U novoj kolumni za Naša Ognjišta fra Mario Knezović piše o tome kako je nekima važnije pozdraviti političare nego Gospu, kako cure nisu što su bile jer su se od branitelja skrile, a donosi i primjer dvije majke heroine.
Nebrojene majke i danas su zavijene u crno, u znak opomene na silne žrtve uklesane u povijest ove Humske zemlje. Mnoge su bure i oluje, nevolje i nedaće, pritiskale ovu šaku crnice. Mnogi su je prisvajali, mnogi su je bez ikakvog prava svojom zemljom zvali. Bezbrojne priče, strahote i tajne krije ona u sebi.
Na um mi dođe i nedavni događaj u Ljubuškom. Uprava hrvatskog rukometnog kluba zabranila unošenje hrvatske zastave, one iz Herceg Bosne, jer bi to, valjda, moglo nekoga povrijediti. Nisam se naljutio na to, samo sam se nasmijao na ljutnju onih kojima je to zasmetalo. Pa što su drugo očekivali! Na regionalnu ligu pošli s nacionalnim zastavama.
Za one koji bi pokušali opravdati ili marginalizirati ovakav vid vjerskog fašiszma neka zamisle obrnutu situaciju u kojoj Hrvat katolik (npr. Thompson) ili Srbin pravoslavac (Baja Mali Knindža) ispred džamije pjevaju pjesmu kojom poručuju da će svojoj dragoj kupiti minić, lančić s križom staviti oko vrata, i tako obučenu poslati je na misno slavlje da se prekriži.
Dok sjedim zavaljena u stolicu, lagano pijuckam kavicu i listam dnevne tiskovine uočavam par stvari. Čini li mi se ili sam fotografiju koju sam jutros ugledala u novinama, a koje su bšs jutros izašle, vidjela već negdje drugdje prije par dana. Zašto su fotografije, za koje sa stopostotnom sigurnošću znam da ih je slikao netko drugi, sada objavljene u tuđem članku
Gledam na kalendar. Ima do tog 24. rujna još vremena. Ako slučajno nismo čuli, tada će branitelji, tko bi drugi, prosvjedovati u Haagu protiv uhićivanja i progona naših generala i branitelja. Da tako bude, pobrinuo se Hrvatski svjetski kongres (HSK). Nastavak je to niza prosvjeda koje su već poduzeli.
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Neki sam dan razgovarao s jednim svojim kolegom o genocidu u Srebrenici. On je raspravu zaključio rečenicom: „Oprostiti, ali nikad ne zaboraviti.“ Sutra je i deseta godišnjica rušenja tornjeva Svjetskog trgovačkog centra (WTC) u New Yorku i smrti 2750 ljudi. Uhvatio sam se u razmišljanju…
Položaj Hrvata u BiH sliči mi na položaj Širokog Brijega u negdašnjoj Jugoslaviji. Pa tako drug na političkoj nastavi reče da je u “Širokom Bregu” još 50% ustaša. Naljutilo to domaćeg “čovika” pa se javio za riječ i drugu rekao da on drži da ih je još 95% i dan danas. Sreća da se dotični nije najbolje snašao pa se sve završilo na “Sedi, bre, dole”.
Nekoć davno u vremena kraljeva i kraljica, prinčeva i princeza, vlasnika i robova ljubav se dijelila na bogate i siromašne.Nedaj ti Bože da se kakav bogati princ zagleda u nekakvu služavku. ‘Ih kakva bi to sramota bila. Znalo se da će mu otac naći kakvu bogatu princezu i da je mora ženit za dobrobit kraljevstva, pa bila ona lijepa ili ružna.
Copyright © 2026 | WordPress Theme by MH Themes