U svakoj zemlji postoje razna politička opredjeljenja, no često ako kažete da ste desničar, smatraju vas plitkim i priglupim čovjekom, koji je vremenski zaostao. Zašto je to tako? Što čini jednog pravog desničara? Ako kažete da ste desničar, ne mora značiti da vam nije stalo do popravljanja socijalnih pitanja među pripadnicima svog naroda, do ekonomskog napretka svoje zemlje i naroda, ne mora značiti ako ste desničar da automatski mrzite ostale narode , kako neki žele nametati taj stereotip.
U BiH se zahuktala predizborna kampanja, a još nije službeno ni počela. Naše „vrijedne“ stranke s hrvatskim predznakom su se deklarirale kao desničarske stranke, koje koriste visoku razinu domoljublja u kampanji, kako bi stekle simpatije među svojim narodom koji ih treba birati. Dični desničari, no znaju li oni uopće što znači biti desno orijentiran? Pršte najave sa svih strana o postotku dobivenih glasova na izborima, sklapaju se razne koalicije, paktovi i sl., i sve to kako bi se izborio „sveti cilj“ – dolazak na vlast.
Samo što se ne počnu hvaliti, čije su čarape bjelje, ili tko ima kvalitetnije donje rublje. Dovodit će se na predizbornim skupovima razni pjevači, puštat će se domoljubne pjesme, bit će roštilja, govori će sadržavati najave kako se više ne smije dogoditi da nam Bošnjaci izaberu člana predsjedništva i da Hrvati moraju biti jednakopravni. Stranački članovi i simpatizeri će pažljivo mahati stranačkim zastavicama, pjevati svojim stranačkim šefovima. Na internetu će biti vrlo aktivni na raznim forumima i portalima, kako bi psovali konkurenciji i blatili ju, sve kako bi im nadređeni osigurali neku bolju funkciju. Photoshopovi će biti korišteni ovog ljeta punom parom, kako bi stranački šefovi ispali nasmiješeni, i koliko je to moguće, lijepi na plakatima. Ovi izbori, kao i svi dosadašnji, i kao barem 10 sljedećih, bit će povijesni po mnogočemu. Prije svega po obmanama, nedosljednosti, i međusobnom optuživanju.
Biti desničar znači zalagati se za politički, kulturni i ekonomski napredak svog naroda, a dolazak na vlast nije prioritet. Vrline koje odlikuju pravog desničara su odanost svome narodu, hrabrost, nepotkupljivost i prije svega dosljednost. Onaj, koji ne mijenja nikad mišljenje i stavove, je glup i zaostao, ali onaj koji mijenja svoje mišljenje po „smjeru kretanja vjetra“ brzo i radikalno je nedosljedan, a to je puno gore od ovog prvog. Pitam se možemo li uistinu našim predstavnicima pripisati navedene vrline? Koji bi od ovih, nazovimo lidera, uopće pomislio reći: „Nama nije uistinu prioritet doći na vlast“? Dobro, na državnoj i federalnoj razini se treba osigurati dolazak na vlast Hrvata, ali što je s onim županijama gdje predstavljamo većinu, gdje nam nije nitko drugi kriv osim nas samih, gdje se sustavno od njihova nastanka radi loše, bez obzira na to tko je bio na vlasti, istina neki dulje a neki kraće? Dokaz tome je što sve više mladih, školovanih pametnih ljudi iseljava u Hrvatsku i inozemstvo. Ono što bi se moglo uraditi za jedan ili dva mandata, uradilo se za 20 godina. Bi li se tu itko usudio reći da mu nije prioritet doći na vlast ?
Desnicu su nekad predstavljali intelektualci, ljudi koji imaju visoku nacionalnu svijest, a ne neki šupljaci. Ne čini vas desničarom to što slušate Thompsona (da se razumijemo sjajnog čovjeka), ne čini vas ni to ako kažete da ćete se boriti za svoj narod, a ne borite se, ne čini vas desničarom ako se ne želite nikome zamjeriti u Sarajevu ni u Banjaluci, niste desničar ako kažete da ste veliki vjernik. Da bi postali pravi desničar najprije se informirajte što to znači. Prvo treba biti desničar u glavi, pa onda u srcu, da bi mogli živjeti kao pravi desničar. Jer nijedan takav sigurno ne bi šutio tijekom mandata na razne izjave od Bošnjaka i Srba, te iz svijeta, koje su nepovoljne po naš narod. 99 % vanjske politike BiH vode Bošnjaci i Srbi, jedan je razlog što smo malobrojniji, ali ne i glavni. Glavni je razlog pasivnost naših predstavnika i zato, kada se razgovara o stanju u BiH sa međunarodnom zajednicom, priča se kao da Hrvata uopće nema. Nemamo vlastitu vanjsku politiku, pa tako ni vanjske saveznike jer prvo trebaš steći poštovanje da bi ti drugi bili na usluzi. Priznajem, naši političari u ovoj izbornoj godini odlučili su se čak i zamjeriti pa i usprotiviti ovima s Miljacke, ali i onima u RS-u. Vrlo hrabro zaista, ali zato su bili oprezni i tihi ostale tri godine među njima te se razbacivali na našim portalima i u nekim tiskovinama, izjavama kako nemamo ista prava kao ostali.
Mi jesmo nejednakopravni, ali što ćemo gospodo poduzeti u vezi toga? Trebate dati do znanja da uopće postojimo, da se mora računati na nas. Na svaku njihovu izjavu, po nas lošu, trebate odmah reagirati i odbaciti ju. Šaljite priopćenja za širu javnost, pišite otvorena pisma, radite nešto, samo ne budite paraziti. Iz RS-a poručuju svim protjeranim Hrvatima iz Posavine i ostatka Republike Srpske da se mogu slobodno vratiti na svoja rodna mjesta. Pa idemo onda nadgledati koliko je vlada RS-a spremna uložiti u to i koliko je dosada uložila, poduzeti sve da se ti ljudi uistinu vrate, ali i da tu ostanu, jer neće njih zadržati poluobnovljena kuća, već posao koji tu trebaju naći.
Ovo je samo jedan u nizu napisanih tekstova koji kritizira političare, a vidjet ćete ih još od raznih autora, na raznim portalima, sve do izbora, neki će blatiti pojedinačno, da bi druge uzdigli, a neki kolektivno. Danas je moderno pričati protiv stranaka i političara. Ja se nisam vodio tim povodom da bih blatio, nego da probudim, u onih koji će ga čitati, razum, da misle svojom glavom. Nije mi namjera ispravljati razmišljanje naših „mudrih glava“, jer ispraviti nešto u tim glavama je nezahvalan posao, a sigurno ga neću ni ispraviti. Onda zašto pišem protiv stranaka i političara, a i sam možda budem nekad član neke od postojećih stranaka. Možda će i meni po tome govoriti jednog dana: „Kutle lopove…vrati nam naše pare!!…podrepino….odlazi“. Ovaj tekst je napisan s namjerom kako bi potakao na razmišljanje, nadam se da sam uspio. Dolaze teški dani, tako i po naš narod. Ono najgore je nezainteresiranost i pasivnost koja vlada u većini našega naroda. Ta pasivnost se prenosi u ključnim trenucima i na one koje biramo, pa zbog toga često puta i ne znaju što treba poduzeti. Nakon svega dobiva se i odgovor na naslovno pitanje „Zašto je sramota biti desničar“? Pa upravo zato, kada vidite tko danas predstavlja desnicu, ako kažete da ste desničar, drugi će vas omalovažavati pa i ismijati, jer dobivaju neprestano materijala i povoda za to. Desničarsko razmišljanje nije sramotno ni smiješno, kako to žele s lijeva prikazati, ono je zdravo i zrelo ako ste mu dosljedni. Ako vam nije interes vlastitog naroda na prvom mjestu, a jest vlastiti interes, onda nemojte se nazivati domoljubom niti desničarom. Kriminalne radnje pripadnika nekih stranaka, samo su posljedica cjelokupne neodgovornosti prema vlastitom narodu. Ja tu ne želim suditi tko je kriv, a tko prav, jer tko sam ja da im sudim, neka im sude sudovi, ako su stvarno počinili nešto. A da počnem suditi, bio bih proglašen nacionalnim izdajnikom.
3.listopada su izbori, vi dragi čitatelji i dragi narode imate moć tog dana. Kao i uvijek imate tri mogućnosti (ne računam članove stranaka, oni najbolje znaju za koga će glasovati): ispuniti građansku dužnost i izaći na izbore, te dati svoj dragocjeni glas onome za koga smatrate da vas je najmanje iznevjerio, jer iznevjerili su nas svi na razne načine, a vi nađite nekog tko je najmanje. Zatim imate mogućnost, ne ispuniti građansku dužnost i biti pasivni promatrač. Treća mogućnost je izaći na izbore i učiniti glasački listić nevažećim, i ne dati vaš glas nikome na raspolaganje. Mislim da ćete vi, ako budete mislili svojom glavom, znati procijeniti što je najbolje. Zapamtite da vi imate moć, koje niste ni svjesni i ne koristite je.
JEDAN NAROD MOŽE PUNO…..