da se Alija, prozvan Hadži Alija, javlja kao kapetan tek nešto prije 1716. pa do iza 1736. i da je isti postao rodonačelnik ljubuških Hadžalića. Ne samo da se Alija kao ljubuški kapetan javlja do iza 1736, već jednom Aliji, kapetanu ljubuškom, spomen nalazimo još 1747. kad prodaje vinograd od 20 motika u mjestu Čifluk Ejjubi Selim spahiji i Mustafi alemdaru za 24 000 akči (usp. AH, OZ-DK 2/52).

[10] AH, OZ-DK 9/9. Spomenimo usput da se 13 godina prije (1682.) spominje Mahmut sin Ibrahimbegov, mustahfiz ljubuške tvrđave, koji se spori s Gabeljanima i Čapljincima u svezi ribolova na Trebižatu i zemlje Krčevine blizu sela Podi kod Ajdinagine ćuprije.(Usp. Sidžil, 41/a). Jeli bi ovaj Mahmut mogao biti istovjetan s Mahmutom iz 1695. i 1705. ?

[11] Kreševljaković, 1980, 26. Riječ pasban bila bi složenica od per. pas (dio noći) i ban (čuvar). Dakle, pasbani (azbani) bi bili noćni čuvari. Zanimljivo je da Škaljićev riječnik ne bilježi ni jedan oblik tih riječi. Ni azbani, ni pasbani. Usp. Škaljić, 1966.

[12] Uz jedan napad na Vrgorac u ožujku 1715, koji je išao preko Ljubuškog, boravak namjesnika Bosanskog ejaleta Ibrahim-paše u ljeto 1716. u Vitini, te djelovanja Mlečana u sklopu oslobađanja Imotskoga 1717, za područje se ljubuškog ne veže ni jedan događaj vrijedan spomena. (Usp. Pelidija, 1989, 164, 195, 217. passim).

[13] Vjerojatno je i tijekom ovoga rata bilo pojedinačnih seoba s ovoga područja, a čini se, barem po onodobnom prezimenskom fondu u Imotskoj krajini, da Ljubuški nije bio značajnije prisutan u seobi pod vodstvom Matiše Alilovića s područja koje je nakon razgraničenja ostalo pod Osmanlijama.

[14] Soldo, 1993, 48.»1671., miseca no(vem)bra na 24. – Kako duš(!) pusti Primorje caru, a budući se zagljeo(!) zakletvom da ga neće postite(!) nikada i budući odnijo misa(l) na kom se klejo. To mi ostajemo kako riba n(a) osekli, ji (!) ti to uzdanje u svakomu.»

[15] Vidović, 2000, 83. Na glas da će ponovno pripasti Osmanlijama, glavari puka iz Popova 7. 6. 1699. pišu opć. providuru, gorko mu spočitavajući: «Zašto ste nas uveli u rat s Turcima, a sad nas prepuštate u njihove ruke…Ako nas pustite Turcima zaklet ćemo našu djecu, da nikad više ne pređu pod krilo duždevo, ako bi im se pružila prilika…»

[16] Pelidija, 1989, 160. passim, 196.

[17] Ujević, 1991, 173.

[18] Pelidija, 1989, 182.

[19] Pavičić, 2007, 248. passim.

[20] Pavičić, 2007, 239. passim.

[21] Pelidija, 1989, 52.

[22] Pavičić, 2007, 249.

[23] Onomastičari ovome rodu izvode ime iz osobnog imena Bartul, odnosno njegove umanjenice Bariša. Mijena bi išla ovim redom: Bariša←Bare←Bartol←Bartolomej←lat. Bartholomaeus ←grč. Bartholomaîos←aram. bar Tolmáy. Dakle, značenje bi bilo – Tolmajev sin, a kako tolmáy znači – hrabar, to bi Bartol bio – sin hrabrog. (Usp. Šimundić, 1988, 29.; Nosić, 1998, 174.; Šimunović, 1995, 94.).

[24] U inventaru Arhiva Franjevačkog samostana u Zaostorgu, pod inv. br. ŽM 211 (usp. Soldo, 1973, 197.), nalazi se upisana jedna nevelika matica u kojoj je krštene, vjenčane i umrle upisivao fra Jure Ćelić. Sjećam se, kada sam prvi put došao u spomenuti arhiv i kad sam se upoznavao s njegovim blagom imao sam na rukama i tu neveliku maticu. Kada je i ona došla na red da se sustavnije njome pozabavim više je nije bilo u željeznom ormaru, odnosno njegovom sefu gdje se nalazila. Zbog toga se ovdje služim podacima, koje je iz iste ispisao cijenjeni Nikola Mandić, što mi ih nesebično ustupi i na čemu mu, kao i nam mnoštvu drugih pripomoći i plemenitih poticaja, najsrdačnije zahvaljujem.

[25] ASZ, ŽM 211, 1,1. «1720. na 25 srpnja – Karsti ja fra Jure Ćelić iz Blata…»

[26] ASZ, ŽM 211, 7, 34. i 21, 94.

[27] Đaković, 1979, 21. i 328.

[28] Isto.

[29] Nosić, 2000, 125; Mandić, 1962, 116.

[30] Prema Leksiku u RH su 1948. bili nastanjeni u preko 130 naselja (dva najjača naselja su im Rupe kod Šibenika 179(35) i Vidonje kod Metkovića 123(18), a 2001. su imali 4620 nositelja u RH. (usp. Leksik, 1975, 27. i HER, 2002, 93.). Zanimljivo je spomenuti da ih u Rupama, najjačem njihovu naselju u RH 1948, ne spominje ni jedan tamošnji popis u 18. stoljeću, pa čak ni onaj iz 1802. Ne kriju li se tu ipak pod nekim drugim imenom? (Usp. Bačić, 1991, 149.).

[31] Jurišić, 1972, ;Ribičić, 1972,; Granić, 1990. i 1999; Ujdurović, 2002,; Anić, 2000.

[32] Iako su nakon oslobođenja Vrgorca fra Pavao Kačić Barišić i brat mu Grgur sa Sućurja dobili u najam kuću s kulom i zemljišna dobra vrgoračkih dizdara Asanaginića, ipak držimo da se tamo nisu naselili, pogotovo ne za stalno. (Usp. Granić, 1999, 83.).

[33] Priopćio Jozo Barišić p. Mije iz Studenaca, r. 1958.

[34] Vidović, 1994, 262.

[35] Vidović, 2000, 495.

[36] Ivanković, 2003, 94.- 95.; Soldo, 1998, 15.-27.

[37] Barišić – Jojić, 2001, 95.

[38] Kačić-Miošić, 1988, 761. Vjerujući fra Andriji da je podatke za svoj Razgovor «pomljivo izvadio iz knjiga latinski, talijanski i rvatski…»,[38] ipak ne uspjesmo pronaći valjanoga vrela, niti podatka u dostupnoj nam literaturi, koji bi nam potvrdio postojanje tog vrgorskog viteza.

[39] DAZ, Katastri Dalmacije, knj. 27, 6. «Bartulo Geliciz di Vinista sul monte Debellaliz terra…». Dakle, Bartul Jeličić doista dobiva zemlju, ali na području Bebićeve serdarije, koja se nalazi na desnoj obali Neretve, a Vidonje su na lijevoj. U zemljišniku iste serdarije susrećemo i Ivana Barišića koji dobiva 323 tavole zemljišta «sotto il monte Franichia di Plina.» Isto, 16.

[40] U Rakitnu Barišiće nalazimo tek od 1768. (i to samo jedno kućanstvo, Petrovo s 13 članova), gdje su, po svemu sudeći, doselili upravo iz Vinjana, što onda ovu studenačku predaju stavlja pod upitnik. (Usp. Nosić, 2000, 56.). Inače, bilo bi zanimljivo, ne samo zbog Barišića (već i Dumančića, Đereka, Bušića…), ispitati migracijsku povezanost između Rakitna i obojih Vinjana (posuških i imotskih).

[41] Đaković, 1979, 21. Barišići u Vinjanima 1742. predstavljaju više od trećine stanovništva (60 članova u 5 kućanstava) i to im je najjača matica u tadašnjoj BiH. I u sljedećem popisu iz 1768. još su brojni (48 članova u 5 kućanstava, usp. Nosić-Vidinić, 2000, 100.), ali je ipak vidljivo brojčano nazadovanje, vjerojatno zbog već započetih selidbi, koje su bile takve jačine da već dugo uopće više nema ni jednoga Barišića u tome selu.

[42] Barišić – Jojić, 97. passim.

[43] Džaja-Draganović, 1994, 416.

[44] Zirdum, 1987, 107.; Jerković, 2006, 128.

[45] Đaković, 1979, 13. Upravo zbog kuge u Bosni, biskup Dragićević je bio primoran prekinuti svoju vizitaciju

[46] Uz mogućnost različitog etimološkog određenja (šumska životinja – jelen ili crnogorično drvo – jela), ipak mi se najrazložnijim objašnjenjem čini ono koje im motivacijski izvor nalazi u osobnom imenu Jela←Jelena←grč. Helénē – sjaj, blistavost. (Usp. Šimundić, 1988, 158.).

[47] ASZ, ŽM 211, 2, 8.i 9.

[48] To pitanje postavljam, iako je drugo krštenje obavljeno na pragu ljeta, želeći ukazati na jednu vrlo zanimljivu pojavu, tako prisutnu kod broćanskih rodova, kojima je transhumanca osnovna djelatnost – da uz zimska i ljetna staništa imaju i još jedno zimsko stanište, tj. da imaju «dva stanja», gdje bi im na drugom stanju uglavnom bile staje i gdje bi vremenom, nakon diobe brojnih obiteljskih zajednica, jedan odijeljeni ogranak prelazio živjeti za stalno. Tako su, primjerice, Planinići iz broćanskog Gradca ljetni izgon imali na Dragajicama, tj. između Divina groba i Sovićkih vrata, a uz zimišta u Gradcu imali su i još jedno na Jasenici, odnosno Garištima, visoravni između Gabele i Zvirića, gdje su bili zasnovali i stalno stanište (usp. Planinić, 2006, 144.). Na sličan su način, dvojnim stanovanjem, naseljena i ljubuška sela Cerno i Lipno, gdje su isprva bile staje broćanskih stočara (iz D. Sela, Gradnića…), na koje su se diobom za stalno naseljavali odijeljeni dijelovi tih rodova.

[49] Pavičić, 2006, 242. Raspravljajući o Grgićima, već sam se osvrnuo na tezu Nikole Mandića da bi i zvirićki Grgići bili od Jeličića, za što ipak, osim istovjetnosti prilično rijetkog imena dvojice zvirićkih suvremenika, nema čvršćeg uporišta.

[50] Kako naseljenje Bilića u ova tri sela nastupa početkom 19. stoljeća, to ih matice pomno prate i svjedoče nam o njihovom selidbenom ishodištu u obližnjem pojezerskom selu Seocima, župe Otrić Struge, gdje su se prvotno zvali Matić. Pri tim raščlambama utvrdio sam da ako već spomenuti Bilići nisu u vezi s Jeličićima, onda to jesu lisički, crvengrski i vašarovski Kraljevići, ali ne i oni iz Graba.

[51] Na Biliće u Orahu i Orahovlju pozornost sam obratio zbog toga što u Morejskom ratu pojedini istaknuti Jeličići tu dobivaju investiture (a na Orahovlju u oba biskupska popisa zatječemo Biliće, dok na susjednom Orahu susljednost održaše do poslije 2. svj. rata), ali nikakva podatka koji bi govorio o međusobnoj povezanosti ne nađoh.

[52] Da su uistinu bili ugledan rod, osim što su ušli u Kačićevu pjesmaricu, govori i to što su među glavarima stanovništva u velikoj seobi tijekom Morejskog rata serdar Jure i harambaša Jakov, oba iz Broćna. (Usp. DAZ, spisi op. prov. D. Dolfina, knj.3, 187v-188r.).

[53] Ukoliko i nije točno da su svi Jeličići koji se tijekom stoljećâ spominju na Makarskom primorju i obližnjim otocima istoga podrijetla gdje bi dospijevali u više selidbenih valova, dovoljno je vidjeti u kojem se broju javljaju samo u selidbenom valu za Morejskoga rata, pa da se razumije gornja atribucija. Usto, valja primijetiti, da su Jeličići u Hercegovini i oni koji su u selidbenim valovima proistekli odatle «izgubili» jedno slovo u imenu pa se zovu Jelčićima. Tako su Jelčići 1948. bili nastanjeni u skoro 60 naselja u RH, a najjača su im mikropodručja bili Neretva (Komin, Krvavac, Desne) i Sinj (Zelovo), upravo selidbena odredišta nakon odlaska iz Hercegovine. Jeličićima pak, koji su imali preko 7o naselja, najjača matica iste godine bijaše Muć Gornji, kojemu je također najznačajnija hercegovačka migracijska sastavnica (usp. Leksik, 1975, 260.-261.). U RH 2001. je bilo 900 nositelja prezimena Jelčić i 1340 prezimena Jeličić. (Usp. HER, 2003, 529.).

[54] Uz Kačića, koji o njima pjeva kao uzvanicima na svadbi kralja Stipana Kristića (Usp. Kačić-Miošić, 1988, 245.), među plemenite rodove ubraja ih i Fermendžin, (Fermendžin, 1892, 561.), a Duišin im donosi i grb (usp. Duišin, 1939, 76.).

[55] Etimološki bi slijed bio: Petković←Petko←Petar←lat. Petrus←grč. Petros, stijena. (Usp. Nosić, 1998, 223. i Šimundić, 1988, 269.).

[56] Volarević←Volar, čovjek koji je s pomoću volova orao njive. (Usp. Nosić, 1998, 241.). Volar je bio i naslov nižega hrvatskog plemstva (usmeno priopćenje prof. Domagoja Vidovića iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje).

[57] ASZ, ŽM 208, 16, 95. I za ovu maticu vrijedi sve rečeno u bilješci broj 24.

[58] Isto, 30, 129.

[59] Nosić, 1999, 102.

[60] Leksik, 1975, 502.

[61] Zvirići su im jamačno samo prolazna postaja, a njihovo izvorno matično područje je Broćno, odnosno selo Slipčići, gdje su 1742. zatečena tri njihova kućanstva sa 26 članova i selo Bijakovići s jednim kućanstvom i 7 članova. (Usp. Đaković, 1979, 59.). Do popisa iz 1768. ostali su samo Petkovići u Bijakovićima s jednim osmočlanim kućanstvom, da bi i odatle odselili prema Studencima do sredine idućeg stoljeća, dok su Slipčićki Petkovići promijenili prezime u Arapović nastavljajući dalji razvitak pod tim imenom, te pod imenom Đogića i O drugim selidbenim pravcima broćanskih Petkovića, primjerice prema Sinju (gdje s od njih nastali Kotromanovići) i drugim prostorima, kao i o njihovom mogućem podrijetlu od srednjevjekovnog broćanskog roda Orlovića, razglabat ćemo nekom drugom prigodom i na drugom mjestu.

[62] DAZ, Katastri Dalmacije, knj. 26. i 27.; Glibota, 2006, 175.-183.

[63] NAS, M67, 381r-381v

[64] ASZ, ŽM 208, 12, 55. i 56.

[65] Isto, 46, 279.

[66] Isto, 50, 308.

[67] NAS, M

[68] Prema popisu iz 1948. Volarevići su u RH bili nastanjeni u 26 naselja s 484 pripadnika, od čega u samom Vidu više od polovice (267 pripadnika). U RH su 2001. imali 740 pripadnika. Usp. Leksik, 1975, 724. i HER, 2003, 1438.

[69] Don Rade Jerković i od njega fra Vjeko Vrčić donose predaju o doseljenju vidskih Volarevića iz Ravnih Kotara (usp. Jerković, 2000, 471.; Vrčić, 1974, 204.). Ta predaja nema nikakva uporišta u vrelima i držim da je na pravom tragu Nikola Mandić, koji im ishodište smješta u Broćno. Istina, tamo danas nema Volarevića, ali ima Volarića, kojima je prvotni oblik prezimena bio upravo Volarević. U prvom biskupskom popisu iz 1742. u cijeloj BiH od Save do Neretve, Volarevići su imali samo dva kućanstva i to oba u Broćnu: Na Čitluku Ivanovo sa 7 i na Vionici Martinovo s 5 članova. U drugom popisu na cijelom spomenutom prostoru opet imaju samo dva kućanstva, od kojih je jedno i dalje na Čitluku (Jakovljevo sa 10 čl.), a onoga drugog više nema na Vionici, nego u Modranu u Posavini (Filipovo sa 6 čl.), među mnogobrojnim doseljenim Hercegovcima. (Usp. Nosić-Vidinić, 1999, 24. i 26.; Nosić-Vidinić, 2000, 32. i 130.). Međutim, vionički Volarevići su u međuvremenu promijenili prezime u Mandarić, tako da tada tamo nalazimo kućanstvo Nikole Mandurića s 25 članova. (Usp. Mandić, 1962, 120.). Nikola Mandić je na temelju raščlambe matičnih knjiga župe Broćno utvrdio da su Mandarići nastali od Volarevića, upisujući se s dvojnim prezimenom Mandrić alias Volarević do oko 1850, te da su Volarići imali sljedeću putanju preoblikovanja prezimena, da bi se današnji oblik ustalio oko 1880.: Volarić←Volar←Volarević. (Usp. Mandić, 2001, 277. i 598.). Na području Neretve (bez pobliže navedenog mjesta) najraniji spomen Volarevića je iz 1722, kada je kršten Nikola, sin Grgin i Andrijanin (usp. ASZ, ŽM 207, 5v.). Osim njihove prisutnosti u Broćnu, odakle je bila snažna migracijska struja prema Poneretavlju, u prilog tezi da predaja o ravnokotarskom podrijetlu nije utemeljena govori nepostojanje bilo kakvog podatka u vrelima u prilog tome. Nadalje, protiv toga govori i netipičan migracijski pravac (Ravni kotari→Neretva), kao i to da su Volarevići na tome navodno ishodišnom području (Leksik ih u značajnijem broju nalazi samo u Bukoviću kod Benkovca) po svemu sudeći pravoslavci (usp. Leksik, 1975, 724.; Bačić, 1989, 114.-116.).

[70] Etimologija ovih prezimena je vrlo jasna i jednostavna. Oba su patronimičkog podrijetla: Jurković←Jurko←Jure←Juraj←lat. Georgius←grč. Geórgios, ratar, seljak; Ilić←Ilijić←Ilija←grč Élias←hebr. Elījjāhu (Eléjjáhu, Aliyyāh), «Jahve je moj Bog». (Usp. Nosić, 1998, 200 i 203.; Šimunović 1995, 126. i 203.; Šimundić, 1988, 147.). Inače, oba su ta imena česte motivacijske osnovice za nastanak raznih oblika prezimenâ,

[71] Ovo je vrlo brojno prezime na hrvatskom etničkom prostoru, pa ih je, primjerice, 2001. samo u RH bilo 4940 nositelja. (Usp. HER, 2002, 538.).

[72] Prema predaji njihovo su imanje u Hutovu, ili bar njegov dio, nasljedili Raiči. U vrelima se na području Hutova mogu pratiti od 1694. do 1833, kad se tu zadnji put spominju. (Usp. Puljić-Vukorep, 1994, 312.).

[73] Osim tu, Jurkovića groblje postoji i u Kruševu kod Stoca.

[74] Obavijest o tim toponimima, kao i još niz drugih korisnih obavijesti o oba ova roda dali su mi Stanislav Vukorep i don Ivica Puljić, na čemu im srdačno zahvaljujem.

[75] Danas, prema predaji svih Jurkovića, pa tako i brštaničkih, oni bi bili iz Hutova. Međutim, u maticama župe Lisac u Dubrovačkom primorju, spominju se još 1661. Jurkovići iz Hrasna. Kako Brštanica pripada Hrasnu, to bi se moglo odnositi na nju, iako predaja hoće drugačije. Nikola Mandić tvrdi da su Jurkovići Brštanicu naselili iz Hutova u istoj seobi kada su naselili i Zviriće, tj. oko 1750. (Usp. Mandić, 2003, 257.).

[76] Mandić, 1962, 116.

[77] Brštanički Jurkovići su kao pripadnici «prve planine», gonili stada skupa sa Gračanima i ostalim Hrašnjanima na planinu Morine iznad Nevesinje. Oni dotično kada se od Morina krene prema Crvanju na mjestu Podgvozd. Na tom prostoru su imali i svoje groblje Viganj-Busovača, te lokvu Vukavu.( Pripoćio Stanislav Vukorep p. Ivana iz Hutova.)

[78] Patsch, 1996, 54.

[79] Budući da je takvo, sasvim je logična mogućnost da se moglo pojaviti više Ilija na raznim stranama, koji bi motivirali nastanak tog prezimena. Prema popisu iz 2001. u RH je s prezimenom Ilić bilo 4500 nositelja. (Usp. HER, 2003, 464.).

[80] Kempf, 1910, 138.-139. Još prije toga, koncem 15. st. javlja se Toma Ilić, kao poslanik humske vlastele Jurjevića – Vlatkovića. (Usp. Mandić, 2003, 214.).

[81] Seoba je izvršena najkasnije 1605, a popis triju skupina izvršen koju godinu kasnije. U skupini Gvozdena Sladovića, Pavičić bilježi Andriju i Matiju Ilinića, a Pavelić i Palavestra samo Andriju Ilinića. (Usp. Hrabak, 2003, 328. pass.; Pavičić, 1962, 158.; Pavelić, 1973, 44; Palavestra, 1987, 110.-112.).

[82] Prema osmanskom popisu i 1475.-77. vlaški džemat Krmpotića zatečen je u Buhovu kod Širokog Briga i posebno je naglašeno da su tu od ranije bile njihove baštine. (Usp. Aličić 1985, 89.-90.).

[83] ASZ, ŽM 210, 6r.

[84] DAZ, Katastri Dalmacije , knj. 26, 105.

[85] Isto, 194.-195.

[86] ASZ ŽM 208, 1, 1.

[87] ASZ, ŽM 211, 14, 66. Jelavići bi bili zaselak Kamenog Brda, današnjih Bagalovića

[88] ASZ, ŽM 210, 7r.

[89] ASZ, ŽM 198, 206.

[90] Tu se javljaju već 1607, ali ih više pod tim imenom nema. Od njih su nastali Kalebi u Desnama, te Jovice i Kušurini u Pasičini (Staševici). (Usp. Šutić, Ujdurović, Viskić, 2000, 265.; Vidović, 2000, 211. i 394.-395 )

[91] Šutić, Ujdurović Viskić, 2000, 266.

[92] Vidović, 2000, 470.

[93] Puljić-Vukorep, 1994, 310. Posljednji spomen 1770, a na njih uspomenu još uvijek čuvaju Ilića Ograđe i Ilića Guvno.

[94] Isto. Dok se za Vukorepe zna da su došli na materinstvo, to se za Mustapiće govori da su do njihovog imanja došli tako što su podmitili agu dok su Ilići bili u planini i na taj način uselili u njihove kuće, a oni bili prisiljeni seliti. Je li to možda bio razlog da Ilići u novom staništu jedini od Zvirićana nisu imali planinu? Da nisu «gonili « planinu priopćio mi je zvirićanin Ante Paponja p. Ilije, r. 1963, na čemu mu zahvaljujem.

[95] BMV I, 47. :»…et Agnese Rahiçevich a Sasabje…»

[96] Na putu iz Broćna prema dolini Trebižata, upravo na putu iz Vidovića na Zviriće, u mjestu Zvirovići nalazi se Tomića groblje sa 17 grobova, gdje su, prema predaji, pobijeni i zakopani neki Tomići nakon sukoba s Turcima na badnju večer. (Usp. Ilić, 1999, 231-232.). Kako nije poznato da je rod takvog imena ikada prebivao u Zvirovićima, nameće se pitanje neradi li se tu o vidovićkim Tomićima, koje je pogodila ta nesreća u njihovim putanjama prema prostoru Zvirića ili je možda njihova pogibija uvjetovana odlukom da tu zasnuju stalno stanište, što to nekome nije odgovaralo?

[97] Mandić, 1962, 88.

[98] Isto, 121. To su samo oni što su ostali u izvornom prezimenu i u matičnom selu.

[99] Mandić, 2001, 584.-587.; Mandić tvrdi da su od njih, osim Paponja i Tomića, nastali i Pejde Martinovići, Falaci, Jerkići, Mijići, Perkići, Vučijaci i Stojčići.

[100] Dvojnost stanovanja vidimo i na primjeru Marka Tomića. Kada u studenom 1790. kumuje na krštenju djetetu Jurkovića, navedeno je da je iz Broćna. Isti, s prezimenom Tomić alias Vidović, 1793. krsti sina Jozu i kao prebivalište navedeni su mu Zvirići. (Usp. VMK I, 223. i 357.). Međutim, ni Marko niti njegovo potomstvo nije nakon dioba prešlo na Zviriće, već njegov stric Lovre sa svojim potomstvom.

[101] VMK I, 358. Tada je (1793.) zabilježeno krštenje Tomice Dodig Mijine i Kate r. Jurković. Iako se krštenje dogodilo na Zvirićim, za Miju je upisano da je s Paoče.

[102] Bertoša, 2002, 27.

[103] Pandžić, 1996, 67. i Pandžić, 2001, 23.

[104] Najstarije matične knjige na tom prostoru imaju dvije župe s područja trebinjske biskupije, Popovo (Rupni Do) iz 1708. i Gradac iz 1708. (Priopćio g. Stanislav Vukorep p. Ivana. Usp. i Nikić, 1997, 84.-86.). Najstarije matice u mostarskoj biskupiji ima župa Roško Polje (MU iz 1758.), dok župa Broćno ima sačuvane sve tri vrste matičnih knjiga od 1775. Najstarije pak matične knjige na prostoru BiH imaju Kraljeva Sutjeska iz 1641. i Vareš iz 1643. (Usp. Bobaš, 2000, 459. i Lekić, 1995, 259.).

[105] Tako je župa Široki Brig imala matice iz 1753, a uništili su ih (zapalili) 1947. mjesni komunisti, skupa s matičnim knjiga župe Mostar (Mostarski Gradac) iz 1748, u akciji čišćenja od «klerofašističkih zaostataka» (Usp. Mandić, 2002, 16, i Mandić, 2005, 16.). Slična je sudbina pogodila i matice župe Posušje, koje su postojale od 1736. (Usmeno priopćenje Nikole Mandića iz Mostara; Za starost spomenutih matica usp. i Kosir, 1970, 68, 75 i 143.).

[106] Krivošić, 1989, 18. Mnoštvom istraživanja je utvrđeno da se prosječno na 100 ženskih rađa 105 muških osoba, što ipak ovisi o ukupnom broju rođenih. Budući da Krivošić preuzima tablicu što ju je izradio Louis Henry za broj rođenih po skupinama od 100-10000, to je u skupini od 100 rođenih raspon maskulniteta od 86-128,5 u što se uklapa i ovaj zvirićki primjer, iako je ukupan broj rođenih manji od 100. Omjer gotovo identičan zvirićkom zabilježene je u Trilju za razdoblje 1826.-1900, kada su rođena 1002 dječaka i 903 djevojčice, odnosno omjer je 1,11. (Usp. Andreis, 2001, 12.).

[107] U istarskom podneblju, u Puli, najviše je krštenja u razdoblju od 1613.-1815. obavljeno u siječnju, kada na Zvirićima nije obavljeno nijedno, a najmanje u lipnju. (Usp. Bertoša, 2002, 467.).

[108] Šunjić, 2007, 358.

[109] Andreis, 2001, 11. Tu je ipak najniža točka rođenih zabilježena u lipnju.

[110] Šunjić, 2007, 359.

[111] Andreis, 2001, 11.

[112] Juran, 2003, 236.

[113] Postoje zvještaji biskupa, ali zbrojni za cijelu župu. Od Kačića do Blaškovića i poslije apostolskih vikara.