Oduvijek sam volio blagdane. Vjerski blagdani odišu toplinom i duhovnošću, često služe kao obiteljska okupljanja ili čak kao preispitivanja samog sebe. Kako suvremen način života uvjetuje otuđenost najužih članova obitelji, to su jedinstvene prigode za susrete i ponovni osjećaj topline obiteljskog doma.
Državni blagdani naprotiv služe za afirmiranje domoljublja i svih pozitivnih stečevina nacionalnog zanosa, proglasi se neradni dan i mediji evociraju uspomene na važan datum u nacionalnoj povijesti. Tako sam ja danas, kasnije će se pokazati uzaludno, po hrvatskim medijima tražio spomen, meni osobno najvećeg blagdana – Dana Herceg-Bosne.
U Hrvatskoj se 18. studenog obilježava Dan sjećanja na Vukovar. Grad, koji se žrtvovao za cijelu Hrvatsku, gdje je slomljena oštrica napada na Hrvatsku u prvom i najgorem naletu združenih snaga JNA, rezervista iz Srbije, srpskih dragovoljaca i četničkih hordi, potpomognuti velikim dijelom i domicilnim srpskim stanovništvom.
Nakon 87 dana opsade i nadljudskih napora branitelja Vukovara, obrana je popustila dana 18. studenog 1991. godine. Nakon ulaska srpskih postrojbi u potpuno razrušeni grad, dogodili su se zločini nad preživjelim braniteljima i iscrpljenim preostalim stanovnicima ovog grada. Procjenjuje se da je tijekom borbi i neposredno nakon pada Vukovara poginulo preko 3.000 branitelja i civila.
Cijela Herceg-Bosna se također redovito sjeti ovog datuma. Upravo sam danas prolazio kroz Ljubuški, gdje je u središtu grada veliki transparent s imenom Vukovara i organizirano je paljenje svijeća za žrtve grada heroja. I tako diljem gradova Herceg-Bosne, svatko na svoj način, odaje pijetet.
Primjerice, dvije najveće hercegbosanske navijačke skupine ljubuški Skauti i mostarski Ultrasi se u dosadašnjim godinama uvijek sjete ovog tužnog datuma i nekim znakom obilježe obljetnicu stradanja Vukovara.
Prije 19. godina, na isti ovaj datum je osnovana Hrvatska zajednica Herceg-Bosna. Nakon što su Hrvati u BiH shvatili da su prepušteni sebi i da službeno Sarajevo zabija glavu u pijesak pred sve agresivnijim ponašanjem JNA i domicilnog srpskog stanovništva, u suradnji sa Republikom Hrvatskom je osnovana Herceg-Bosna, koja će kasnije izrasti u hrvatsku republiku unutar BiH.
Potez je, kasnije se to i pokazalo, bio izvrstan i dobro tempiran. Na vrijeme se shvatilo, što se sprema BiH i ubrzo iz HZ H-B je izrastao HVO, organizirana vojna obrambena formacija koja je obranila ili značajno sudjelovala u obrani najvećeg dijela slobodnih teritorija te 1992. godine. Dana 28. kolovoza 1993. godine HZ H-B je postala Hrvatska republika Herceg-Bosna sa svojim Ustavom i svim institucijama, te osiguravala Hrvatima u BiH opstanak i funkcioniranje svih osnovnih društvenih tijekova u teškim vremenima.
Republika Hrvata u BiH je kratko trajala. Već 18. ožujka 1994. godine je službeno ukinuta potpisivanjem Washingtonskog sporazuma sa BiH Muslimanima. Gledajući iz ove vremenske distance, vidljivo je kako je od tog datuma Hrvatskoj krenulo nabolje, a BiH Hrvatima nagore. Evidentno je, da je za žrtvu republike Hrvata u BiH, Hrvatska dobila podršku SAD-a, kao tada jedine svjetske sile. Promjenu percepcije i podrška SAD-a i velikog dijela EU je ubrzo rezultiralo vojno-redarstvenom akcijom Oluja i mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja.
Za interese Republike Hrvatske žrtvovan je zalog ravnopravnosti i opstanka BiH Hrvata. Tek petnaest-šesnaest godina kasnije, postajemo svjesni koliko je žrtva bila golema. Osim brojnih dragovoljaca u obrani Hrvatske u samom početku rata, bezuvjetnog domoljublja i lojalnosti, žrtvovana je vlastita republika u BiH, čime će Hrvati u BiH ostati na vjetrometini budućih događaja u BiH, bez vlastitog doma i u statusu podstanara na svojoj vjekovnoj zemlji.
A Republika Hrvatska 16 godina poslije? Etnički, jedna od najhomogenijih država na svijetu se čudi, kak’ mi dole u Bosni ne možemo živjeti multietničnosti ili multikulturalnost i još tjeramo fuj, fuj nacionalizam. Mediji s velikom dozom podcjenjivanja naprave reportaže i izvješća iz BiH sa stavom „ne bi se štel mešati“, najčešće s ekvidistancom prema Muslimanima-Bošnjacima i BiH Hrvatima.
Licemjerje na n-tu potenciju. Ali to još mitteleuropskoj Hrvatskoj nije dovoljno. Iako su BiH Hrvati platili ogromnu cijenu etnički homogene i cjelovite Republike Hrvatske, da bi građani RH, jelda, brzo zaboravili nacionalizam iz proste činjenice, da nacionalnih manjina po Hrvatskoj ima zanemariv broj, pa taj nacionalizam nema smisla, bili smo svjedoci u proteklih deset-dvanaest godina konstantnoj sotonizaciji BiH Hrvata u mainstream strujama u RH. Iako je Herceg-Bosna, te 1994. godine u Washingtonu, zamijenjena za interese Hrvatske kao stabilne nacionalne države – onom dijelu naroda, koji je žrtvovao svoj institucionalni okvir na svom vlastitom ognjištu, je zabijen nož u leđa.
Bez obzira, što su građani RH dobili riješeno nacionalno pitanje, koje je odmah spalo nisko na ljestvici prioriteta, tako da su se vrlo brzo mogli posvetiti općem društvenom razvoju i osloniti na same sebe. A pastorče, kojeg se maćeha sada, kada više nije imala interesa od njega, željela što prije riješiti i odmaknuti od svojih skuta. U stilu – evo davat ću ti malo para, samo mi se nemoj puno vrzmati oko moje kuće. Nemojte se dole svađati s Muslimanima-Bošnjacima, pobogu mogla bi nam propasti zbog vas koja turistička sezona ili biste svojim glupostima mogli unijeti nestabilnost u regiju i otjerati svjetske investitore.
Tako danas gledam hrvatske medije i nitko ne spominje Dan Herceg –Bosne, najvećeg blagdana BiH Hrvata. Moj preostali optimizam u svezi RH je već odavno splasnuo, a onaj zadnji tračak nade je danas iščeznuo gledajući sve do kraja informativne emisije, očekujući naivno, da će se spomenuti ovaj važan datum za BiH Hrvate. Nadu je podgrijavala činjenica, kako se BiH Hrvati sjete uvijek i redovito Vukovara, pa valjda će se RH sjetiti sunarodnjaka u teškom položaju u BiH. Ali jok – ni avaza. Vukovar je (zasluženo) dobio veću minutažu i prostor u medijima, kao nikada proteklih godina, ali Herceg-Bosna i BiH Hrvati, taj težak balast RH, to nešto tamo daleko u toj ubavoj Bosni, kojeg bi se Hrvatska najradije na bilo koji način riješila, nisu dobili ni sekunde medijskih svjetala.
A mi Hercegbosanci 16 godina poslije, jesmo li pametniji? Pratimo li još samo hrvatske medije, znamo li više o političkim događanjima u Hrvatskoj, nego u BiH, navijamo li samo za Dinamo i Hajduk, sjete li se BBB i Torcida u svojim koreografijama Herceg-Bosne? Je li nam još uvijek važniji boljitak kiflolike republike od nas samih?
Još mnogi od nas se drže za skute nacionalne države, kao da ne mogu shvatiti da ljubav nije obostrana. Naime, s onu stranu Une i Save svake godine sve više prevladava ravnodušnost i podcjenjivanje.
Ja osobno sve manje pogled upućujem preko Dinare i Biokova. Mostar, Livno, Vitez, Kiseljak, Žepče, Orašje i ostali gradovi gdje žive BiH Hrvati je moj pravi dom. Prema Hrvatskoj sam i ja sve ravnodušniji. I da – navijam za Zrinju i čitam hercegbosanske portale. Konjušarstvo ne želim uvoziti ni preko digitalca, niti optičkim kablovima.
Zbogom Hrvatska!