Zidarska priča Damira Tolja u slavu kamena, koji pjeva, ispisana na tornju i kamenim zdanjima

Zidarska priča Damira Tolja u slavu kamena, koji pjeva, ispisana na tornju i kamenim zdanjima
Autor: Tekst i foto: Dušan Musa | VL

Kad se uzanim puteljkom iz rubnih dijelova Ljubuškog polja, automobilom uzverete do podnožja prvih visova biokovskog masiva u pravom carstvu krša ne može se mimoići kula od kamena. Ako poželite izbliza pogledati neobični kameni toranj, otkrit ćete pravu kamenu rapsodiju u vidu zidova,

podzida, pristava… Mada će prva asocijacija biti da je u tim kamenim krasopisima neki umirovljeni bauštelac gasio godine nostalgije, uz put liječeći pluća od magli Sjeverne Rajne-Vestfalije, Hamburga ili Bremena…, kameni toranj opominje. Ne bi baš neki gastarbajter zaražen njemačkom racionalnošću, podizao takvo zdanje, osim ako nije riječ o nekom ekscentriku ili zvjezdočitaču. I zaista nije riječ o povratniku koji se liječi terapijom od kamena, nego o kamenoklesaru Damiru Tolju. Lakše, brže i jeftinije bilo je sve to uraditi od drugih građevinskih materijala, ali ovaj istinski neimar ima svoju priču:

   „Za mene kamen nije hladna bezosjećajna materija. Kamen ima dušu! On opušta, smiruje. Obrađujući ga s kamenom imam izravan kontakt. Nekad zanijet poslom imam osjećaj kako mi daje upute gdje je najbolje postaviti dlijeto, koliko jako udariti, kako ga složiti. Kao da razgovaramo“, pojašnjava jedan od mlađih hercegovačkih klesara, pa nakon kraćeg predaha u sličnom tonu ističe:

   „Genetika je u pitanju, did mi je bio majstor, čuveni majstor u ovome kraju. Tako sam i ja počeo, ne znam kad i kako, ali sam tamo negdje oko dvadeset i pete godine, čekićem počeo zarađivati kruh. Kažem, nije tu bilo nekog plana ili namjere, jednostavno došlo je samo od sebe. Zato meni kamen i znači puno više nego drugim ljudima. Danima znam biti sam s kamenom, obrađivati ga, ugrađivati, živjeti od kamena i s kamenom. Radim sve, starinske zidove, podzide, međe, prizide, konobe, kamine, a najdraže su mi pristave. Zidao sam i manje kuće, izbe, podrume, vršio restauriranja… Što oko vidi od kamena mogu napraviti.

   Sigurno vas zanima toranj“, nastavlja Damir pokazujući na neobičnu građevinu nalik na osmatračnice uz srednjovjekovne utvrde. Želio sam napraviti kameni vidikovac koji će ujedno biti i spomenik kamenu. To je točka koja se ističe, neke moja vizija. Nešto slično može se naći uz stare građevine, viđao sam to na Braču, ali opet ovo je moja vizija, moja verzija. Ljeti za toplih dana, u predvečerja, zadovoljstvo mi je gore sjesti i razgledati, još mi nedostaje teleskop pa da u noćima bez mjeseca osmatram zvijezde…“

   Na temu kamena s pravim mimarom (tur. graditeljem, arhitektom) Damirom, moglo bi se dugo i naširoko razgovarati. Za njega kamen nije mrtva materija, nego živo biće, kaže čak „i pjeva“! Po ponudama za posao ističe da se ljudi vraćaju tradiciji, vraćaju kamenu.

   „Starina se vraća, a kamen je kamen, iako su nezgodna vremena“, zaključuje Damir aludirajući na ekonomsku situaciju.

 

{jlex}picasa:106682547432003943589/ZidarskaPricaDamiraToljaUSlavuKamena{/jlex}