Etapom od Mostara do Međugorja i misom za nerođenu djecu, danas je završilo šestodnevno hodočašće na biciklima pod nazivom “U svjetlosti za život vozimo”, koje je povezalo pet mjesta u BiH i to Mostar, Kupres, Jajce, Žepče i Sarajevo.
Organizator ove manifestacije Danijel Paradžik istaknuo je kako je hodočašće, dugo oko 630 kilometara, bilo posvećeno svoj nerođenoj djeci koja su neželjena i koja se planiraju pobaciti, odnosno svoj djeci koja su stradala činom pobačaja.
– Ostvarili smo naš cilj, a to je povežemo 5 gradova u 5 otajstava Bijele Krunice, krunice posvećene nevinoj dječici. Nakana ovog hodočašća bila je dati odgovor na bijelu kugu, to jest na mentalitet svijeta koji u djeci vidi teret i živi samorazarajućim egoizmom – kazao je Paradžik.
U hodočašću, koje je podržalo više biciklističkih klubova, sudjelovalo je sedam biciklista iz Hercegovine i Bosne. – priopćeno je iz Biciklističkog kluba Mostar.
Prvoga dana iz Mostara je krenulo sedam dečki, neki su se zbog obveza vratili, cijelu turu odvozili su Danijel Paradžik i Zvonimir Batista, Hercegovac i Bosanac, putem su im se pridružili i Danijel Žanjić iz Žepča i Boris Šarac iz Brotnja, znakovito na cilj ih je pred Crkvu svetoga Jakova u Međugorju danas nešto prije podne stiglo njih sedam. Hodočastili su Bosnom i Hercegovinom i ovu zemlju na karti povezali u obliku srca, snagom svoje volje, vjerom, nadom i ufanjem pokazali su svijetu da i na nerođene misle srca puna ljubavi, ali i za one koji im nisu omogućili da žive traže oprost.
Bilo je to Hodočašće ljubavi i vjere, ne puki test izdržljivosti, vozili su ti dečki zahtjevnu rutu dugu 567 kilometara s molitvom na usnama i došli u Svetište Kraljice Mira zahvaliti se Majci i tražiti ju zagovor kod njezina Sina za svu nerođenu i neželjenu djecu. Dečke vrijedne divljenja sačekali smo u Čitluku, njima trojici priključila su se još četiri biciklista, porazgovarali smo i krenuli za njima u Međugorje gdje su se pomolili ispred Gospina kipa kod Crkve svetoga Jakova, a onda krenuli na svetu misu.
– Razgovarali smo za glasbrotnja.net s Danijelom Paradžikom, organizatorom Hodočašća “U svjetlosti za život vozimo” i zamolili ga da nam ispriča sve od početka do kraja Hodočašća na što je uz osmijeh pristao i kazao nam što su sve prošli tijekom pet dana i 567 kilometara puta po Bosni i Hercegovini, puta koji iscrtan na karti izgleda poput srca, a srce i vjera su ih i poveli iz Mostara i doveli u Međugorje.
U Čitluku smo i idemo u Međugorje na misu zahvalnicu da zaokružimo ovo Srce u Međugorju kao i što je bio plan. Kako smo dolazili iz grada u grad srca su bila otvorena za susret s nama, ljudi su nam otvorili vrata svojih domova, pružali nam prenoćište i hranu. Prvoga dana Hodočašća nas petorica krenuli smo iz Mostara nakon svete mise u Crkvi svetoga Petra i Pavla za Kupres, s Kočerina su se dvojica biciklista vratila, a mi smo nastavili do Kupresa gdje nas je dočekao domar škole i tu smo prespavali. Gostovali smo i na Radio Kupresu i za slušatelje kazali tko smo odakle idemo i što činimo. Dan poslije krenuli smo iz Otinovaca gdje smo nazočili svetoj misi za nerođene na temeljima Crkve iz petoga stoljeća. Zanimljivo je da je na temeljima te crkve kraljica Katarina Kosača izgradila Crkvu u 15 stoljeću, vremenom je porušena pa je ponovno izgrađena Crkva svetoga Ivana Krstitelja koja je istu sudbinu doživjela u ratu, odnosno srušena devedestih godina prošloga stoljeća tijekom ratnih zbivanja, sada je do nje sagrađena nova crkva . Bitno je naglasiti kako je papa Nikola V 1447. godine izdao “Bulu” u kojoj stoji: „Tko bude hodočastio u to mjesto ima potpuni oprost grijeha“ Iskoristili smo prigodu i osim što smo zatražili oprost za sebe, zatražili smo i za sve žene koje su učinile abortus. Napomenut ću da je “Bula” izdana prije 567 godina, a upravo toliko 567 kilometara duga je i naša biciklistička tura Hodočašće “U svijetlosti za život vozimo”. Odatle smo krenuli za Jajce gdje je tog dana bila svetkovina svetoga Ivana Krstitelja, ali u Podmilačje nismo išli, to jutro bili smo na misi u Crkvi uznesenja Blažene Djevice Marije”. Tu nas je dočekao Danijel Žunjić dečko iz Jajca, kanio je voziti cijelu turu do Međugorja, ali vratio se iz Žepča zbog poziva da se mora vratiti jer je nešto neodgodivo iskrsnulo. U Žepču nakon dva dana puta večerali smo s dva svećenika i tu prespavali, što nam je bila velika milost. Nazočili smo na misi u crkvi svetoga Ante i krenuli prema Sarajevu. Na rastanku s Danijelom Zvonimiru je pukla guma. Danijel nam je kazao da je izgubio mobitel i da ne može nazvati za pomoć. Rekao sam mu da ćemo to riješit. Zazvao sam svetoga Antu koji pomaže naći izgubljene stvari. Malo nakon toga nazvala nas je časna da nam je ostao mobitel u Žepču u crkvi svetoga Ante. Interesantno! U Sarajevo smo došli i odmorili se, a sutradan smo bili na svetoj misi u katedrali Srca Isusova na istoimeni blagdan gdje se taj dan osjetila posebna milost. Tu nam se priključio Boris Šarac iz Biciklističkoga kluba Brotnjo koji nam je probijao vjetar na putu iz Sarajeva do Mostara gdje smo stigli sinoć oko 20 sati, otišli doma spavati i jutros smo krenuli za Međugorje da na blagdan Bezgrješnog Srca Marijina na svetoj misi sve predamo Majci Mariji da nas ona zagovara kod svoga sina.
– Kakvo vas je vrijeme pratilo tijekom hodočašća.U Hercegovini je padala kiša, a u Bosni?
Nas nije pratilo nevrijeme nego Božja milost, njegova je ruka bila nad nama, a kiša nije padala tamo gdje smo mi bili. Kad smo ulazili u Žepče svuda je bila tama, samo je iznad nas bio otvoren oblak i provirivalo je sunca, to sam i ovjekovječio – uslikao, dojmljivo. Kad smo stigli kod župnika pitao nas je jesmo li pokisli, na što sam mu odgovorio: Onoliko koliko Vi kad iz škropaljke blagoslivljate. Jedino smo malo pokisnuli na ulasku u Sarajevo, ali tako smo htjeli. Naime, četiri pet kilometara do grada kiša je počela. Pitam Zvonimira što ćemo? On kaže:Vozimo i neka svaka kap koja padne na nas bude za pobačeno dijete, da mu se Nebo otvori. Ja sam pridometnuo: I svaka kap koja padne na nas neka bude za žene koje ne mogu imati djecu da ih dobiju. Rode moj! Voda koja je padala po nama bila je milost, voda iz Srca Isusova probodenog na križu, a vozili smo prema katedrali Srca Isusova. Sve Isusu za ljubav, a što će Isus po ovom hodočašću učiniti na dušama ljudi to nije naše, mi smo to učinili njemu za ljubav.
– Izgledate odmorni iako je put bio dug i iscrpan, prešli ste 567 kilometara?
Isus je rekao učenicima: Tijelo je slabo, ali duh je jak. Moja osobna priprema trajala je tri godine i svaki dan bio sam na misi i svaki se put pričestio i duboko vjerujem da je ovo Isusova zasluga. Kad sam imao dojam da više ne mogu, tijelo se umorilo, tu je pobijedio osjećaj kao da sam nošen na krilima anđela i vozio sam dalje.
– Što Vas je nagnalo da organizirate Hodočašće?
Sve je došlo molitvom. Isus me naučio da slušam taj glas koji je u meni, koji mi je to stavio u srce. Moram vam reći: Ja sam iz Ljubuškog a Zvonimir iz Busovače i vozili smo cijelo Hodočašće. Karta ove vožnje je Bosna i Hercegovina, jedan Bosanac i jedan Hercegovac između BH je I, a to je Isus koji je sve povezao. Kad sam se navečer u Kupresu molio i razmišljao kuda da krenem, Gospodin me poslao u Šipovo da povežemo i treću vjeru u BiH, da prođemo i kroz RS da Srce na našoj ruti objedini cijelu BiH, a Isus je rekao: ”Došao sam da bude sve jedno”. Tako smo i mi po tom duhu vozili da ova zemlja bude jedno i stavimo je u Isusovo srce koje krvari zbog najugroženijih koji se ne mogu braniti, a to su nerođeni.
-Povezali ste BiH na karti Hodočašća u srce, krenuli ste iz Mostara, preko Kupresa, Jajca, Žepča, Sarajeva, Mostara do Međugorja-pet gradova, pet otajstava Bijele krunice za nerođene
Nama je Gospodin dao milost, a u Međugorju je proslavljena 33. Obljetnica, onoliko koliko je Isus imao godina kada je raspet na križu, danas smo u Međugorju na Blagdan Bezgrešnog srca Marijina – ništa nije slučajno.
-Što je sljedeće, što planirate?
Ništa ne planiram, samo ću nastaviti biti budan da vidim što će mi Isus staviti na srce. On je rekao: ”Više vas ne zovem slugama nego prijateljima i sve ću vam otkriti”. Slušat ću svoga prijatelja što mi je dalje činiti.
Ostavili smo dečke među kojima je bila i jedna dama da se u miru pomole i obećali im da ćemo i sljedeća njihova hodočašća pratiti kao i ovo, jer kako su nam kazali mnogi su mediji pozvani, a samo su se rijetki odazvali. Pitamo se zašto, pa zar naša zadaća nije pratiti zbivanja, odazvati se na pozive, biti glas javnosti, u službi svoga naroda promicati istinu? Bilo kako bilo ovaj je događaj bilo vrijedno pratiti, a kako Danijel reče, Bog će učiniti sve ostalo po svojoj milosti.
