Kolumne

Moja domovina Bosna i Hercegovina odiše privlačnim impresivnim slikama, te u dodiru raznih kultura i tradicija kao da se sažima u jedan zbir svekolikih civilizacijskih reprezentativnih bogatstava.
Ona nije tek prošarana bezazlenim reljefnim i klimatskim fenomenima. Svaki njen djelić, kao opreznom rukom ukomponiran izabrani repertoar, čini jedan sklad suprostavljenog i naizgled nespojivog.

Već niz godina HTV Mostar prolazi kroz mučnu i za sada, naizgled bezizlaznu, agoniju. Djelatnicima već dugi niz godina nisu uplaćivani doprinosi, plaće kasne mjesecima, a oprema se sve manje može koristiti.
Kroz cijelo to vrijeme traže se krivci, ali kao i obično u našem narodu, svi hoće istjerivati pravdu, ali se nitko doista ne želi unijeti u problem!

U 15. stoljeću selo Ljubuša[1] se je prostiralo od Žabljaka[2] do Vodice; ime je dobilo po izvoru Ljubuša[3]. Selo se je sastojalo od dvaju većih zaselaka koji su se formirali oko nepresušnih izvora, zapadni zaselak je bio Žabljak koji je dobio ime po izvoru Žabljak, istočni zaselak je bio oformljen oko izvora Vodica. Na području Ljubuše[4] je bilo još nekoliko izvora (Žuberin, Zaguša, Gožulj i dr.).

Čim je 1990. godine službeno proglašena neovisna hrvatska država, Mate iz Širokog prijavio se za policajca u Zagrebu.

I veselo izišao jedno jutro u policijskoj odori kao pozornik na Trg bana Jelačića. No, čim je ugledao kolegu u policijskoj odori, dao se u bijeg. Tek nakon 500 metara, stao je i sam sebe ukorio: – Nu mene manita, krr’ ti Issove, i ja sam policajac!

Svaki pošten čovjek ide u životnu borbu „opasanih bokova i s upaljenom svijećom“ da postigne zacrtani i konačni cilj života. Ova svetopisamska izreka (Izl 11,11) označuje spremnost srca i mentalni sklop nakane u poduzetnim životnim akcijama. Ona se doslovno ispunila na mladomisniku fra Svetislavu Markotiću, nadobudnom franjevcu i članu Hercegovačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije.

Zašto smo mi BH Hrvati toliko baksuzli? Pa nađite ovakvu jednu zajednicu nadaleko po svijetu. U Europi je sigurno nema. Možda su tek Palestinci i Kurdi usporedivi s nama. Jedan kolektivitet snalažljivih pojedinaca, ali obrnuto srazmjerno snalažljiv u djelovanju u zajednici.
Prosječni Hercegbosanac, kao pojedinac, se zna brinuti za sebe, zna okrenuti business, zna zaraditi lovu.

Evo već je šezdeset pet godina prošlo od surove i ratne zime 1945. godine. Zime koja je Hercegovini donijela smrt, pogibelj, nedaće i stradanja njenih najboljih sinova.
Ovim tekstom upravo želimo najaviti  65. obljetnicu stradanja širokobrijeških fratara i ostalih hercegovačkih svećenika, želimo potaknuti ljude na razmišljanje, želimo učiniti da ovaj događaj ostane neizbrisiv, a što je posebno značajno u današnje vrijeme kada se hrvatski političari za sitne novce prodaju

Kako god okreneš, nikako ne možeš biti dobar. Uvijek pogriješiš.
Ako je svećenik mlad, onda je naivan.
Ako je ozbiljan, onda je vječni nezadovoljnik.
Ako je lijep: “Zašto se nije oženio?”
Ako je ružan: “Nitko ga nije htio.”
Ako odlazi u kafiće, onda trati vrijeme uzalud.
Ako sjedi u kući, onda je smotan.

Iako hrvatsko društvo nije podijeljeno ideološki na ljevicu i desnicu, nego grupaški-interesno i klanovski, neki analitičari koji se vole nazivati neovisnima ne mogu pobjeći od ljevičarskog backgrounda. Ostale, koji nisu kao oni, nekom pojednostavljenom logikom proglase konzervativnim, nacionalističkim ili jednostavno dijelom paraobavještajnog podzemlja. I jedni i drugi će se složiti da je s hrvatske političke scene desnica jednostavna nestala, pa i ona umjerena kakav je devedesetih godina bio HDZ.

Isus je volio vinograde i vino. Jedna od njegovih najizazovnijih parabola zbiva se upravo u vinogradu. Ma znate ono… Lijenčine koji dolaze raditi zadnji sat radnog vremena u vinograd primaju isto kao i oni koji su došli prvi i radili cijeli dan.