Među bezočne skorojeviće i bestidne izvođače najtragičnije hrvatske politike u BiH svakako spada Ivo Lučić. Ne bi zavrjeđivao ovaj dobro situirani obavještajac i general-bojnik, s titulom povjesničara-znanstvenika, ikakvu pozornost da svojim opasnim podvalama ne kontaminira javni prostor i da u sprezi s najsramotnijom hrvatskom politikom ne produžuje agoniju naroda iza kojega se krije i za čije se spasenje tobože brine
Biblija a time i monoteističke religije uopće poznaju oštro sukobljavanje između pravih i lažnih proroka. Ovi potonji su, brinući se samo za vlastiti probitak, udvaranjem i nekritičkim podržavanjem vladara stjecali moć, ugled i sigurnost. Skrivali bi se iza strahova uplašenoga naroda, legitimirali njegovom izmanipuliranom voljom, nerijetko je izjednačavajući s voljom Božjom. Pravi su proroci pak optuživani kao narodni neprijatelji, čak nevjernici i bogohulnici. Redovito bi završavali tragično i poštivalo bi ih se tek nakon smrti.
Među najtragičnije i najveće biblijske proroke ubraja se Jeremija. U povijesti je ostao metaforom nerazumijevanja, samoće i šikaniranja. Nasilno je lišen života i nikad mu se nije saznalo za grob. Jeremija je metafora četrdesetgodišnje borbe etična pojedinca ne samo s vladarima i lažnim prorocima nego i sa svojim prijateljima i sa samim Bogom u vremenima općeg političkog rasula svoga naroda, u vremenu rata i progonstva iz zavičaja i domovine.
Koristim ovu usporedbu ne kao istoznačnicu nego upravo samo kao metaforu koja se stalno ponavlja u povijesti. I u Bosni i Hercegovini ona je prisutna zadnjih dvadeset godina. Osim isključivosti i neprijateljstva koje nacionalističke politike proizvode između narodâ, istodobno unutar svakoga našeg tzv. nacionalnoga korpusa postoje časni pojedinci koje lažni spasitelji, potpomognuti moću vladara i njihovih politika, bespoštedno optužuju i pripremaju teren za ušutkavanje tih nezaštićenih kritičara.
Među bezočne skorojeviće i bestidne izvođače najtragičnije hrvatske politike u BiH svakako spada Ivo Lučić. Ne bi zavrjeđivao ovaj dobro situirani obavještajac i general bojnik, s titulom povjesničara-znanstvenika ikakvu pozornost, da svojim opasnim podvalama ne kontaminira javni prostor i da u sprezi s najsramotnijom hrvatskom politikom ne produžuje agoniju naroda iza kojega se krije i za čije se spasenje tobože brine.
Posljednjim svojim podvalama obrušio se na književnika Ivana Lovrenovića i neke franjevce kojima prišiva one epitete koji su dvadeset godina glavni sadržaj anatemiziranja svih onih koji se nisu slagali s velikosrpskom i s njom u đavolskom dogovoru Tuđman-Šušak-Bobanovom politikom i njihovom ostavštinom u BiH. Između ostaloga Lučić ih optužuje za odsutnost političkog hrvatstva, za udbašenje, za plaćeni rad u korist bošnjačkog nacionalizma, za manjak “pravog” identiteta. Onima koji poznaju četrdestogodišnji javni rad Ivana Lovrenovića, ili javno djelovanje franjevaca koje Ivo Lučić optužuje za izdaju naroda, te oni koji poznaju dvadesetgodišnji tajni rad ovog policijskog šegrta, metafora o Jeremiji i lažnim prorocima neće biti strana.
Nije problem u tome što je Lučić policajac, jer zvanje policajca kao i svako zvanje je časno ako ga obavljaju časni ljudi, ako znaju gdje su im granice moći i sile. No Lučić je čovjek lišen empatije i moralnih kriterija. Proveo je rat kao visoko pozicionirani dužnosnik i kreator hercegbosanske politike. I dobro se obogatio. Imao je vjerojatno u sebi talent za znanstvenika, ali jednom sklopljeni savez s političkim i policijskim mrakom, učinili su da se nad njim ostvaruje kletva Visariona Bjelinskoga koji je pisao Gogolju da će ga, ako počne služiti mraku, Bog kazniti: oduzet će mu talent.
Lučić, navodni znanstvenik, “s visoka” obezvrjeđuje franjevačku metodu djelovanja secundum loca et tempora, ono što je znanost još odavno nazvala induktivnom metodom, mislioci kao mišljenje s uvažavanjem konteksta, a Evanđelje kao raspoznavanje “znakova vremena”. On niječe legitimnu metodu i temeljne etičke pretpostavke koje su uvjet znanstvenosti pa stoga bezočno napada ono što je znanost već utvrdila kao nedvosmislene činjenice i što je dokazano ne samo kao (inter)kulturalna nego, ako se hoće, i istinska vjernička i evanđeoska vrednota. Lučić uživa u labirintu svog sitničavog nizanja policijsko-difamirajućih, zapravo klevetničkih “podataka”, nastojeći kumulacijom ekstrapoliranih pikanterija uvjeriti čitatelja u ispravnost svoje prosudbe. Radi li se tu o nepotvrđenosti ili možda čak o preziru sama sebe kako to tvrdi filozof R. Spaemann: “Tko prezire sama sebe, više se ne stidi, nego živi prema geslu ‘kad je već jednom uništen dobar glas, dalje se živi bez ustručavanja’.”
Mješavinom bezočnog klevetanja s beskrupuloznim samopotvrđivanjem, Lučić uz Lovrenovića i još neke sarajevske intelektualce, bez ustručavanja najviše napada bosanske franjevce s jednom jedinom misijom: da revidira povijest u službi mračnog dijela hercegovačke politike i da zadrži ratom stečeno. Napada i one bosanske franjevce koji s današnjom politikom nemaju ama baš nikakve veze i učitava im nakane i praksu ničega drugoga nego – “negiranja Hercegovine”. To čini čak i s fra Filipom Lastrićem, prvim historiografom u BiH, koji je prema Lučiću, u obrani Bosne Srebrene još davne 1735. negirao Hercegovinu (a koje tada uopće nema u današnjem značenju).
Što sve neće izokrenuti Lučić da bi opravdao ispravnost velikosrpskog i Tuđman-hercegovačkog projekta, tu svoju političku frustraciju i hladnu mržnju prema Bosni, Bosni Srebrenoj, bosanskim franjevcima i Sarajevu. S prodanim talentom mraku, Lučić je od bestidnog obavještajnog izvođača podjele BiH postao odvjetnik propasti vlastitog naroda u ruhu ciničnog znanstvenika.
Nažalost, većinu ljudi uvijek fascinira zlo. Zato, “nije uznemirujuće to što se sve više ljudi ponaša bestidno” – da nastavimo sa Spaemannom – “nego to da se temeljito sumnja u vrijednost nečega što se zove stid.” Stoga Lučića podržavaju slične bestidne spodobe koji funkcioniraju na omalovažavanju kako etičnosti i znanstvenosti, tako i dobrih odnosa među ljudima. Podržavaju ga svi oni koji se bogate i grade moć na nesreći drugih. Podržavaju ga i oni koji ili iz neznanja ili iz manjka potvrde ili zbog (ne)karaktera smatraju da u dijalogu i javnom diskursu jednaku poziciju trebaju imati i moćna laž i usamljena istina, ljubitelji ljudi i mizerni oportunisti, slobodni pojedinci i cinične sluge moćnika koji se znaju pretvoriti u gore tirane od svojih gospodara.
U konačnici, sve ovo oko Lučića, njegovih naredbodavaca, uzora i navijača, odnosi se na temeljnu razliku koju je I. Bubalo opisao kao razliku između politike opstanka hrvatskoga naroda ostajanjem u svojoj zemlji, na jednoj strani, i politike (navodnog) opstanka odlaženjem sa svoga među “svoje”. Lučić je eksponirani zastupnik politike destrukcije vlastitog naroda koja, umjesto da služi opstanku života, u ovom slučaju opstanku Hrvata (i) u Bosni, služi nečasnim interesima “nove hercegovačke političke klase” pod plaštem borbe za opće nacionalne interese.