Zaseok Šiljevište u Klobuku jedno je od rijetkih mjesta gdje se još može osjetiti miris svježe ubranog duhana. Ljubuški kraj, nekada poznat po proizvodnji duhana, danas više nema ni otkupne stanice, a sve je manji broj i onih obitelji koje se bave proizvodnjom.
Ovogodišnji urod loš
Ipak, mi smo posjetili obitelj Musa te njezine članove zatekli u nizanju duhana. Ustali su se, kažu, u četiri sata, za hlada, i sabrali duhan, jer ga se ne smije brati po suncu, a sada ga u hladu nižu i stavljaju na sušenje. Ljubica i Často Musa, te njihov sin Ivan, već godinama sade duhan i žive od njegove prodaje, ali kažu iz godine u godinu od njegove prodaje je sve manja zarada. – Bilo je boljih i lošijih godina, ali smo uvijek sadili i sadit ćemo pa kako bude. Ove godine je urod jako loš, velike su suše i nismo zadovoljni, ali eto ipak radimo i nadamo se nečemu, kazala nam je 64-godišnja Ljubica nastavljajući nizati zelene listove duhana na iglu.
Osim njihove obitelji, kaže nam Často, još samo nekolicina njih sadi duhan za prodaju, a prije se ispred svake kuće u ovo vrijeme moglo vidjeti nanizanog duhana. I u najboljim godinama vrijednost duhana nije dosezala pravu vrijednost, pa se tako, priča nam Často, s tim novcem samo moglo preživjeti iz godine u godinu, a istim su se i djeca iškolovala.
“Danas oni koji otkupljuju duhan samo gledaju da njima ostane više i tako je svugdje. Cijena je oko dvije marke po kilograma, i što je to? Ništa, ali evo opet ga sadimo, jer nemamo drugog izbora. Držimo kravu, svinju, nekoliko ovaca i tome svaki dan treba dati jesti” kazao je Často. Hercegovačka škija
Njihovi susjedi, također obitelj Musa, također su jedni od rijetkih koji se bave proizvodnjom duhana. Frano Musa nam je kazao kako se duhan u pravilu bere sedam puta, prvo branje je po Svetom Anti, polovicom lipnja pa sve do 10. rujna kada se obavlja posljednje branje.
“Prije kada se sadio veliki Hercegovac (sorta duhana), bralo se i 15 puta. Danas se ta vrsta velikog duhana ne sadi jer su duhanske stanice propale, ljudi nemaju gdje odvoziti, a prinos od njega je znao biti velik” kaže nam Frano, te dodaje kako je i sam godinama vozeći duhan na prodaju obišao mnoge duhanske stanice, od Ljubuškog, Gruda, Stoca pa čak do Metkovića. Nije Frano zadovoljan ni maloprodajnom cijenom, jer, kažu nakupci, kilogram duhana kupe za 15 kilograma, a od toga napune i po pet kutija koje prodaju po 25 maraka.
“Prije su sva sela sadila duhan, u našem selu su to radili i nastavnici, samo nisu liječnici. Ljudi bi uzimali u najam tuđu zemlju i sadili, a kasnije bi pravili barake da mogu držati duhan dok se osuši. Čak su nastavnici znali dvoranu zakupiti i u njoj sušili duhan” priča nam Frano prisjećajući se prijašnjih vremena, kada je hercegovačka škija bila poznata svugdje.
Kvaliteta proizvoda
Danas se, kaže on, svašta prodaje pod tim imenom, miješa se makedonski duhan s hercegovačkim, ali prave, iskusne pušače to ne može prevariti pa, po njegovim saznanjima, oni u Bosni ne žele više kupovati, već traže od ljudi iz Hercegovine da im nabave pravog hercegovačkog duhana. O kvaliteti hercegovačkog duhana govori i činjenica koju nam je Frano kazao, a to je da je čak i car Franjo Josip jedino htio pušiti duhan sa Šiljevišta, a tek kada bi njega nestalo, onda bi ga nabavljali iz drugih zaseoka Klobuka, a vina nije htio piti već samo onoga s donje strane Klobuka, što je se smatralo dobrim pokazateljem kvalitete robe koju su proizvodili ljudi s ovoga kraja.
