Još nisam prebolio, a kamoli zaboravio nasilno uklanjanje ukrasnog i povijesnog križa s nekropole Bili Greb – točno prije dvije godine 16. ožujka 2007., s potpisima Joze Marića i Tihomira Glavaša, – evo, saznadoh od prijatelja, planira se prekapanje i uklanjanje preostaloga dijela prostrane nekropole na cijelom području.
Tu se zubu vremena i barbarskim razaranjima, na drevnom i prostranom groblju, uspjelo odhrvati još samo nekoliko stećaka. Taj lokalitet je poznat ne samo susjedima nego je ucrtan na zemljopisnim kartama i upisan u znanstvene publikacije. Pošao sam u posjet našim pređima, pogledao napuštene, ali ne i zaboravljene stećke – njih pet-šest. Jednu nadgrobnu ploču umjetnik je stilizirao i ukrasio posebnim ukrasima. Na taj način joj je u živac kamen utisnuo višestruku poruku koju i danas zahvalni nasljednici i posjetioci mogu isčitavati i dičiti se umjetničkom djelu rijetke vrijednosti. Tu su prikazali ljudski likovi, ali i okoliš, životinje, njegove pratiteljice za vrijeme njegova života prije oko osam stotina godina. Na nivou simbola, umjetnik nam je ostavio sabir uklesanih likova koji su živjeli ovdje u ona vremena, ostavljajući u nasljedstvo svojim potomcima ne samo svoje kosti, nego i svoje plemenito. Oni su tu ostavili svoj vlastiti život!
Stećci
Stećci su povijest, vjera, kultura i svjetonazor bogatog kršćanskog svijeta od XII. do XV. stoljeća – od ekonomski razvijenog Huma do turske okupacije – upisana u kamen. Oni obilježavaju razvoj kulture europskog srednjeg vijeka počevši od vremena seobe naroda pa dalje kroz stoljeća koja su slijedila. I kada nisu obilježeni nadgrobnim kamenom, grobovi se nižu u pravilno usmjerenim redovima, a stećci su došli samo kao daljnji stupanj prijenosa i bogaćenja tradicije, trajnošću i porukom utisnutom u monolitnom kamenu. Tako graditeljski, klesarski, stvaralački i dekorativni zanos što je oduvijek bio moćan i živ među generacijama hrvatskog pučanstva u Hercegovini i na širem području, utjelovio je, tijekom stoljeća, jedinstvenu kulturu i civilizaciju rijetke ljepote, sjajne raznolikosti i neizmjernog bogatstva. Djela koja su stvorena i sačuvana stoje i danas kao veličanstven spomenik ponosa, vizije hrabrosti i nade kako pojedinaca, znanih i neznanih, tako i cijelog hrvatskog etnosa: kao snažna, nepokolebljiva protuteža mračnom licu povijesti što ga je, također, ovo podneblje upoznalo u dugim razdobljima razaranja, patnji i robovanja. Umjetnički trezor stećaka rađen na našem području i nastao iz stvaralačke samosvijesti domaćeg naroda, u povijesnom kontinuitetu izrastanja kulture iz Hercegove zemlje ostao je za poruku budućim naraštajima.
Stećci – naselja s našim pređima višestruko govore. Ponajprije za kršćanski i hrvatski puk, nasljednike, njihove najbliže – on bi trebali značiti sve. Za nas vjernike to je mjesto molitve, mjesto razmišljanja-meditacije, mjesto susreta, ako možda ne s dušama, tada sigurno sa uspomenama koje su ostale iza njih. Sačuvani stećak je mjesto individualnog, pijeteta njihovih nasljednika, krvnih srodnika, najbližih, njihovih prijatelja, njihovih poznanika, ali i kolektivnog pijeteta cijelig Gruda i Ružića – pa to je dugo vremna bilo ružićko vlasništvo. Neka se i to zna. Oni koiu počivaju pod teretom stećaka, u strahu da ih dvonožni razbojnici ne bi oskvrnuli, svjedoci su i čuvari katoličke vjere i hrvatske kulture, naše domovine, one, upravo one u čije su temelje oni ugradili svoje kosti, svoje živote. Kada se u ovo sunčano vrijeme prbližite ovim međašima, osjetit ćete da u njima počiva stoljetna tišina. Tišina nije umrla tako da se pretvorila u zvuk, ona se pretvarilaa u duboki, duboki muk, u – silentium. Silentium! I tada znajte, kad to doživite, da ćete najprije susresti duh umrlog pretka – a pod ukrasnim stećkom po svoj prilici je obitelj naših velikana, i to onih koji su pjevali – o pobratimstvu duša u susljedstvu i svemiru. Da, svi ti naši pređi onostrano predstavljaju pobratimstvo duša. Oni su domovinski duhovni kolektivitet. Oni postaju naša svetost, svetost koja drži stijeg slobode. O draga, o mila, o slatka slobodo – opet je tako pjevao pjesnik. Sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi…
Naselja naših pređa
Na Bilom Brigu stoljećima postoji naselje. Njega su odabrali naši pređi prije kojih osma stotina godina – u vrijem kada su franejvci počeli svoje djelovanje na našim hercegovačkim područjima. Tu obljetnicu ove godine slave ne samo strani nego i franjevci u Hercegovini – i u Grudam i Ružićima. Vlasništva su ovdje udubljene i obzidane grobnice pokrivene stećcima. Te monolitne ploče stoljeća i ljudska nemarnost su prepustila utonuću i samoodrživosti. Ovo naselje se prepoznaje po još nekoliko sačuvanih grobova. A grob, u tlu iskopan i kamenom pločom pokriven, ili grob u kamenu izduben, pod zemljom ili nad zemljom izgrađen prostor služi za polaganje ljudskih posmrtnih ostataka. Tu donedavno živi ljudi dolaze na zasluženi odmor i tvore urbano naselje. Više nisu po seoskim kolibama i kućama, nego u prostoru koji su si sami ili njihovi nasljednici napravili. U svim religijama grob je simbolična veza između svijeta živih i svijeta mrtvih, između ovozemaljskoga i zagrobnoga života pa se u njemu ogleda ik poimanje i osmišljavanje smrti. U kršćana grob poprima najrazličitije oblike, ovisne o vremenu, kulturi i civilizaciji, a obilježava se zajedničkim ili pojedinačnim križem ili kojim drugim kršćanskim znakom. Upravo su stećci ukrašeni križevima najurešeniji, jer ih je klesala ne samo umjetnička ruka nego i vjernička duša.
Prvi kršćani imali su osobit oblik groba u katakombama, potom sarkofag. Srednjovjekovni i novovjekovni kršćanski grobovi variraju od jednostavne grobne jame, grobnice i mauzoleja, preko naših jedinstvenih stećaka s jednostavnim i ukrašenim pločama ili s križem, do urne u nišama. Kršćani najprije počinju hodočastiti na Isusov grob, potom na grobove svetaca, pa na grobove svojih milih i dragih predaka. Groblje (coemeterium, campo santo – sveto mjesto). Sveta su mjesta, po Zakoniku kanonskog prava, kanon 1205.) ona koja se posvetom ili blagoslovom što ih propisuju bogoslužne knjige određuju za bogoštovlje ili pokop vjernika. Groblje je mjesto uređeno za zajednički pokop mrtvih. Po istom Zakoniku, uz župa i redovnička groblja: i druge pravne osobe ili obitelji mogu imati posebno groblje ili grobnicu koji, prema sudu mjesnog ordinarija, treba da se blagoslove (kan. 1241., & 2.). mogu Može biti podzemno, u razini tla ili nadzemno. Prvi kršćani imali su podzemna groblja (katakombe). U kršćanstvu srednjeg vijeka pogreb se obavlja oko crkava ili u crkvenim kriptama. Pokraj srednjeg vijeka zbog kuge se planski podižu groblja izvan gradova.
Crkva groblje smatra svetim mjestom, stoga je nastojala i nastoji, te neprestano potiče da se blagoslove nova groblja što ih osniva ili katolička zajednica ili javna vlast u katoličkim krajevima. Kršćani na svetim mjestima u blagoslovljenim počivalištima sahranjuju i štuju ne samo tjelesa svoj braće po vjeri nego i onih koji su na m po ljudskoj naravi bliski. Jer Krist je na križu otkupio sve ljude i za sve je prolio svoju krv. Po krštenju ljudi postaju sveti i svojim tjelesima posvećuju i mjesta svojim odmorišta. U blagoslovu svetim mjesta – grobalja, uz ostalo, molimo: Htio si da tvoj jedinorođeni Sin bude sahranjen u novome grobu i iz njega ustane kao pobjednik smrti te tako nama pruži jamstvo budućeg uskrsnuće… Nek ovdje pokojnička tjelesa počivaju u miru dok o slavnom dolasku tvoga Sina ne ustanu besmrtna! Nek ovdje duše živih krijepi vječna nada i neka ti odavle uzdižu ugodne molitve na pomoć onima koji usnuše u Kristu te bez kraja hvale tvoje milosrđe.
Kod pokapanja se moli: Gospodine Isuse Kriste! Ti si tri dana počivao u grobu i tako posvetio grobove svih koji u te vjeruju. Otada ona počivališta bude i nadu u uskrsnuće. Podaj milostivo da sloga tvoj – službenica tvoja u ovom grobu počiva snom mira do onoga dana kad ga (ju) ti, koji si uskrsnuće i život, uskrisiš i obasjaš te u sjaju tvoga lica u nebu ugleda svjetlost vječnu. Zakonik, nadalje propisuje: Neka se krajevnim pravom donesu prikladne odredbe o redu koji treba da se održava na grobljima, osobito o čuvanju i poštovanju njihove svete naravi (kan. 1243). Preoravanje grobalja, rušenje nadgrobnih spomenika, uništavanje križeva i sl. naziva se oskvrnuće groblja. Tako Zakonik Kanonskog prava propisuje: Sveta se mjesta oskvrnjuju kad se u njima na sablazan vjernika počine teško uvredljiva djela koja su prema sudu mjesnog ordinarija tako teška i protivna svetosti mjesta… (kanon 1211). To potpada pod crkvenu kaznu, pa je sankcionirano Zakonikom Katoličke crkve.
Zaglavak
Bili Brig je sveto mjesto ukrašeno stećcima koji svjedoče o višestoljetnoj – oko osam stojeća – naših kršćanskih predaka. Na, još uvijek jednom preostalom ukrašenom stećku umjetnik se uspješno poigrao sa životom, da bi se djeca nadolazećih stoljeća mogla igrati – slobodom. Kada se približite preostalim stećcima na Bilom Brigu – Grebu prisjetite se rasutih nekropola po grudskoj općini ali i diljem naše kršne Hercegovine koje svjedoče o minulosti koja odjekuje smijehom i radošću dječice. Zato, ti putniče namjerniče, koji ćeš obići stećke na Bilom Brigu, ne misli da su oni umrli. Ne, oni nisu umrli! Oni su postali korijen života na ovim našim područjima koji još uvijek životari! Oni su poput onog Kristova zrna, sjemenke, ako ne umre – neće živjeti! Ako umre – živjet će novim životom! Na nekropoli Bili Brieg, odnono Greb su pobratimstvom sabrane duše; pradjedovske, djedovske, mirosničke, obraniteljske, domobranske, čovjekoljubive, bogoljubive – one s dubosadnim kršćanskim korijenima. One koje se lako ne predaju, one koje se lako ne lome, ako ih se i slomi – postaju novi život i prkose novom slobodom.
I tada ćete čuti pjesmu – Rodili me da prkosim vjetru svakom, lahoru, zalazu-tramontani, buri orkanu… Kako onom slabom, jednako i jakom, i u noći mrkloj i u svijetlu danu…! I zato, neka nitko ne dira one koji počivaju na svom plemenitom pokriveni stećcima kako ih nestašni putnik i namjernik ne bi probudio, nego da se zaustavi i razmisli o poruci: Što si ti, bio sam ja, a što sam ja, bit ćeš ti! Zauvijek i za sva vremena – od nekropole prste dalje! Jer – Boj se onog ko je viko bez golema mrijeti jada…! I ne zaboravite – imamo i pjesnike, koji će ako zatreba, i njihove mrtve kosti pjesmom pretvoriti – u nove bojovnike! Molim širu javnost da podupre očuvanje kršćanskoga svetog mjesta i stećke, jedinstvene dokaze hrvatske kulture. Oni su tamo postavljeni prije oko osam stoljeća, i njihovo je mjesto da tamo i ostanu. Planira no uništavanje te kršćanske nekropole je svojevrsni kulturocid i njemu se treba suprotstaviti. Stoga u ime Hrvatskog kulturnog društva Napredak Mostar, koje se brine za očuvanje i prezentiranje naše kulturne baštine, prosvjedujem protiv uništavanja odmorišta katoličkih pređa – na posvećenoj nekropoli. i prekopavanja kršćanskog groblja na Bilom Brigu, te prelociranje stećaka s njihovog stoljetnog mjestaa. Ako nadležne vlasti i Ministarstvo za zaštitu spomenika kulture ne učini konkretne korake u zaštiti ove nekropole sa stećcima uzemljenim na Bilom Brigu i Grebu, snosit će suodgovornost o barbarizmu učinjenom na početku 21. stoljeća.
Predsjednik HKD Napredak Mostar
prof. dr. sc. fra Andrija Nikić
Opširnije: Kulturocid u Grudama 2007