Jedna je priča jutros na portalima potpuno tiho i neočekivano protresla ono zadnje u nama što skrivamo duboko od svih. A počesto i od sebe samih. Odavno već u našem sirovom, prljavom i beskrupuloznom medijskom svijetu nije bilo vijesti koja nije bila bitna sama po sebi, zbog glavne informacije, nego nečeg sasvim sporednog, a toliko velikog i dirljivog u svojoj čistoj i nenametljivoj suštini.
Svi ste bar nekad, negdje sreli Zlatka Mišetića. Ljubuški Forrest Gump. Maratonac koji trči za bolesne, ratne heroje, ljude na čije čudesne živote želi podsjetiti ili im svojim tenisicama odati počast. Po kiši, po snijegu i hercegovačkih plus četrdeset kad asfalt guta korake kao živi pijesak. Čovjek u kapi, šuškavoj jakni i šorcu naletio je možda nekad i u vašu firmu da upita neku sitnu kintu za kapu, šuškavu jaknu ili šorc. Da odradi još jedan krug zamišljene elipse u kojoj istrčava svoju bol, zahvalnost i neviđenu upornost.
Jutrošnji tekst donosi informaciju kako se Zlatku na grobu njegove pokojne žene, ukazao njen lik kojeg je nejasno zabilježio mobitelom. Senzacija koju su prenijeli svi spektakla željni mediji. Očekivano, u pojedinim sarajevskim komentarima sijaset idiota nakačio se na njegovu viziju, stvarajući pritom zlobno i promućurno novog „rakijavog vidioca iz Hercegovine“ koji će na ovaj način, međugorskim sindromom, „ pokušati zgrnuti pare“. No srećom, većina ljudi je iščitala upravo ono o čemu pišem ove retke. Ono što je bar na tren kao prekidačem pokraj vrata ugasilo sve ljudske licemjernosti i bjesomučnu trku za materijalnim prolaznostima.
„Bila je bolesna, imala je zloćudni tumor i umrla je 3. septembra prošle godine. Nikad nisam prebolio njenu smrt, a svaku večer u Javorkinu čast i sve ono što mi je pružala za života posjećujem njen grob gdje sate provodim plačući za njom. Mislim da mi je ovo ukazanje njenog lika na slici poruka od nje da mi je oprostila sve i da ne treba toliko da žalim“, priča nam Mišetić, kojeg od smrti njegove supruge svi poznanici zovu Javorko. Ispričao nam je kako će u ime svoje supruge i ljubavi koju prema njoj još osjeća na godišnjicu njene smrti trčati maraton od KB Mostar gdje je umrla do njenog groba.“
Nebitan je u trenu postao i lik žene na grobu, fikcija ili činjenica, jer riječi iznad su neočekivano ispisale jednu nenadmašnu priču o ljubavi na koju svakodnevno zaboravljamo. O ljubavi koja ispunjava srž čovjekova postojanja. Koja nas čini i boljima i gorima, zbog koje prolazimo pakao i kušamo najveću sreću, koja nas baca na dno, kida očajanjima i jedina nam crta osmijeh na licu onda kad je najteže.
Naši su svjetovi danas postali hladna birokracija davanja i uzimanja, mjesta u kojima je emotivnu dubinu zamijenila plitkoća jeftinih trenutaka, usputnih zadovoljstava, sponzorskih odnosa bez topline koji ponekad nalikuju na ugovor s kojekakvom firmom. Ljubav je patetika koju smo zauvijek istrgnuli iz naših vokabulara. Ne stoji nam uz egotriperske face i sebične živote. Nije kul pred rajom, u svijetu lakih žena, teških droga i preteških međunacionalnih mržnji. Mi smo bager koji ruši sve ono od čega smo podnebljem sazdani. Što smo dobili u nasljeđe. Sakrivamo se u tvrđave, odustajemo od sebe zbog drugih, da se svi skupa ne bismo sramili nas, u školjičavom filmu urbanih pojava gdje je senzibilnost samo relikvij nekih zaboravljenih vremena. Nešto umrlo sa ruskim romanima i poluludim pjesnicima koji su boemštinom obijali pragove birtija po Vrgorcu, Drinovcima ili Vilsonovom šetalištu.
Zlatkova priča zato je neočekivani udarac tupim predmetom u naše gležnjeve. Zaustavljanje svih naših jurećih maratona. Jedno iskreno gledanje sebi u oči pred ogledalom. I pitanje…Imam li ljubav koja će me tjerati naprijed kroz sve utrke života, s kojom ću preskakati prepone sudbine nonšalantno, sjediti na ćošku bolničkog kreveta gužvajući joj uplašenu ruku u svojoj šaci da izdrži i kojoj ću čitati na snježnom grobu do kojeg ne vode nikakve ralice…?
Život je prazno ništa bez toga. Prizemno zavaravanje.
Ne puštajte svoje ljubavi da zauvijek odlaze niz ulicu, dok glumite savršenu uravnoteženost, a ispod majice vam je bolno naježen svaki živac. Recite im da vam ježe svaki živac i ispunjavaju srce. Nekad će možda biti suviše kasno i ostat će samo izblijedjela fotografija koja će vas proganjati.
Ispod šuškave jakne, Zlatko Mišetić nosi crnu majicu sa likom svoje supruge. Kakav joj je bio za života, ne znam. Znam samo da nam je svojim vlastitim gubitkom i njenom smrću, ovaj nemušti, mršavi trkač danas dao najveću lekciju o prolaznosti i ljubavi. Razgrnimo malo nacionalizme i svakodnevnu politiku. Ljudi koje srećemo oko sebe nose stotine neispričanih priča. Ne svirajte im nervozno na cesti, ne odmahujte rukom ljutito, čak iako nekad pričaju nasmijani sa nepostojećom osobom kraj sebe na klupi. Za njih je taj lik itekako živ. I zbog njega dišu. I trče. Trče.