Ovih dana kada se govorilo o djeci, jedan mladi čovjek je rekao: „Danas je dosta jedno dijete jer dijete mnogo košta“. Ako se vrijednost djetetova života počne mjeriti novčanim iznosima, materijalnim vrednotama, znak je da tu više nema ljubavi. Ako nema ljubavi nemamo ni budućnosti. Za vrijeme prošlog sustava govorilo se kako je osnovni zakon života, zakon borbe; u prirodi borba za opstanak, u društvu klasna borba.
Kršćanstvo naglašava jednu drugu misao. Papa kaže, osnovni zakon života nije zakon borbe, nego zakon ljubavi. Borba je često izraz mržnje, a mržnja je uvijek rušilačka snaga. Stvaralačka snaga je ljubav. Taj zakon ljubavi prepoznatljiv je i u prirodi. Kažu učenjaci da svakoga dana izgori tristo tisuća tona sunca da bi se oslobodila energija koja nas grije, svijetli.
„Sunce gdje bi bilo tvoje svijetlo da nema nas ljudi kojima svijetliš?“, pita Nietzsche. I sunce se dakle mora trošiti, žrtvovati. Ono nosi smisao u sebi jer postoji za drugoga. Svaki cvijet mora umrijeti da bi se rodio novi život. Zrno pšenice mora umrijeti da bi se rodila nova zrna i mi imali svagdanji kruh.
„Ako zrno pšenice ne umre, ostaje samo“, kaže Isus. Zato s pravom kažemo da čitava Božja priroda nosi u sebi simboliku beskrajne Božje ljubavi. Ta beskrajna Božja ljubav bila bi utjelovljena u Kristu. On je osloboditelj čovjeka. Kada je jednom čudesno nahranio mnoštvo kruhom htjeli su ga učiniti kraljem, mogao je tada zavladati nad njima. Kao da su mu govorili ono što je napisao Dostojevski: „Daj nam Kruha,uzmi našu slobodu“. Ali on je bio zaljubljen u čovjeka i njegovu slobodu, on je došao ne da vlada nad njima, nego da umre za njih. On je bio čovjek koji je živio za druge i umro za druge.
„Kroz život ja se probijam“ pjeva jedna moderna pjesma, i Krist se probijao kroz život,a li na tom putu nije nikoga rušio, gazio. Probijao se putem koji je išao na Kalvariju gdje je bio zgažen, razapet na križ za one koji su ga razapeli. Jedino ta ljubav koja je spremna živjeti za drugoga može ovaj svijet učiniti ljepšim, boljim.
Ovih dana kada se govorilo o djeci, jedan mladi čovjek je rekao: „Danas je dosta jedno dijete jer dijete mnogo košta“. Ako se vrijednost djetetova života počne mjeriti novčanim iznosima, materijalnim vrednotama, znak je da tu više nema ljubavi. Ako nema ljubavi nemamo ni budućnosti.
Krist je došao na ovaj svijet, prihvatio zakon ljubavi i išao na križ. Nije pitao koliko će ga to koštati, učio nas je onu kršćansku istinu kako nema Krista bez križa ni ljubavi bez žrtve.
Sijenkijević u svom romanu Quo Vadis opisuje kako je jednom sv.Petar u Rimu, katakombama propovijedao. Tu se među kršćanima našao jedan poganski plemić Vincije. On je postavio Petru pitanje: „Starče, Grčka je donijela svijetu mudrost, Rim moć, a što vi kršćani donosite svijetu?“ „ljubav“ – odgovorio je Petar. Ali kada Krist govori u evanđelju „Tko ljubi oca i majku, sina i kćer više nego mene, nije mene dostojan.“, to ne znači da on ugrožava našu ljubav, on nas samo upozorava kako nikoga na ovom svijetu ne možemo ljubiti kao neko božanstvo, jer ako nekoga ljubimo kao boga ta ljubav neće dugo izdržati jer ćemo brzo otkriti da onaj drugi nije nikakvo božanstvo, nego nesavršeni čovjek. Japanci štuju svoga cara kao neko božanstvo ali on živi u gotovo potpunoj izolaciji. Kada bi mu se svi mogli u svako doba približiti vidjeli bi kako je on slab, nesavršen čovjek. Dakle, drugoga moramo ljubiti ne kao Boga nego radi Boga, ali ta ljubav će nadvladati sve krize samo onda ako ljubimo Boga koji je postao čovjek u Isusu Kristu da bi ljubeći svakog čovjeka ljubili Boga. Dok se je ova zemaljska ljubav hranila ljubavlju prema Bogu, ona je imala snage nadvladati sve krize. Netko je rekao kako nema ljepšeg prizora nego vidjeti kako muž i žena skupa mole, tu se skupa živi“. Pa kao Krist od nas traži kako moramo njega ljubiti više nego oca i majku, sina ili kći onda to može od nas tražiti samo Bog jer nikakva zemaljska ljubav ne smije ograničiti našu ljubav prema Bogu. Nijedna osoba na ovom svijetu ne može biti zadnji cilj i smisao našeg života nego samo Bog.
Radio je u jednim svojim vijestima javio kako je neki mladić ugušio svoju djevojku jer nije htjela izvršiti abortus. Ako se ljubav ne hrani Božjom ljubavlju onda su mogući najstrašniji zločini. Dijete je roditeljima darovano i oni moraju biti radosni zbog tolikog dara. Roditeljska ljubav daje sigurnost djetetu. Ona prevladava sve nesavršenosti voljenoga, zato neželjena djeca proživljavaju najtežu tragediju.
Jedan američki glumac odlazeći iz svoje rodne kuće sa sobom uzeo samo pločicu na kojoj je pisalo „dobro nam došao“ – taj natpis izvor je njegove životne radosti, jer je svjedočio kako su ga roditelji prihvatili s ljubavlju.
Molimo da bude što više ljubavi u našim obiteljima.