Ako je čekanje završetka pregovora o ulasku u EU bio glavni razlog prolongiranja određivanja dana ili barem mjeseca izbora, onda je sada nakon posjeta predsjednika Europske komisije Zagrebu jasno kako taj glavni razlog jednostavno ne postoji, pa izbore treba održati što prije, najkasnije s prvim požutjelim lišćem.
Sama premijerka Jadranka Kosor više se ne drži konca lipnja kao krajnjeg roka zaključenja mučnog pregovaranja, ona sada spominje kraj godine, a i to je malo vjerojatno. Stoga se nema što čekati. Novoj vlasti, koja, naravno, može biti i stara, u tim okolnostima treba prepustiti da odredi novu strategiju odnosa prema europskim integracijama i ponudi neka dugoročnija rješenja izlaska iz gospodarske krize.
Nakon što je impresionirani Luka Bebić prepustio saborsku govornicu Joseu Manuelu Barrosu riječima “izvolite Ekscelencijo”, omaleni je Španjolac lijepim riječima i diplomatski uljudno raspršio sve naše nade. Najprije je pohvalio hrvatsko vodstvo za neviđenu i u europskim razmjerima nezabilježenu predanost cilju koji se zove EU, s čime se zaista možemo složiti, pa je onda govorio o “impresivnom napretku” i o sjajnim perspektivama koje očekuju zemlju i narod u zajednici europskih naroda.
Zastupnicima je napunio uši pravdom, demokracijom, ljudskim pravima, slobodama, tržištem od petsto milijuna, fondovima punim novca i stabilnošću, što dokazuju, to je sada naš dodatak, aktualni primjeri Grčke, Irske, Portugala i uskoro Španjolske. Obećao nam je kako ćemo sačuvati svoj identitet (suverenitet nije spominjao) i kako će naš jezik biti jedan od službenih jezika EU-a. Govorio je i o tome zašto mi trebamo željeti EU, ali nije rekao zašto EU želi Hrvatsku. Mi se veselimo, rado vas čekamo, rekla je samo Ekscelencija.
Govorio je Barroso stilom kojim svećenici govore o zagrobnom životu i raju koji nas tamo čeka, jedva skrivajući svoju zabrinutost porastom nevjernika. Zato je valjda domaćem političkom kleru stavio na srce pojačanu misionarsku aktivnost i naročito njihovo puno jedinstvo. Ili, bilo je to, dopustimo si jednu prozaičniju prispodobu, ipak mahanje rukoveti sijena pred nosom ogladnjelog magarca koji čeka da svane proljeće i nikne nova svježa trava. U međuvremenu mora trpjeti sve veća poniženja i nositi sve veći teret.
Ono kada, to veliko sudbonosno pitanje koje je stajalo na vrh jezika njegovih domaćina Emanuel (ili hebrejski “bog s nama”) ostavio je bez odgovora. Nije važna, rekao je, brzina, nego kvaliteta, nije važno vrijeme, nego sadržaj. Prolazite kroz posljednju, ali najtežu etapu. Ali nemojte posustati. Ući ćete kad ispunite uvjete, a to su efikasna borba protiv korupcije, povratak izbjeglica, još podatniji zakoni o manjinama, suđenja za ratne zločine, dobrosusjedski odnosi… Ti su uvjeti rastezljivi kao guma za žvakanje.
U svakom trenutku i u svakoj zemlji za njih se može kazati kako su ispunjeni i kako nisu ispunjeni. Već po potrebi možeš biti i svetica i kurva, zapjevao bi Gibonni. Koliko još direktora i političara treba privesti i spadaju li tu i strani, a ne samo domaći, mafijaši, koji bez vanjskog suporta ništa i ne bi mogli raditi. Koja su to još prava manjina koja ova država nije propisala, treba li vratiti još deset, pedeset, sto ili dvjesto pedeset tisuća izbjeglica, i to u izgrađene i opremljene stanove, koliko još ima branitelja i generala koje valja izvesti pred sud? Ah, to zaista može trajati cijelu vječnost.
Izgubljeni u regionu
U svojem je govoru Barroso zapravo više govorio o regiji i europskim perspektivama “zapadnog Balkana”, potvrđujući time crne slutnje da je plan eurobirokracije najprije ujedinjenje Balkana, pa onda uključenje cijele regije u političku Europu. Predsjednik je europske vlade odmah nakon Zagreba pohitao u Sarajevo, Podgoricu i Skoplje. Upalo je u oči zaobilaženje Beograda. Mora bit da će Beogradu posvetiti posebnu pozornost, ili se pak sam Beograd koleba između Bruxellesa i Moskve. Hrvatskoj se zaista ne može staviti nikakav prigovor u smislu opstrukcije balkanskih integracija.
Josipović je već nervozan jer se petnaest dana nije zagrlio s kolegom Tadićem, ali zato je srbijanskog predsjednika 1. travnja pohodila premijerka. Dan prije toga u Bruxellesu je u organizaciji Europske komisije i Regionalnog vijeća kojem ravna Hidajet Biščćević vođena rasprava o gospodarskom oporavku “zapadnog Balkana”, a dva dana prije u Zagrebu je održana konferencija o zajedničkoj vanjskoj politici EU-a i “jugoistočne Europe”, koju su priredili EU i hrvatsko Ministarstvo vanjskih polova. I tako iz dana u dan.
Hrvatska se kao samostalan politički faktor sve manje spominje, a i ona samu sebe sve manje spominje. Izgubila se negdje u ‘regionu’. Na Brownovu forumu u Dubrovniku početkom mjeseca opet se raspravljalo o trgovinskim vezama SAD-a i jugoistočne Europe. Amerikanci su jasno kazali: Hrvatska, to je samo 4 milijuna potrošača, nas zanima regija od 22 milijuna potrošača!
A hrvatska je Vlada, stojeći skrušeno u čekaonici, i dalje spremna apsolutno na sva odricanja i na potpunu poslušnost. Željela je donijeti novi zakon o Ini, kao što je bila spremna oporezovati banke ili potjerati Orco grupu s Hvara, a onda je opet netko intervenirao i opet ništa. Za račun big brother televizija Sabor je jednoglasno oštetio vlastitu nacionalu televiziju ograničavanjem reklamiranja, jer su tako htjeli američki i europski ambasadori.
