Svaka priča ima svoje tihe „junake“ kojima biti junak nije namjera niti za tim teže. Nekima je dovoljno postojati i biti dio priče iz motiva kako bi druge stvarali „junacima“. Nisu ovo samo situacije iz romana ili filmova. Ovo je česta stvarnost realnoga života kojega rijetko ima u romanima i filmovima. Puno je samozatajnih, na očigled tihih i „nevažnih“ koji obilježavaju određene događaje. Takvu priču susrećemo u Međugorju. Priča o „malim“ ljudima čini se najvećom kad je pogledamo očima iskrenosti.
U Međugorju će čuti priče o dolasku poznatih iz reda slavnih koji će već dan kasnije završiti na naslovnici dnevnoga tiska. U Međugorju ćete čuti priče i vidjeti priloge o brojnim suvenirnicama, trgovinama, pansionima, hotelima, građevinskim poduhvatima, urbanističkim neredom, razrovanim prometnicama itd. Te priče puno lakše prodiru u javnost. No, Međugorje ima i drugu stranu medalje. Rekao bih da je ta druga strana pravo lice, a ovo gore pobrojano naličje koje se jagmi postati licem!
U Međugorju će te, ako su vam namjere dobre, vidjeti i prepoznati brojne tihe i predane molitelje, obitelji, skupine koje ničim ne žele plijeniti pozornost. Oni su se opredijelili za tihe svjedoke onoga što drugi govore, osobito Gospa u porukama. Povremeno s ciljanom namjerom takve potražim pogledima. Kad ih se zamijeti kao da se postide što su viđeni u molitvi. Nije njih sram to što mole, nego su u svojoj poniznosti zatečeni što su zamijećeni a to im nije cilj.
Takvi doslovno shvaćaju i žive Isusov poziv kako treba ući u skrovitost svoje sobe i moliti, a ne na trgove gdje će nas drugi zamijetiti. Ti tihi, ali, zapravo, najsnažniji govornici, duša su ozračja molitve, meditacije, hoda koji se toliki dugi niz godina odvija podno Brda ukazanja i Križevca. Tihi molitelji mole za međugorske ispovjednike, propovjednike, vidioce, vodiče, djelatnike, one koji odlučuju… Bez njih i takvih molitava puno toga bi ostalo neizgovorenoga na proročki način. Međugorske „proročice Ane“ i međugorski „starci Šimuni“ pričaju najiskreniju priču koja neće i ne može biti prešućena.
U ovu grupu svakako spadaju i međugorski prakaraturi. Oni svakodnevno stoje na usluzi. Ničim ne pokušavaju biti nametljivi. Njihov posao, koji čine besplatno i iz ljubavi, veliko je svjedočanstvo vjere i odanosti Crkvi. Oni jednostavno stoje na raspolaganju bez potrebe da time utječu na bilo što. I kad bi imali izreći poneku kritiku ili komentar ostaju suzdržani. Takav njihov stav usmjeren je višim idealima jer su svjesni da stvarnost događaja u međugorju nije od ovoga svijeta.
Uz sve ovo moraju se spomenuti obitelji u župi koje nije, kako se želi nametnuti misliti, zahvatio samo duh turističkih djelatnika. Mnogi svoju ulogu ne shvaćaju kao ugostitelje, nego kao svjedoke onoga što se zbiva. Često ćemo čuti od hodočasnika kako su zadivljeni obiteljskom molitvom, odlascima na misu, klanjanje, pobožnosti. Te obitelji ne brinu samo o želucima i tijelima svojih gostiju, nego prije svega o njihovom duhovnome stanju. Za ovakve su uvreda svi članci i prozivanje koji govore samo o tome kako se zarađuje i trguje. Srećom da još uvijek, unatoč napadnome mentalitetu zarade, postoje oni koji imaju uz zaradu i više ciljeve: Biti svjedoci na što je Gospa ponajprije pozvala župljane.
Uz Godišnjicu ukazanja, tako mi se čini, i ovakva međugorska priča treba biti prepoznata. Ovaj svijet, ipak, bez obzira na nametnutu buku, najviše obilježavaju oni koji šuteći čine velika djela na ponos ljudima i slavu Božju. Stavimo mi, za uzvrat, takve u svoje molitve!