Iz ove krize Hrvatsku mogu izvući samo mladi i obrazovani ljudi. Hrvatska mora odbaciti dosadašnje sustave upravljanja i razmišljanja. Naša šansa su mlade i neopterećene generacije. Potrebno je stvoriti preduvjete koji će mladim ljudima omogućiti da dođu do izražaja. Sve su ovo izjave kojima od početka krize i depresije javnost zasipaju vodeći ljudi hrvatske političke scene. Istodobno, ti isti političari, već godinama od svojih podčinjenih rade vlastite klonove, ljude kojima stvaranje novih vrijednosti ne predstavlja izazov, mlade ljude koji se u naponu stvaralačke energije transformiraju u birokrate ograničenih razmišljanja i dometa. Kruti politički ustroj pomiješan sa strahom od promjena, koje opet impliciraju promjene u političkoj strukturi razmišljanja i upravljanja, glavni je kočničar razvoja i napretka. Ovakav ustroj, pomiješan sa zapanjujućom indolencijom mladih ljudi koji bi trebali nositi promjene, rezultira stagniranjem svih vidova društvenog razvoja.
Pomalo smiješan, bolje reći tragikomičan, postao je politički folklor prije izbora, a u kojem se glavni politički akteri busaju postotkom “mladih snaga” na svojim listama. Pažljivom selekcijom u “tamnim komorama” političkih stranaka odabiru se oni koji najmanje mogu “naštetiti” te se potom predstavljaju kao nove i svježe snage, garancija razvoja i napretka. Pod utjecajem straha od gubitka egzistencije, a obeshrabreni spoznajom svojih ograničenih sposobnosti i kompetencija, “mladi kadrovi” se vrlo brzo promoviraju u čuvare sustava i protivnike svih promjena. Na ovaj način vrlo brzo postaju uteg i sustavu u kojem rade i društvu, kojem bi navodno trebali donijeti progres.
Vrlo brzo mlade nade postaju mladi problemi, jer često ne mogu odgovoriti izazovima organizacije posla koji su postavljeni pred njih. Kako bi opravdali sebe, te usmjerili opravdani gnjev javnosti sa svojih vrata loptica odgovornosti prebacuje se na druge instance. Ja bih radio, ali, eto, oni mi ne daju! Ovi s vrha su mi vezali ruke, tako da ne mogu ništa po tom pitanju. Ovo su samo neki od izgovora koje svakodnevno čujemo i u svojoj sredini, a odnose se na način ophođenja s poslom.
Tek kada shvatimo da za sve učinjeno ili ne učinjeno odgovaramo ne samo svojim mandatom, programom, ugovorom ili izvješćem, već i imenom i prezimenom, tek tada ćemo biti spremni početi stvarati sustav koji počiva na osobnoj odgovornosti i principijelnosti. U protivnom, upadamo u zamku obrane (pod stranačkim plaštom) načina rada i sustava vrijednosti u koji nitko ne može povjerovati, pa ni onaj tko obranu iznosi.
Paraziti, koje je parazitski sustav stvorio kako bi mu služili vrlo brzo postaju njegov uteg oko vrata. Istodobno, ovakav sustav s pratećim parazitima odbija svaki vid priljeva mlade, svježe i neopterećene krvi, jer je smatra prijetnjom koja ugrožava njegove interese. Zatvoren u svoje uske okvire u kojima funkcionira isključivo zahvaljujući osobnim interesima, sustav polako, ali sigurno, trune i propada. Ukoliko sustav bude imao snage odbaciti parazite i profilirati se u sustav odgovornosti koji je stvoren zbog naroda, koji ga je izabrao, preživjeti će, međutim, ukoliko nastavi “novačenje” po sadašnjem principu, neminovna je polagana eutanazija.